Da je nekada bila jedan od najvećih industrijskih gradova u Bosni i Hercegovini u Banjaluci danas svjedoče još samo devastirani poslovni kompleksi.
Uništene tvorničke hale, polupani prozori, zelene površine zarasle u korov, gomile otpada i u sred toga, skladišta poneke nove firme ili kakav tržni centar slika su današnjeg giganta "Rudija Čajaveca" u samom središtu grada. I samo zapuštena ulazna kapija i napuštena bista narodnog heroja po kojem je ta tvornica nosila ime podsjećaju da je tu nekada radilo više hiljada radnika, armija inžinjera, magistara i doktora nauka.
"Rudi Čajavec", "Incel", "Jelšingrad", "Unis", "Univerzal" samo su neki od privrednih subjekata u kojima su do početka rata radile hiljade radnika. Banja Luka je 1992. godine brojala 143 hiljade stanovnika i imala 63 hiljade radnika, od kojih je 54 posto bilo zaposleno u industriji, zahvaljujući kojima je nacionalni dohodak u ovom gradu iznosio 2.850 američkih dolara po glavi stanovnika.
Prema preliminarnim podacima prošlogodišnjeg popisa stanovništva, u Banjoj Luci živi 199.191 stanovnika , ona ima 52.954 zaposlena od kojih ispod deset hiljada radi u realnom sektoru
U razgovoru za Anadolu Agency (AA), ekonomski analitičar Damir Miljević ističe da je važno naglasiti da Banja Luka nije bila u zoni ratnih dejstava i da je najveći broj velikih preduzeća, iako s poteškoćama, radio tokom cijelog rata.
„Onda smo, nakon rata, ušli u jednu situaciju u kojoj je međunarodna zajednica insistirala da se što prije uđe u proces privatizacije državne imovine, na konceptu vaučerske privatizacije strateških preduzeća tokom koje su veliki privredni sistemi rasparčani i išli na prodaju kao pojedinačne firme“, kaže Miljević.
On kao loše primjere takvog načina privatizacije navodi elektronsku industriju "Rudi Čajavec", a posebno "Incel" koji je imao zaokružen sistem procesne proizvodnje. Miljević dodaje da suštinski problem nije sama privatizacija, već „činjenica da je ona bila kriminalizovana“.
„Mi smo imali situaciju da se tokom privatizacije prodavao manjinski paket akcija, što je u startu odbilo sve ozbiljne investitore. Novi vlasnici tih preduzeća, umjesto da te firme stave na noge,imali su cilj da dođu samo do imovine, a ne i da nastave proizvodnju i zadrže radnike“, pojašnjava Miljević.
Ništa manji problem koji je doveo do propadanja banjalučke industrije, smatra Miljević, ideološkog je karaktera. On podsjeća da je nakon što je 1998. godine SNSD došao na vlast donijeta odluka o pretvaranju Banja Luke u administrativni centar RS.
„Banja Luka je tako otišla u pogrešnom pravcu. O industriji se više ne razmišlja, pa se grad pretvorio u sjedište birokratije koja sisa krv građana“, dodaje Miljević. Svoje stavove potkrepljuje podatkom da blizu 46 posto zaposlenih u najvećem gradu RS-a platu prima iz budžeta RS-a.
„Zato su nekadašnji industrijski kompleksi pretvoreni u skladišta, svadbene salone ili u najboljem slučaju sjedišta brojnih privatnih fakulteta. Istovremeno, u Banjoj Luci se na prste ruke mogu nabrojati proizvodne firme, a teško je i među njima navesti one koje imaju vlastitu proizvodnju. I bez apsolutnog zaokreta u politici u smislu pokretanja reindustrijalizacije, nema ni Banja Luka nikakve perspektive, kao ni cijela BiH gdje je situacija manje-više ista“, zaključio je Miljević.
Za hiljade banjalučkih radnika, koji danas čine armiju osiromašenih i nezaposlenih građana bez ikakve perspektive da negdje nađu novi posao, kao i za one koji su sa minimalnim primanjima završili u prijevremenim penzijama, neki novi privredni zamah doći će prekasno. I pitanje je, ako se to i desi, ko bi radio u toj novoj industriji, jer se kako u banjalučkim tako i ostalim školama RS već odavno ne školuju učenici za proizvodna zanimanja.
