U Beogradu je od 15. do 18. kolovoza ove godine održana trinaesta Međunarodna konferencija filozofske prakse, organizirana od strane Instituta za filozofiju i društvenu teoriju i Fakulteta za medije i komunikacije iz Beograda. Konferencija je ove godine slavila jubilarni dvadeseti rođendan, a prvi put je održana 1994. godine u Kanadi, u organizaciji sada već poznatog filozofa i autora Loua Marinoffa (autor knjige Platon, a ne prozac) te Rana Lahava, koji su i ove godine nastupili na konferenciji uz još stotinjak sudionika i izlagača.
Pored autora ovog teksta, na konferenciji su iz Hrvatske sudjelovali filozofi Bruno Ćurko i Ivana Zagorac, a zanimljivo je da je broj izlagača iz Srbije, zemlje domaćina, bio gotovo jednako malen.
Razlog tome je što je polje filozofske prakse u nas još novo, neistraženo i čak u nekim akademskim krugovima i neprihvaćeno, iako se filozofska praksa u svijetu sve više promovira i prakticira u posljednjih tridesetak godina.
Nakon nekoliko stoljeća razvoja akademske filozofije, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća nekolicina filozofa, prvo u Njemačkoj, a potom i u Nizozemskoj, postaje nezadovoljna onime što se radi u akademiji te filozofske metode počinje primjenjivati prvo u privatnoj praksi, potom u formalnim i neformalnim udruženjima i skupinama, na ulicama i u kafićima te na kraju i u vlastitim tvrtkama. Od početka osamdesetih do danas tako su se razvile različite prakse, različite metode i škole filozofske prakse, a filozofskom se praksom smatraju sve one aktivnosti koje podrazumijevaju prakticiranje filozofskog dijaloga ili rasprave, bilo individualno ili grupno, koji se odvijaju u neakademskom prostoru.
Tako su se razvili filozofsko savjetovanje, filozofija za djecu, filozofija u zatvoru, filozofski cafe, filozofija za umirovljenike, filozofija u tvrtkama, radionice sokratskog dijaloga, filozofska putovanja i još mnoge druge. Konferencija koja okuplja filozofe koji se profesionalno bave filozofskom praksom svake godine ima drugog domaćina – kojega demokratski biraju sami sudionici konferencije nakon predloženih kandidatura – te smo ove godine doista imali sreću da nam je konferencija održana tako blizu, s obzirom da je do sada šetala globalno do Kanade do Južne Koreje. Iako je program ove godine bio iznimno bogat i zanimljiv, bilo je fizički nemoguće prisustvovati svim izlaganjima.
Međutim, ona izlaganja koja sam pohodio poslužit će kao osnova za dalje razvijanje filozofske prakse u Hrvatskoj, ali i kao osnova za suradnju s kolegama širom svijeta. Za razliku od dosadašnjih konferencija na kojima sam sudjelovao, na kojima je moguće samo slušati izlaganja sudionika, filozofi koji se bave filozofskom praksom više prakticiraju filozofiju te imaju zanimljivija izlaganja i radionice u kojima publika aktivno sudjeluje – što samo demonstrira primjenjivanje filozofije u praksi. Izlagači su ove godine ponudili veliki broj prezentacija i radionica, ali i tzv. masterclasse na kojima su najiskusniji stručnjaci, poput Loua Marinoffa, Oscara Brenifiera i još mnogih drugih, demonstrirali različite vještine filozofske prakse.
Jednako zanimljiv i poučan je bio i neformalni dio konferencije, na kojem se obično znanja i vještine, ali i poznanstva prodube. Ono što je mene isprva privuklo kod filozofske prakse, još dok sam prije nekoliko godina studirao filozofiju i bio tek upoznat s novim poljem, jest doslovna praktična primjena filozofije u društvu.
Tada sam samo čitao o filozofima koji zalaze po zatvorima i vode sokratski dijalog sa zatvorenicima, ili onima koji imaju privatnu praksu filozofskog savjetovanja, a u Beogradu sam imao priliku i upoznati gotovo sve te ljude o kojima sam čitao u teoriji i doznati što oni zapravo rade. Vaughna Feary iz SAD-a se među prvima počela baviti filozofijom u zatvorima i filozofskim savjetovanjem te je bilo jako zanimljivo čuti njezina iskustva u radu sa zatvorenicima i kako oni prihvaćaju raspravljati o Platonu ili o nekom osobnom filozofskom problemu.
Feary od samih početaka surađuje s Marinoffom, a na konferenciji je bila i njihova kolegica iz Floride koja mi je rekla da nju kao filozofa zapošljava lokalno sveučilište za koje radi kao terenski filozof, držeći radionice za skupine studenata ili individualna filozofska savjetovanja. U nama bližoj Nizozemskoj, Minke Tromp je već nekoliko godina vlasnica biroa za primijenjenu filozofiju, kako sama naziva vlastitu tvrtku. Ona obično drži radionice i radi grupni sokratski dijalog s drugim tvrtkama, kojima pomaže u rješavanju problema u poslovanju ili međuljudskim odnosima.
Kao i u svakom poslu, kaže Minke, bilo je teško na početku, ali nakon nekoliko godina mora odbijati klijente jer fizički ne stigne zadovoljiti veliku potražnju za njezinim uslugama. Pored nje, u Rotterdamu djeluje i Peter Harteloh, liječnik i filozof, koji prakticira posebnu metodu filozofskog savjetovanja te najčešće radi filozofske šetnje – vrlo zanimljivu metodu koju smo u nekoliko navrata uradili i u Hrvatskoj.
Skupina filozofa iz Švicarske razvija praksu filozofskih ekskurzija ili putovanja – obično u malena mjesta, gdje se u miru može prakticirati filozofsko savjetovanje ili značajnija rasprava o nekoj filozofskoj temi.
Jose Barrientos iz Španjolske je jedan od rijetkih doktora filozofije koji je doktorat stekao u polju filozofske prakse, ali se hvali time da se kod njih filozofska praksa shvaća ozbiljno i u akademskim krugovima. On je, s nekolicinom kolega, započeo prakticirati filozofsko vino, praksu sličnu filozofskom cafeu, a sada je zaposlen kao profesor na Sveučilištu u Sevilli, gdje je mentor za tri nova doktorata iz polja filozofske prakse.
U Španjolskoj i Portugalu se nedavno pojavila praksa da banke angažiraju filozofe kako bi im pomogli da prebrode krizu – filozofi služe ili kao savjetnici samim bankarima, ili kao savjetnici klijentima banaka te s njima rade na etičkim ili egzistencijalnim problemima. Slično je i u Italiji, s tim da u Italiji tvrtke više zapošljavaju filozofe u području ljudskih resursa, dok se sličan trend javlja i u Rusiji. Jedno od moskovskih sveučilišta već ove jeseni otvara diplomski studij filozofske prakse, budući da su prepoznali kako sve više domaćih i međunarodnih tvrtki traži filozofe kao savjetnike. Na tom će studiju predavati i francuski filozof Oscar Brenifier, jedan od najpoznatijih filozofskih savjetnika, koji je i autor preko dvadeset knjiga, uglavnom filozofije za djecu.
Brenifierov Institut za filozofsku praksu svake godine organizira ljetni seminar filozofske prakse koji traje tjedan dana, a koji jednako okuplja filozofe, ali i psihologe, odvjetnike, liječnike, sve ljude koji su zainteresirani za filozofsku praksu, iz svih krajeva svijeta, kako bi razmijenili praktična iskustva i ideje. Na Brenifierovu su seminaru do sada iz Hrvatske sudjelovali samo Bruno Ćurko, Ivana Kragić, Tina Marasović i autor ovog teksta.
Izvan Europe, filozofsko savjetovanje je najčešća praksa u Kanadi i Izraelu, dok se u Botswani koristi kao terapija kod žrtava ratnih stradanja. Naravno, valja i ovdje naglasiti da filozofsko savjetovanje nije terapija za svakoga i da ne može riješiti probleme kojima se bavi psihoterapija, ali određeni pristupi i metode filozofskog savjetovanja su izrazito učinkoviti u suočavanju s problemima koje imamo u svakodnevnom životu ili nekim dubljim pitanjima koja mogu biti osobne ili opće prirode. U Japanu su počeli kombinirati radionice na kojima sudjeluju i djeca i umirovljenici i za sad su zadovoljni rezultatima – dječju radoznalost upotpunjuje životna mudrost umirovljenika koji su daleko iskusniji u umijeću življenja.
Naravno, na istoku se filozofija prakticirala i prije nego u Grčkoj te se snažna drevna tradicija danas miješa s novim metodama koje dolaze sa zapada. Filozofski cafe i filozofsko savjetovanje su danas česte prakse u Južnoj Koreji i Kini, gdje filozofi pokušavaju pomiriti dvije filozofske tradicije.
U Hrvatskoj se, nažalost, neki akademici još uvijek smiju na spomen filozofije za djecu ili nekog drugog oblika filozofske prakse, zaboravljajući da su Sokrat i Platon najviše razgovarali s ljudima na ulici i samim razgovorom, dijalogom prakticirali filozofiju. Za neke je filozofe cijela grčka filozofija bila filozofska praksa i ona se kao takva pokušava vratiti među ljude. Da bi se filozofija prakticirala, nije potrebna diploma ni titula, nije potrebno predznanje iz teorije filozofije, dovoljno je samo znati misliti svojom glavom, postaviti tvrdnje onakvima kakve vjerujemo ili znamo da jesu te ih valjano i argumentirano obraniti, propitati ili napustiti ako uvidimo da nam netko drugi pruža bolje argumente.
Iz mog iskustva bavljenja filozofskom praksom, ljudi imaju određen otklon od filozofa jer misle da moraju biti nešto posebno pametni ili obrazovani da bi se upustili u raspravu s filozofom – što je daleko od istine bar u filozofskoj praksi – ona se bavi našim vlastitim doživljajima i interpretacijama svijeta. Zato su filozofski cafei, na primjer, popularan oblik prakse jer u njima mogu sudjelovati svi, izraziti vlastito mišljenje, biti u prilici braniti ga ili napustiti ga te održavati raspravu ili dijalog na civiliziranoj razini svrhovite razmjene ideja i misli. Vidjeli smo iz gore navedenih primjera da filozofska praksa ima široku lepezu tema i mnoštvo primjena u različitim segmentima društva.
Ona na zanimljiv način spaja neke nama do sada nespojive prilike i omogućuje osnovu filozofiranja – a to je živi dijalog. Neke od spomenutih praksi, poput filozofije za djecu, filozofskog cafea, filozofskog savjetovanja, filozofije za umirovljenike, već postoje u Hrvatskoj i provode se doista uspješno od Slavonije do Dalmacije, od najmlađih do najstarijih, i vjerujem da je to dobra osnova za dalji razvoj filozofske prakse, uvođenje novih metoda, novih oblika rada te suradnju na nekim novim razinama. Veliki broj filozofa iz svijeta tvrdi da smo u Hrvatskoj još uvijek sretni što imamo filozofiju kao predmet u školama, posebno sada kada se filozofija vraća u modu, kad određen broj zemalja uvodi filozofiju za djecu u nastavu i u škole.
Uz sveprisutnu krizu humanističkih znanosti unutar akademije, filozofska praksa omogućuje filozofiranje svima koji nisu pripadnici akademskih krugova te im omogućuje da budu tvorci vlastitih zamisli i ideja, a ne da se samo bave onime što su pisali Platon ili Kant. Nakon inspirativne konferencije i nakon što sam upoznao mnoštvo filozofa koji već godinama omogućuju filozofiranje dostupnim širim masama, nadam se da će se otvoriti prostor za još nekolicinu oblika filozofske prakse u Hrvatskoj i regiji te da će od sada veći broj ljudi uživati u filozofiranju i razmjeni ideja.
Zoran Kojčić
Filozof, pisac, filozofski savjetnik, predsjednik Hrvatskog društva za filozofsku praksu
