Ovako dr Sandip Džauhar u svojoj knjizi: “Kako je jedan američki ljekar izgubio iluzije” opisuje “posljednje trenutke” pacijenta Ričardsa sa Koronarnog odjeljenja, koji se “vratio iz mrtvih”.
"Činilo se da se njegovo tijelo definitivno predalo. Nastavili smo istim redosljedom: elektrošokovi, kompresija grudnog koša, lijekovi. Primio je četiri doze adrenalina od po jedan miligram, pa pet miligrama, zatim deset, ali puls se nije vratio. Dobio je nekoliko ampula natrijum-hidrogenkarbonata, ali je poplavio je u licu... Nastavili smo kardiopulmonalnu reanimaciju, a ja sam tražio da dovezu ultrazvučni aparat za snimanje srca.... Srce mu je stalo, krvni ugrušci ispunili su srčane komore. Pritisnuo sam dugme da napravim snimak. U prostoriji je bila tišina i proglasio sam ga mrtvim", nastavlja dr Džauhar.
Fenomen Lazarov sindrom označava spontano vraćanje cirkulacije poslije bezuspješnog pokušaja oživljavanja. Ovaj fenomen je dobio ime po Lazaru iz Vitinije, novozavjetnoj ličnosti koju je oživio Isus Hrist.
U Medicinskoj literaturi zabilježeno je oko 40 slučajeva Lazarevog sindroma, ali stručnjaci misle da ih ima mnogo više. Iako je većina pacijenata umrla ubrzo nakon “oživljavanja”, zna se da ih je osam otpušteno iz bolnice, pri čemu su im neurološke funkcije bile potpuno očuvane.
Kao u horor filmu
Šezdesetosmogodišnja pacijentkinja je doživjela infarkt i srce je prestalo da joj radi. Skinuli su je sa aparata, premjestili u zasebnu prostoriju, gdje je bolničarka 20 minuta kasnije primijetila da diše i da se pomjera ispod čaršava. Otpuštena je iz bolnice i umrla tri mjeseca kasnije - u snu.
“Novi život” pacijenta Ričardsona još je kraće trajao. Poslije pet minuta, puls mu se izgubio i uprkos nekoliko doza adrenalina nije se vratio. Proglašen je mrtvim - po drugi put za deset minuta.
Ovaj fenomen i dan-danas predstavlja veliku zagonetku. Neki stručnjaci pretpostavljaju da prekid reanimacije povećava pritisak u grudnoj šupljini, omogućavajući krvi da se vrati u srce.
Opisani su i slučajevi pacijenata koji su doživjeli moždanu smrt i pravili spontane pokrete pošto su skinuti sa aparata za disanje. Neki su se naježili po rukama i trupu, drugi brzo podizali i savijali ruke u laktovima, a neki pravili složene pokrete prstima. Ovi pokreti se ponekad događaju iako nema dotoka krvi u mozak, a neki ljekari spekulišu da se oni generišu u kičmenoj moždini.
