<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Mirza Softić: Princip važniji od pismenosti

Već po Boga pitaj koji put čitam vijest koja zvuči otprilike ovako: "Bošnjačka djeca ni sutra neće ići na nastavu"; "Bošnjačka djeca ni ove godine nisu u školskim klupama"; "Zbog predmeta Bosanski jezik roditelji bošnjačke djece ne odstupaju"... Itakodalje.

02. septembar 2014, 12:00

Kada sam krenuo u peti  razred osnovne škole, bio sam svjedok reforme našeg jezika iz srpskohrvatskog u bosanski. Odmilja smo ga nekada zvali "es-ha" i bilo ga je lako napisati u rasporedu časova. Prva četiri razreda učiteljica mi je bila Ljeposava Ćeranić - Lepa, Crnogorka sa Durmitora koja nam je, iako smo bili veoma mali, stalno pričala o njenom najdražem političaru - Radovanu Karadžiću. Čak nas je prije prvih višestranačkih izbora ispitivala za koga su nam roditelji glasali, a pri popisu stanovništva kako su se izjašnjavali. Sve je prštalo od Jugoslovena, uključujući i Adu, i Himzu, i Harisa, i Sašu... Svjetlana, Dejan i Nikolina bili su Srbi, ja sam bio jedini Musliman, a Hrvata nije bilo. 

Danas su Ado, Himzo i Haris Bošnjaci, Dejan je promijenio prezime i uzeo neutralno majčino Dilberović, Svjetlana i Nikolina su i dalje Srpkinje i žive na Palama, a Saša i ja smo Jugosloveni. Jezik danas ponovo zovem srpskohrvatskim, ne zato da bih nekome tjerao inat, nego jer smatram da su ljudi poput Snježane Kordić u pravu. To je najmanje loš naziv za naš jezik jer se tako postavljaju granice u kojima se on govori, sadrži nazive dvije najveće države u kojima se koristi, a jednostavno, bolji naziv dosad niko nije predložio. Jugoslovenski ili južnoslavenski nisu opcija jer su i Bugari i Makedonci Južni Slaveni, a ti jezici ipak nisu isti kao naš. Zbog  toga, kada želim izbjeći rasprave, a to je rijetko jer imam tu mazohističku osobinu da se volim ubjeđivati s idiotima, jezik jednostavno zovem "našim".

Jedan od takvih jezičkih idiota me spopadao jedno vrijeme u Holandiji, uglavnom na skupovima Bošnjaka na kojima sam se rijetko pojavljivao, ali i preko drugih ljudi, ponekad ako bismo izašli na piće pa se sreli u istom društvu. Pokušavao me ubijediti da je naučno sasvim opravdano tjerati inat i jezik zvati bosanskim. Imao je jedan jedini argument, a to je da "Srbi i Hrvati nikad jezik neće zvati bosanskim", pa zašto bi ga on zvao srpskohrvatskim?! Onda bi me zasuo rečenicama ispunjenim svakakvim greškama, zavisno od toga komuniciramo li na WhatsApp grupi ili uživo. Riječ "nemojte" bi pisao odvojeno u tri riječi ("ne moj te"), a negacije ostalih glagola je toliko često pisao sastavljeno da ih je i mobitel priznao kao ispravne, te na auto correct opciji ispravljao u pogrešno. Važno je reći da je taj čovjek ekstremni bošnjački nacionalista, da je više puta izjavljivao kako mrzi Srbe i Hrvate, ali da mu nisu dragi ni Marokanci, Turci i ostali imigranti kojih je puna njegova druga domovina, Holandija. Pritom je završio dva fakulteta, medicinu i ekonomiju, za sebe misli da je Europejac, a našim jezikom se ne bavi još od 1992. godine, kad se kao devetogodišnjak prikačio za maminu suknju i otperjao sa Balkana s namjerom da se više nikad ne vrati.

Ali vratimo se na djecu iz Konjević Polja, Vrbanjaca i ostalih mjesta u istočnoj Bosni. Argument kakav roditelji te djece imaju uglavnom nije jači od argumenta lika iz naše holandske priče. Njima je samo stalo do naziva jezika, i toliko im je navodno stalo do toga da su spremni ostaviti svoju djecu i bez osnovnog obrazovanja. Neka djeca su već izgubila prošlu godinu, a tu godinu im nijedan političar neće vratiti, pa čak ni Emir Suljagić koji se tako zdušno zalaže za njihova prava, a pogotovo Bakir Izetbegović koji je spreman donirati gredu za šator u kojem su djeca i roditelji živjeli, demonstrirajući ispred OHR-a. Ta dvojica, ali i ostali političari, samo će uzeti ovu djecu u svoju predizbornu trku, i to baš sada u septembru, mjesec dana pred izbore, opraće ih na stotine puta u svojim predizbornim govorima, a onda kad se ove porodice ubuđaju od spominjanja, jednostavno će ih zaboraviti. Pritom neće ponuditi nikakvu alternativu, kao što su recimo imali kosovski političari organizujući paralelne institucije i pokušavajući se ograditi od Miloševićevog režima. Njima alternativa i nije opcija, pošto bi se tako vremenom gubilo biračko tijelo, jer koja pismena budala bi poklonila svoj glas njima???

A onda će doći i oktobar, proći će izbori, radiće se na novim koalicijama i cijela država će stati barem do februara, ako ne i duže, "dok se ne uspostavi nova vlada". Djece iz Konjević Polja se niko neće ni sjećati, njihovi roditelji će ušićariti koju stoju i koju drvenu gredu, a djeca će ostati nepismena. Ukoliko ne krenu nikako u školu, smiješiće im se blistava budućnost bosanskog sela, za koje država ni najmanje ne mari.  Ipak, ima i onih koji će profitirati, a to su političari. Imaće i dalje nepismene ovce koje će uvijek lako posvađati. Tako je danas, tako žele da bude i u budućnosti. Njima obrazovanje nije cilj, njima je cilj da se svađamo oko naziva jedne te iste stvari. Za nekoliko decenija nećemo imati vijesti poput "Bošnjačka djeca ne znaju čitati i pisati", "Bošnjačka djeca su nepismena" i sl., jer ako nastavimo ovim tempom, te vijesti neće imati ko napisati.

novinar.me