Finska je zemlja u kojoj najbolje funkcionira socijalna država, u kojoj su zdravstvo i školstvo besprijekorni i koja je na vrhu ljestvice najboljih mjesta za život na svijetu ako se gledaju kvaliteta života, zdravstvo, standard i životna perspektiva.
Brojke govore - samo lud čovjek ne bi želio živjeti u Finskoj. Jezik je malo kompliciran sa svojih 16 padeža - ali zato svi govore engleski - zimi je hladno, ali, evo, i klimatske su promjene učinile svoje: dok je srednja Europa pod kišom i poplavama, Finci leže po parkovima i gledaju prema plavom, čistom nebu. U helsinški zaljev upravo uplovljava još jedan golemi putnički brod, vjerojatno iz smjera Estonije, finske sestrice preko puta s kojom je Finska neraskidivo povezana pupčanom vrpcom brodova i aviona. Dnevno ih je šezdesetak.
Prostrana površinom i slabo naseljena (Finci vole imati svoj mir, rekao mi je netko ovih dana u Helsinkiju) jedna je od predvodnica zemalja tzv. prvog svijeta jer je od države bijede prije stotinjak godina postala zemlja blagostanja. Socijalna država u punom sjaju, teško dostižni ideal golemoj većini ostalih. Helsinki, glavni grad u koji je sedmero novinara iz cijelog svijeta pozvano da bi se uvjerili u funkcioniranje finske socijalne države i zdravstvene skrbi, a sve to uoči velike zdravstvene konferencije koja u Finskoj počinje u ponedjeljak - ugodan je, nepretenciozan, živahan i moderan grad, pogotovo sada kada noć pada tek poslije 11 sati navečer.
Ulice i parkovi su puni, ali nema tu pariškog hvalisanja ili londonske samodopadnosti, staklene snage njemačkih gradova ili šarenila i zbrčkanosti europskog istoka.
Dobar život seniora
Hrvatske boje na toj zdravstvenoj konferenciji s gotovo tisuću sudionika predstavlja, po zakonu struke, Sanja Musić Milanović.
U Finskoj, zemlji koja u svojoj socijalnoj politici želi međugeneracijsku solidarnost učiniti konkretnom, a ne samo populističkom parolom, umirovljenici ispred svojih staračkih domova - u kojima se miris omekšivača miješa s netom pokošenom travom, a staračke hodalice “Harley Parkinson” ukrašene su duhovito, s dobrom namjerom prema seniorima, gotovo nježno - imaju svoje igralište na kojemu se zabavljaju na klackalicama, penjalicama, vježbaju stare mišiće. Ništa nije slučajno, objašnjava direktorica doma Eija Sorvari.
- Ako se starac može popeti na ovu visinu bez problema, može ući u autobus - pokazuje i elegantno se podiže na igralištu. Opaska - na dom se ne čeka, iako većina starih ljudi radije bira ostanak kući dok god mogu. I u tom slučaju socijalna država stiže u pomoć u obliku svakodnevne zdravstvene njega i dopremanja hrane. Ako seniori žele biti kod kuće - to im se mora omogućiti. Dobivaju i posebnu karticu nakon 68. godine koja im omogućava besplatno rekreiranje i bezbroj pogodnosti, a koja im se poklanja radi služenja finskoj državi. Dob za mirovinu je još uvijek rastezljiva - od 63 do 68 godina. Nova vježba na igralištu za seniore samo što nije počela.
Briga za prehranu
- Ako može prijeći udaljenost od ove bijele crte do one tamo za osam sekundi ili kraće, može samostalno prijeći preko zebre - objašnjava Eija Sorvari.
Unatoč sjajnim rezultatima prema kojima su Finci apsolutni vladari kvalitete obrazovnog sustava, u tolikoj mjeri da svoj “know how” izvoze drugima, Finska ima i nekoliko mana. Nordijski model, koji su se svi regionalni političari na jugoistoku Europe posljednjih mjeseci dosjetili citirati, nije bez mana.
- Treba nam više ljubavi - kaže, iznoseći to šokantno otkriće s mirnoćom s kojom se inače priča o vremenu, zamjenik gradonačelnika Espooa, Juha Metso, liječnik, sada lokalno angažiran, dok u gradonačelnikovoj rezidenciji, žutoj starinskoj kući na rubu grada, objašnjava što fali Fincima. Espoo je propulzivan grad, odmah uz bok Helsinkiju. Centar je finske poslovne kreacije. Iz Helsinkija do staklenih višekatnica u Espoou najjednostavnije je doći autobusom, vožnja traje petnaestak minuta. Uvijek toliko. I točno toliko - bez obzira na to o kojem se dijelu dana radi. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali u Finskoj sve stiže na minutu, onako kako piše. Do točnosti se strašno drži, ona je nacionalna opsesija. Čak i najnovijem, upravo započetom projektu finske kompanije Fazer, koja dnevno poslužuje 400 tisuća jela u Skandinaviji, a sada je, da bi promovirala zdrav život i borila se protiv pretilosti, uvela izračun kalorija po svakom obroku koji pojedete u restoranu.
Prilazite hrani, stavite pladanj ispred nje, uzmete svoje i u tome trenutku, preko posebne kartice koju nosite sa sobom, na zaslonu iznad jela pokaže se koliko ste čega uzeli, koja je kalorijska vrijednost i koliki je to postotak dnevnih potreba. Zelenje - gotovo nula bodova, kriška kruha, kalorijska katastrofa. Zanima me što bi stroj pokazao na grah s kobasicama...
Ovaj izum kojim su Finci oduševljeni i sve više ga koriste ne smatra se nikakvom vrstom kontrole nego edukacije, brige za zdravlje ljudi. Iako, kada mi profesor Raimo Sepponen sa Sveučilišta Aalto počne spominjati “detektor masnoće u tijelu” koji bi svojim podacima trebao pomoći zdravlju pojedinca, ali potencijalno igrati i presudnu ulogu pri zapošljavanju - jer bi vas budući gazda poslao na mjerenje masti - ne mogu izdržati a da ga ne podsjetim kako su i Angeli Merkel, kao mladoj ženi, zabranili mogućnost rada u administraciji jer je imala povišen krvni tlak pa je eliminirana iz procesa odabira kandidata za posao. A vidi gdje je sad!
Vratimo se liječniku koji kaže da fali ljubavi. Njegova izjava nije tek fraza. U Finskoj se stvari odvijaju sisitematično, planski - ako su studije pokazale da bi životni vijek bio dulji da ljudi nisu usamljeni - a Finska je zemlja s najvećim postotkom samaca - onda na tome treba raditi.
- Pušenje je štetno, pretjerno konzumiranje alkohola je štetno, pretilost šteti zdravlju. Ali i nedostatak odnosa s ljudima šteti. Svi imamo potrebu biti voljeni. I imamo pravo na to da postoje neki trenuci kada ćemo biti bedasti i ponašati se djetinjasto. Kao oni, najljepši trenuci kada pričate besmislice sa svojom djecom dok su još mala. - kaže liječnik koji zna što govori jer ima četvero djece, a sada već i unuke.
- Usudio bih se reći da je usamljenost jednako opasna kao pušenje, ali opasnija od pretilosti - zaključuje. Posebno to dolazi do izražaja kod starije generacije. Finski umirovljenici možda nemaju financijskih problema, ali trećina starijih od 75 godina osjeća se usamljeno. U zemlji sa 5,3 milijuna stanovnika penzionera je 1,5 milijuna.
- I moramo se prema njima odnositi kao prema VIP građanima - kaže Juha Metso. Zanimljiv odabir riječi. Poslije će ih obrazložiti David Brown, novozelandski novinar, pisac i konzultant koji više od desetljeća živi u Finskoj. On kaže da su Finci sramežljivi ljudi. Neugodno im se bilo čime hvaliti, čak i pred kućnim prijateljima. Brown prepričava jednu epizodu, u Finskoj uobičajenu, kada je sa suprugom - a ona je Finkinja - bio kod obiteljskih prijatelja koje dugo poznaje. Razgovarali su prije večere o tome što ima novo i njihovi su prijatelji skromno rekli da se ništa posebno ne događa, da bi poslije, zapravo slučajno, doznali da je upravo dan prije žena potpisala ugovor za objavljivanje svoje prve knjige.
Brownove duhovite priče kroz koje, kao stranac, promatra funkcioniranje finske države ponekad iznenade i njegove prijatelje. Neki od njih su prestali s njim razgovarati nakon što je napisao kolumnu u kojoj je rekao da je “finskim muškarcima potrebna određena količina alkohola u krvi da bi pristupili ženama”. Finci koji kontroliraju svoje emocije, pokazuju studije i analize profesora Time Partonena, gube na ostvarivanju sreće.
Izvor Jutarnji list
