Što više ljudi ima na našoj planeti, to su veće hrpe smeća koje svakodnevno ostavljamo za sobom. Samo u 24 sata skupi se nekoliko milijuna tona raznog otpada, a mi uglavnom ne znamo što bismo s njime pa ga iskipavamo na velika odlagališta, koja polagano postaju prave male planine smeća. Veličina zemlje i broj stanovnika nisu neki faktor u cijeloj ovoj priči pa tako isti problemi opterećuju i ogromnu Kinu, ali i malenu Hrvatsku. Na kraju krajeva, nitko ne želi vidjeti smeće blizu svoje kuće, ali svi bismo da ono nekim čudnovatim čudom jednostavno… nestane!
I dok mi muku mučimo s raznim studijama i političkim dogovorima oko zbrinjavanja otpada, države poput Švedske otišle su toliko daleko, da čak počinju uvoziti otpad od susjeda, kako bi ga mogli iskoristiti i na kraju na njemu i zaraditi. Otprilike kao talijanska mafija u New Yorku, samo što je ovo pozitivna stvar za sve žitelje naše planete! Švedska tako na neki način reciklira više od 99% svog otpada, a tek nešto manje od 1% završava na odlagalištima i u tom se slučaju uglavnom radi o materijalima koji se više nikako ne mogu iskoristiti. Otprilike 50% otpada se reciklira klasičnim putem, dok se ostalih 50% pali u ukupno 32 WTE (waste-to-energy tvornice) diljem zemlje.
U ovim se postrojenjima godišnje spali čak 2 milijuna tona otpada, koji se u zadnje vrijeme čak i uvozi iz okolnih zemalja jer švedska potrošnja nije dovoljno velika da zadovolji sve potrebe. Na ovaj se način proizvodi energija za grijanje više od milijun kućanstava i struja za njih 250 tisuća. Sama postrojenja funkcioniraju tako da se u ogromnim pećima pale velike količine otpada, što proizvodi paru, koja pak pokreće turbine i na taj način proizvodi energiju. Koliko je to energije dovoljno govori i činjenica da 3 tone otpada ima jednaku vrijednost kao tona fosilnog goriva, a osim što se na taj način rješavamo neugodnog smeća, štitimo i naš okoliš od zagađivača.
Istina, nešto sitno štetnih dioksina ipak nekako nađe put do atmosfere, ali tehnologija u ovim postrojenjima je toliko razvijena, da su te količine uistinu zanemarive, pogotovo kada se sagledaju pozitivne strane. Jedina veća mana koju vidimo jesu naftno-plinsko-ugljenski lobiji i početna ulaganja u postrojenja, ali ako bi bilo moguće da se pokaže srednji prst ucjenjivačima i da se cijeli ovaj projekt isplati kroz 10-20 godina, ne vidimo razloga zašto ovakav sustav ne bi bio moguć i ostatku svijeta pa i u našoj državi. Nije baš da smo Švedska, ali tko nam brani da se ugledamo na bolje od nas?!
Izvor Idesh.net
