Iza studentskog doma u kampusu univerziteta Huston-Tillotson u Austinu, državi Texas, stoji jedan zeleni kontejner. Da nema kliznog krova i male meteorološke stanice na vrhu, svako razuman bi pomislio da je u pitanju samo običan kontejner – pod uslovom da ova osoba nije upoznala dekana jednog od fakulteta, Jeffa Wilsona, koji živi unutra.
Profesor Wilson otišao je da živi u kontejneru zato što je želio da živi svrsishodno, da poduči svoje studente o uticaju svakodnevnog života na životnu sredinu i da postepeno transformiše kontejner u “najpametnije dizajnirani, najmanji dom ikada sagrađen”.
Do ovog ljeta, zeleni kontejner bio je još sličniji običnom kontejneru nego što je sada. Nije bilo kliznog krova, a Wilson se od kiše štitio najlonom. Spavao je na kartonskim prostirkama na podu. Bilo je to, u suštini, kampovanje u kontejneru. Cilj je bio iskusiti život u kontejneru bez ikakvih dodataka, prije nego što ih postepeno počne dodavati.
Ne tako davno, Wilson je živio u udobnoj kući od 232 kvadratna metra. Nakon razvoda (“koji nema nikakve veze sa kontejnerom”, napominje), krenuo je sa prilagođavanjem životu samca. Prvo se preselio u stan od 46 kvadrata. Zatim je počeo prodavati odjeću i namještaj na Facebooku gotovo za džaba. Sada kaže da se skoro sve što posjeduje nalazi u njegovom kontejneru od 3,3 kvadratna metra, koji je odobren i podržan od univerziteta kao dio tekućeg projekta “The Dumpster Project” fokusiranog na održivost. “Mogli bismo dobiti kuću za manje od $10,000 koja bi se mogla postaviti bilo gdje u svijetu”, kazao je Wilson, “koja bi koristila sunčevu svjetlost i kišnicu, a ljudi bi mogli imati prilično dobar život.”
Wilson je u jednom nedavnom intervjuu ispričao da on sada posjeduje četiri para hlača, četiri košulje, tri para cipela, tri šešira, i, u skladu sa njegovom hipsterskom estetikom, osam ili devet leptir mašni. Sve ovo drži u pregradicama ispod nedavno postavljenog lažnog poda, uz nešto kamperske opreme za kuvanje.
Prilagođavanje prostora započelo je u julu. Prvo što je Wilsonu bilo potrebno bio je klima uređaj. Tokom ljeta, temperatura u kontejneru dostizala je i do 54 stepeni celzijusa tokom dana. Noću često nije padala ispod 26. Tako je, nakon šest mjeseci života u ovoj mikrovalnoj rerni, Wilson nabavio mali klima uređaj.
“Nismo željeli da tu bude suviše lagodno živjeti”, kazao je Wilson. “Htio sam da vidim koliko će moje navike spavanja biti fleksibilne u zavisnosti od temperature i vlažnosti. Otkrio sam da mogu zaspati prilično lako ako odem u krevet oko 11:00 sati naveče.”
Sa malom meteorološkom stanicom prikačenom za krov, Wilson prati svoju ličnu klimu u realnom vremenu. Dok razgovaramo, podaci na njegovom kompjuteru pokazuju da je u kontejneru trenutno 40 stepeni. Tokom proljeća, kada je u Austinu malo hladnije, mogao je provoditi po nekoliko sati dnevno u kontejneru. Sa dolaskom ljeta, to je postalo nepodnošljivo. “Ali desile su se neke interesantne stvari zbog toga, objasnio je. Provodio je više vremena vani u naselju, šetajući. “Osjećam kao da mi je Istočni Austin i kuća i dvorište“, kaže. Stalno razmišlja o tome koje stvari su osobi zaista potrebne u kući, a šta može biti zajedničko.
“Šta bi bilo kad bi svi morali ići u neku vrstu praonice rublja?”, pita se Wilson. “Kako bi to uticalo na našu interakciju sa drugima? Upoznao sam mnogo širi krug ljudi samo odlaskom u praonicu i vrzmanjem oko kontejnera, onda kada bih inače bio unutra da imam veliki ekran i udobnu fotelju.”
Dodaci kao što je izolacija će se postaviti, kako bi mali klima uređaj mogao da se izbori sa teksaškim suncem. Druga faza projekta sastojaće se iz unošenja još stvari, kao što je krevet, lampa i krov poput onog koji se koristi za kuće, ali koji se može otvarati radi ventilacije. Na kraju će kontejner imati i kupolu u kojoj će se sakupljati kišnica i koja će praviti hlad, kao i malu kuhinju.
Pored toga što drži predavanja o klimatskim promjenama, globalnom zdravlju i blagostanju i ekologiji na fakultetu, Wilson je pokrenuo i “The Dumpster Project” kao edukativnu inicijativu koja se sasvim slučajno poklopila sa njegovim trenutnim skromnijim načinom života.
“Kako treba da izgleda dom u svijetu u kojem živi 10 milijardi ljudi?”, pitanje je na koje se ovim projektom nastoji pronaći odgovor, budući da se predviđa porast broja stanovništva za 40 odsto do kraja vijeka. “Kako da opremimo sadašnje i buduće generacije alatima koji su im potrebni za održiv život?”
Nažalost, projekat još uvijek ne daje konkretne odgovore na ova pitanja. Ali sa svega 39 odsto Amerikanaca koji “vjeruju” u globalno zagrijavanje, i samo podizanje svijesti o održivosti dovoljno je ambiciozan poduhvat.
Wilson se najviše veseli dograđivanju toaleta. “Nije mi toliko važan tuš,” kaže, “ali odlazak u toalet ponekad zahtijeva trčanje u sred noći.” Sada koristi toalet u fiskulturnoj sali univerziteta. Toalet i tuš će se uskoro nadograditi na kontejner, s vanjske strane.
Za četiri mjeseca Wilson će započeti treću fazu projekta, kada će se instalirati solarni paneli i isključiti napajanje strujom. Tada će se dovršiti i estetski radovi koji će otkloniti bilo kakvu sličnost sa kontejnerom za smeće. “Želimo da postignemo izgled modernog doma. Želimo da iznutra izgleda kao da ste u veoma maloj kući.”
Wilson već obilazi lokalne škole pričajući učenicima o svom iskustvu u kontekstu štednje na prostoru, energiji, vodi i stvaranju manje otpada.
“Ovim projektom testiramo šta nam je zaista potrebno u kući. Pokušavamo utvrditi možemo li imati veoma dobar život sa mnogo, mnogo manje?”
Originalno u The Atlantic, za BUKU prevela i prilogodila Milica Plavšić
