<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zašto nema studentskog bunta

Odavno diplomce nije čekala ovako turobna budućnost. Od Kanade, u kojoj je petina mladih ljudi nezaposlena, do Grčke i Španije, u kojima više od 53 odsto nema posao, govori se o „izgubljenim generacijama”.

16. septembar 2014, 12:00

Očekivane stope ekonomskog rasta ne obećavaju promene nabolje. Čak i Mario Dragi, glavni bankar evrozone – u kojoj je četvrtina mladih ljudi na birou – priznaje da će nezaposlenost u tim ključnim godinama ostaviti „doživotne posledice”.

Uprkos tome, nema velikih studentskih demonstracija. Malobrojni protesti, kakav je bio „Okupiraj Volstrit”, završili su se neuspehom, izgubljeni u tvitovanju i lajkovanju. Šta je uspavalo buntovne umove? Čime su anestezirani?

Verovatno najveće iznenađenje predstavlja ravnodušnost koja je zavladala među studentima društvenih i humanističkih nauka, na fakultetima koji su važili za kolevke subverzivnih ideja i pokreta. Njihova nezainteresovanost za velike promene i sumnjičavost prema pokretačkim idejama vezana je u velikoj meri za misao jednog čoveka – Žaka Deride.

Nijedan mislilac u 20. veku nije uticao na toliko veliki broj naučnih disciplina i umnih ljudi kao ovaj harizmatični Francuz. Mnogi Deridino delo doživljavaju kao „kraj filozofije”, vrhunac intelektualnog razvoja čovečanstva.

Na univerzitetima širom sveta „čitanje Deride” je postalo obred prelaza u „pravu” intelektualnu elitu. Mada, teško je neinficiranima objasniti zavodljivost filozofa koji je svoju najveću ideju opisao rečima: „Dekonstrukcija, ako takva stvar uopšte postoji, zauzima mesto iskustva nemogućeg”.

Deridina strategija tumačenja tekstova, dekonstrukcija, stavila je naglasak na pronalaženje kontradikcija, predrasuda i nedoslednosti. Vremenom se, tvrde kritičari, pretvorila u destrukciju – opsesivno rastakanje svih velikih ideja i diskvalifikovanje njihovih autora.

Iako predstavljena kao izraz intelektualne pobune protiv starih, „okoštalih” teorija i učenja, opojna misao Deridinih postmodernističkih sledbenika postala je potmuli neprijatelj svakog drugog bunta. Njihov uticaj se često navodi kao jedan od glavnih razloga zašto se stiče utisak da više nema levice.

Dok su „dvorski” filozofi i politikolozi, zajedno sa ekonomistima iz „čikaške škole”, razvijali skup ideja na kome se temelji poredak koji već četvrt veka upravlja našim životima, Deridini obožavaoci na levici su se zabavljali, dokazujući da su sve velike ideje besmislene i šuplje.

Ne čudi da apologete neoliberalizma više ne oklevaju da priznaju su im deridijanci, nekada najveći neprijatelji – postali saveznici.

Američki konzervativci su osamdesetih izgubili ideološku bitku na univerzitetima, ali se ubrzo ispostavilo da su dobili veliki rat. Opčinjeni „teorijom” i opskurnim žargonom, skeptični i cinični postmodernisti i njihovi studenti ostali su izolovani i nerazumljivi, ne samo nevoljni već i nesposobni da se uključe u važne društvene rasprave u vremenu uspona tačerizma i reganomike.

Ideologija koja favorizuje interese privilegovane elite, „jedan odsto” superbogatih i njihove minjone, trijumfovala je bez pomena vrednog otpora.

Noam Čomski tvrdi da su postmodernisti doprineli samoisključivanju intelektualaca ne samo iz važnih političkih borbi već iz stvarnosti. U buntovne mlade mozgove se uselio nihilizam, verovanja da ništa nema vrednost i shvatanje da je sve toliko relativno da više ništa nije važno.

Piter Lenon, kolumnista „Gardijana”, napisao je da „korišćenjem Deridine logike možemo dekonstruisati ’Majn kampf’ i otkriti da je (Adolf Hitler) bio u sukobu sa antisemitizmom”.

Za Deridu i, navodno pogrešno, razumevanje njegovog opusa vezuju se i dve glavne opsesije današnjih aktivista – politička korektnost i „politike identiteta”, koje su fokusirane na položaj manjina ugroženih od strane većine – muškaraca, nacionalista, fundamentalista... – čiji je identitet predstavljen kao zloćudan, dominantan i nedostojan poštovanja. Viktimizacija i demonizacija postale su tako glavne odrednice aktivizma.

I angažovani studenti danas uglavnom govore jezikom identiteta, a ne jezikom promena. Postali su opsednuti prepoznavanjem i priznavanjem različitosti, što je stvorilo nove antagonizme i dovelo do umnožavanja ratišta na kojima se vode političke bitke.

Isticanje „drugosti” i nabrajanje nepravdi zamenilo je potragu za sličnostima i vezama između grupa i pojedinaca.

Dekonstrukcija i politike identiteta su stigle i na univerzitete u Srbiji i začarale mnoge briljantne mlade umove. I ovde su oni koji su želeli da budu angažovani izabrali predvidive ciljeve.

Pokreću ih, na primer, činjenice da je život majki Srebrenice ispunjen neizmernim bolom, da nije lako bit gej Rom u Zemunu ili lezbijka na Vračaru.

Nažalost, i naši akademci su uglavnom postali ravnodušni prema mukama politički nekorektnih, ali izuzetno brojnih žrtava tržišnog fundamentalizma. Parada ponosa je postala važnije pitanje od stalno rastućeg broja ljudi koji kopaju po kontejnerima.

Na protestima 1968. godine beogradski studenti su uzvikivali „Radnici–studenti!” i „Mi smo sinovi radnog naroda”. Nažalost, danas u istim klupama glavnu reč imaju buntovnici koji se upinju da dokažu da nemaju ništa s radnim narodom.

Njima je nezamislivo da budu na istim barikadama s poniženim ljudima koji su možda homofobični, verovatno slušaju Acu Lukasa, smeju se rasističkim vicevima o Ciganima i sigurno ne bi razumeli Deridu i Bodrijara.

Problem nije samo u ovim mladim, politički korektnim elitistima koji veruju da su nezaposleni moler iz Batajnice i otpušteni stolar iz Svrljiga zaslužili da žive u bedi. Veliki deo levičarskog aktivizma se sveo na nevladine organizacije koje deluju kao policija stavova i misli – postmoderna, lepše obučena, ali podjednako neumorna inkarnacija Ilije Čvorovića.

„Kada bi se sutra digle snage revolucije, ’levičari’ bi prvo proverili da li se sastoje od ’pravih’ identitetskih grupa. Ako sastav nije zadovoljavajući, otkazali bi revoluciju. Ne bi im bilo važno to što bi koristila svima, što bi učinila život podnošljivijim za sve one koji su marginalizovani”, piše profesor Majkl Rektenvald s Njujorškog univerziteta.

Mladi buntovnici su prinuđeni da biraju između dve krajnosti. Na jednoj su ostrašćene identitetske bitke koje se završavaju ili malom pobedom ili povlačenjem u elitističke lagume prožete samosažaljenjem i prezirom prema „neprosvećenoj masi”.

Drugu oličavaju ekstremno desničarski, uglavnom fundamentalistički pokreti – jedini koji pokušavaju da „promene svet”.

Ovako veliko siromaštvo pokretačkih vizija je u bolnom neskladu sa očekivanjima mladih ljudi kojima je ukradena budućnost. Nažalost, ono određuje moguće domete svakog, pa i studentskog bunta.

Retki protesti, prožeti mešavinom rezignacije i besa, ostaće način da se isprazne nagomilane frustracije i dođe do malo konzumerskog zadovoljenja – prilika da iz razbijenog izloga iznesu nove patike, pametni telefon ili nekoliko firmiranih krpica.

Ponižena i oklevetana, ućutkana većina je razumela da se za veće ciljeve danas ne vredi boriti.

Politika.rs