<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Da li je Škotska moguća

Škotska je odavno nacija. Uskoro ćemo saznati da li njeni građani sada žele da ta nacija postane država.

16. septembar 2014, 12:00

Tariq Ali

Škotska je odavno nacija. Uskoro ćemo saznati da li njeni građani sada žele da ta nacija postane država. Nadam se da će biti tako. Ne samo da bi se otvorile nove mogućnosti za njihovu zemlju, već će to razbiti atrofiranu, trulu britansku državu i smanjiti njenu efikasnost kao američkog vazala. Otud apeli Obame i Hilari Klinton da se glasa protiv nezavisnosti, sentiment koji u potpunosti deli Bler ali se ne usuđuje da to prizna, strahujući da bi zbog njegove intervencije mogla da prevagne suprotna strana. Ovde nisu u pitanju principi, već samo imperijalni interesi. SAD su ubrzale raspad sovjetske države, prvo sa odvajanjem baltičkih republika, pa Ukrajine i republikama u centralnoj Aziji. Usledilo je razaranje Jugoslavije. Ako mogu Litvanija i Slovenija, što ne bi mogla i Škotska? Na kraju, SNP je (nažalost) odlučio da Škotska ostane u Nato savezu.

Tokom dve posete Škotskoj ovog leta, bilo je intelektualno uzbudljivo učestvovati u ozbiljnim diskusijama koje su organizovane po opštinskim salama, crkvama, trgovima, kafanama i privatnim kućama. Kakav kontrast staroj, beživotnoj Engleskoj gde su sve tri stranke i svaki medij protiv škotske nezavisnosti. Kampanji protivnika nedostaje i smisla i suptilnosti, budući da je u potpunosti zasnovana na strahu. Snage pesimističnog konzervativizma u Škotskoj deluju površno i parohijalno. SNP, i još više Kampanja za radikalnu nezavisnost, gledaju na odvojenu Škotsku kroz međunarodnu prizmu. Njihov pogled fiksiran je na norveški model i slične. Pre nekoliko godina, u otvorenom pismu Škotlanđanima koje je objavio Herald, neki od vodećih skandinavskih pisaca i intelektualaca ohrabrili su rađanje nezavisne države, podsećajući Škote da je odvajanju Norveške od Švedske 1905. takođe prethodilo dizanje panike, ali je nezavisnost unapredila kvalitet života i politike u obe zemlje.

Značajan rast pokreta za nezavisnost rezultat je politike Margaret Tačer za razgradnju države blagostanja, kao i Blerovog i Braunovog divljenja njenom učinku. Do tada su Škoti bili spremni da se drže laburista bez obzira na korupciju i prevrtljivost njihovih partijskih struktura u Škotskoj. Više ne. Kada veliki broj ljudi prestane da veruje da mogu sprovesti političko samoopredeljenje u okviru postojećeg društvenog poretka, oni počnu da traže glas izvan tradicionalnih parlamentarnih stranaka. Na kontinentu (i u Engleskoj) to vodi jačanju desnice. U Škotskoj se zahteva nacionalno, društveno i političko samoopredeljenje: u konkretnom smislu, to znači humanističku socijal-demokratiju. Čak i ako strah dovede do pobede unionista, svi se slažu da stvari više nikad neće biti iste. A ako pobedi Škotska, možda će i umorni dremež engleske politike biti prekinut.

John Burnside


Dok razmatram šta ću napisati na referendumskom listiću, sve me više nervira odluka izborne komisije da promeni prvobitno pitanje “Da li se slažete da bi Škotska trebalo da bude nezavisna zemlja?” u “Da li bi Škotska trebalo da bude nezavisna zemlja?” Problem je u tome što nemam jednostavan odgovor na drugo pitanje, dok na prvo imam jasnu reakciju: “S kim da se složim?” Nijedna strana u raspravi nije predstavila sliku istinski nezavisne Škotske s kojom bih se složio. S jedne strane, koalicija “Srećni zajedno” pretpostavlja da svako ko ne želi da se njime vlada iz Holiruda, želi Vestminster. Da nevolja bude veća, ja uopšte ne želim da iko vlada nada mnom. Sa druge strane, jasno je da bi glas za nezavisnost neizbežno bio shvaćen kao podrška užasnom učinku SNP-a po pitanju ekologije i lokalne demokratije. U svakom slučaju, odgovor je jasan: ni sa kim se ne slažem, i jedini mogući odgovor je “Ne”.

Pitanje na koje konačno treba da odgovorim glasi “Da li bi Škotska trebalo da bude nezavisna zemlja?” Pa trebalo bi, ali morali bismo o tome još razgovarati. Ne mogu samo da obeležim predviđeno polje na listiću. Ovo nije jedna od onih Bušovih situacija “ko nije sa mnom, taj je terorista”, zar ne? Ili jeste? Otkako sam javno iskazao nekoliko rezervi u pogledu sposobnosti SNP-a da “vodi” Škotsku, dovoljno često su me nazvali stiltonjedom (vrsta engleskog sira) i kameronljubom, pa se već pitam da li je to ona razumna rasprava kojoj sam se nadao. Verujem da bi Škotska (kao i svaka pretpostavljena demokratija) trebalo da bude nezavisna od sledećeg: a) hirova američkih milijardera sa grandioznim planovima o golf terenima; b) diktatorskog poništavanja odluka lokalne samouprave u centralnoj vladi; c) otvorenog kršenja evropskih zakona u potrazi za nerazumnom i potpuno neodrživom energetskom strategijom; d) zloupotrebe parlamentarnih komiteta kako bi se zaobišla razdvojenost grana vlasti u korist vladajuće stranke; e) feudalnog, ekološki štetnog sistema zemljoposedništva, poduprtog ekstravagantnim sistemima subvencija – a sve to smo imali pod SNP-om.

Ko će pobediti? Ne znam, ali ja ionako čekam na stvarne promene, a ne šminkanje postojećeg stanja. Ako bih morao da iznesem predviđanje, međutim, rekao bih da će SNP uraditi ono što su oduvek radili kad je u pitanju demokratija, a to je da puste da narod odluči – a onda, ako im se ishod ne svidi, u Holirudu ponište našu odluku.

Linda Colley

Zašto bi nas ostale bilo briga? Škota im oko 5,3 miliona, jedva kap u moru globalnog stanovništva, a manje od desetine populacije Britanije. Pa ipak, značaj referenduma prevazilazi spor između najposvećenijih pristalica škotske nezavisnosti ili ostanka u uniji. Poput ostrašćene želje nekih aktivista Čajanke da povrate viziju stare Amerike, utopizam nekih škotskih nacionalista deo je šireg trenda. Suočeni sa rudimentarnom i naizgled upornom globalizacijom, u pojedinim zemljama raste glad za obnovom – ili izmišljanjem – specifičnog, izdvojenog i pouzdanog identiteta. Ovaj referendum takođe je izraz širih trendova i strahova u pogledu drugih pitanja. Evropa obuhvata više istorijskih nacionalnih zajednica nego što ima država. Imajući u vidu aktuelni pad popularnosti EU, pritisak škotskog secesionizma – bez obzira na rezultat – nesumnjivo će podstaći pokrete za autonomiju u Španiji, Francuskoj, Italiji i drugde, a to će imati posledice ne samo po ekonomiju i državnu upravu, već i za Nato.

I u samoj Britaniji referendum je mnogo više od pitanja Škotske. Tokom dužeg boravka u Edinburgu prošlog meseca, iznenadilo me je koliko potencijalnih glasača za nezavisnost s kojima sam razgovarala nisu ostrašćeni nacionalisti. Oni svakako preziru “londonske elite”, nemaju poverenja u Vestminster (i Vašington), žele više lokalne autonomije i inicijativa. Ali njihove reakcije nisu toliko različite od onih s kojima sam se susretala na severu Engleske, u Velsu i drugim mestima po Britaniji. Ono što pokreće škotski “nacionalizam” takođe je nezadovoljstvo i želja za drugačijom politikom južno od granice, što u najmanju ruku postavlja dva značajna pitanja. Šta bi se desilo da Dejvid Kameron nije nerazumno odbio da uključi treću opciju “maksimalne devolucije” na glasački listić? A zatim, kakav god bio rezultat, hoće li politički interes i potreba za opstankom konačno gurnuti dve tzv. glavne britanske partije u smeru lokalizma i federalizma?

Anne Enright


Ako Škoti izglasaju nezavisnost i prepuste britansku zadnjicu torijevcima, izgledi da se taj tur izvuče iz EU postaju sve veći. Teško je naći ljude u Dablinu kojima je stalo do škotske nezavisnosti, ali istovremeno ozbiljno brinu za EU. Prinuđena na otrovnu ponudu frankfurtskih banaka, zemlja se nalazi u neobično pasivnom i fluidnom ideološkom stanju.

Bilo bi lepo videti nezavisnu Škotsku, jer je nezavisnost dobar osećaj. Moguće je da će se škotski nacionalni ponos pokazati boljim od irskog, što bi nam svima otkrilo od kakvog smo materijala napravljeni. Bilo bi zadovoljstvo videti promenu perspektive severnoirskih unionista, čije je nasleđe škotsko ali koji su verni kraljici – bila bi to jedna od velikih istorijskih (nadamo se ne i krvavih) šala.

Bilo bi divno videti novu zemlju u kojoj se govori engleski, koja sama piše svoj čestiti ustav, jer je naš beznadežno zaglavljen u referendumima o abortusu, što nedavno nije bilo od pomoći silovanoj i suicidalnoj izbeglici, prinuđenoj da zadrži fetus sve dok nije bilo prekasno, jer nije mogla da otputuje u Englesku po irsko rešenje problema. To je neverovatno loš način vođenja demokratije. To takođe naglašava pitanje šta u globalnoj ekonomiji nacionalna država zapravo kontroliše. Irska, sa blizu 200 milijardi evra duga, kontroliše sve osim novca – da li je to bitno ili ne?

Škotski glasači baš o tome razmišljaju, o razlici između zemlje i novca. Moguće je da se od njih traži da glasaju za oblik nacionalnog entiteta koji u stvari više ne postoji. I to treba da imaju na umu. Bilo bi lepo da postoji. Bilo bi lepo da oni veruju da postoji.

David Runciman

Referendum o nezavisnosti Škotske prvo je od tri glasanja koja će pomoći oblikovanje buduće britanske politike. Drugo će biti na sledećim opštim izborima, za svega devet meseci. Treće je mogući referendum o ostanku ili izlasku iz EU. Ovde se ukazuje košmarni scenario (bar za Škote ili neke od nas južno od granice): Škotska odbije nezavisnost, torijevci pobeđuju na izborima i na kraju se Škotska, zajedno sa ostatkom Britanije, nalazi izvan Evropske unije zahvaljujući većinskom glasu malograđanske Engleske. Još ima šansi protiv takvog sleda stvari, ali nedovoljno za utehu. Pretpostavljam da je moguće da bi referendum o EU mogao pratiti škotski: ozbiljna i dugotrajna politička rasprava koja bi, uprkos raznim prljavštinama po marginama, izoštrila principijelne pozicije na obe strane i omogućila zastupnicima statusa quo da iznesu svoju odbranu i budu saslušani. Ali sumnjam u to.

Štagod da se desi 18. septembra, teško je zamisliti da će se rasprava tu završiti. Ako Škotska izabere da ostane deo Britanije, i dalje će biti potresa svaki put kada neka odluka doneta na nivou cele Britanije obaveže Škotsku na okolnosti koje sama ne bi izabrala. Pritisak za promene će samo rasti. Istovremeno, engleski nacionalizam će dići glavu u nekom trenutku, posebno ukoliko škotski ostanak u uniji dovede do većih ustupaka ka devoluciji Škotske. Drugi regioni će tražiti pravo glasa. Status quo unutar Britanije odbranjiv je na kratke staze, ali nije održiv na duge. Kada je u pitanju britanska pozicija u EU, moglo bi da bude obrnuto.


London Review of Books, 11.09.2014.

Izabrala i prevela Milica Jovanović

Izvor Peščanik



Srodni linkovi: