U studiji „Laž o gojaznosti“, Kristofer Snoudon proučava dokaze koje nude Odjeljenje za životnu sredinu, hranu i ruralne poslove (DEFRA), Britanska fondacija za srčana oboljenja, Republički zavod za statistiku (ONS) i Nacionalno istraživanje o dijeti i ishrani, i otkriva da svi oni upućuju na to da je konzumacija šećera, masti i kalorija po glavi stanovnika u Velikoj Britaniji već decenijama u opadanju. 

Uprkos činjenici da ljudi uključeni u kampanje o javnom zdravlju prikazuju „epidemiju” gojaznosti u Britaniji kao posljedicu sve veće dostupnosti brze hrane, ovo nema činjeničnu osnovu. 

Ljudi su smanjili unos kalorija, ali su smanjili i nivo fizičke aktivnosti.

Mit po kome Britanci konzumiraju sve više hrane preživio je iz sljedeća dva razloga: prvo, postoji tendencija usvajanja uvjerenja iz SAD gdje je, za razliku od Velike Britanije, unos kalorija rastao uporedo sa stopom gojaznosti dugi niz godina sve do 1990. Ipak, uloga hroničnog nedostatka fizičke aktivnosti počinje da biva primijećena kao pokretač rasta gojaznosti u godinama koje su uslijedile. Drugi razlog je taj da u različitim kampanjama posvećenim zdravlju mnogo privlačnija meta postaje industrija hrane nego smanjenje fizičke aktivnosti stanovništva.

“Uzrok porasta stepena gojaznosti u Britaniji nije zbog povećanog unosa kalorija već porasta fizičke neaktivnosti. Imajući u vidu da se o prekomjernoj tjelesnoj težini sada vrlo često govori u medijima, zabrinjava činjenica da jako mali broj ljudi zna da je naš način života koji uključuje veliki broj sati provedenih u sjedećem položaju, a ne naš apetit, pokretačka sila odgovorna za sve širi obim struka među britanskom populacijom”, navodi Kristofer Snoudon, autor studije. 

Studija je pokazala da Britanci u prosjeku šetaju 288 km godišnje, što je za 410 km manje nego 1976. godine, a takođe i manje voze bicikl – prosječno 68 km godišnje u poređenju sa 82 km koliko je zabilježeno 1976. godine. 

40 odsto stanovništva je izjavilo da uopšte ne pješači do posla. Sa porastom broja kancelarijskih poslova i tehnoloških uređaja za uštedu vremena, ljudi imaju sve manje mogućnosti da se bave fizičkom aktivnošću, kako kod kuće tako i na poslu. 

U svojoj studiji, Kristofer Snoudon nagalašava da ne treba kriviti multinacionalne proizvođače hrane i napitaka. U različitim kampanjama posvećenim zdravlju mnogo privlačnija meta postaje industrija hrane nego fizička neaktivnost. 

Stoga autor smatra da „učesnici u kampanji koji promovišu zdrav način života treba da preusmjere svoje napore da podstaknu ljude na fizičku aktivnost, a da objavljen rat industriji hrane ostave po strani.

Ključni statistički podaci iznijeti u studiji:

- Prosječna tjelesna težina odraslih osoba u Engleskoj povećala se za 2 kg u odnosu na 2002. Istovremeno, smanjen je unos kalorija za preko 4 odsto, i šećera za skoro 7,5 odsto.

- Kada je riječ o konzumiranju hrane van kuće, dnevni unos kalorija je pao sa 310 koliko je zabilježeno 2001/02. godine na 219 kalorija 2012. godine, što predstavlja smanjenje od skoro skoro stotinu kalorija dnevno za tih 10 godina.

- Britanci su 1974. godine unosili više kalorija kod kuće, nego što su 2012. unosili kod kuće i van nje zajedno.

- Uprkos smanjenom unosu kalorija, prosječna tjelesna težina se povećala za 5kg u odnosu na 1993. godinu. Ključna faktor koji nedostaje, a koji se često previdi u kampanjama, jeste utrošena energija.

Antitržišne politike koje su usmjerene ka cijeloj populaciji kao što su porezi na zaslađena gazirana pića i proizvode koji povećavaju tjelesnu težinu (tzv. fat taxes) neće doprinijeti poboljšanju zdravstvenog stanja nacije“. 

Činjenica da Britanci u projseku unose manje kalorija ne znači da svi Britanci manje jedu. Trebalo bi da budemo skeptični prema onima koji tvrde da će smanjivanje unosa kalorija kod stanovništva dovesti do smanjene stope gojaznosti jer to se očigledno nije desilo u prošlosti. 

Osjetljivost lobija na vezu između unosa kalorija, šećera i gojaznosti, a koji se zalaže za javno zdravlje, vidi se i u reakciji na studiju iz 2011. godine pod nazivom “Australijski paradoks” (The Australian Paradox) istraživača Barkleja i Brend—Milera (Barclay and Brand-Miller) po kojoj je potrošnja šećera u Australiji u opadanju u zadnjih trideset godina dok stopa gojaznosti raste. 

Njihov rad označen je kao „prijetnja javnom zdravlju“ i sprovedena je i istraga o kršenju naučnih standarda. Autori studije su kasnije oslobođeni krivice, ali naslov „Australijski paradoks“ naglašava uvriježenost vjerovanja da uzrok gojaznosti može biti samo povećanje unosa šećera i/ili kalorija. 

Sudeći po dokazima iz Velike Britanije i u posljednje vrijeme Sjedinjenim Američkim Državama, ispostavlja se da nije nikakav paradoks u pitanju, piše Breitbart.