Daša Gajić (Dasha) rođena je 1988. godine u Banjaluci. Diplomirala je politikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, kao studentkinja generacije. Završila je master rodne studije na Univerzitetu u Novom Sadu (Centar za rodne studije) i master kurs iz oblasti rodne ravnopravnosti na Univerzitetu u Oslu (Norveška).
Trenutno priprema master rad iz politikoloških studija na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Odrastala je u umjetničkom okruženju i od ranog djetinjstva je pokazivala sklonost prema umjetnosti. Fotografija joj je desetak godina bila samo hobi, međutim, danas joj je fotografija posao, strast i način života.
Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o ženama koje su joj inspiracija, fotografiji, radu na projektu „Street style Banja Luka“ i drugim temama.
Dasha, iako se baviš mnogim stvarima, slobodno možemo reći da si najpoznatija po svom radu na projektu „Street style Banja Luka by Dasha Gajic“. Koliko već dugo radiš na njemu i šta se promijenilo od prvih fotografija do danas?
Blog i stranicu sam pokrenula u septembru 2012. godine prvenstveno iz ljubavi prema rodnom gradu i jer sam smatrala da Banjaluka ima šta da pokaže svijetu kada su u pitanju stil, način života, ljepota, srdačnost... Za mene je street style više od projekta, više od mode i više od fotografije. Željela sam predstaviti Banjaluku i sve divne ljude ovoga grada u pozitivnom svjetlu.
Moj street style blog i stranica na Facebook-u su samo jedan dio mog projekta kada je street style u pitanju. Tokom ove dvije godine sam sprovodila i istraživački rad, odnosno rad na terenu. Sve je počelo iz ljubavi prema modi i street style blogovima iz inostranstva koje sam pratila još od 2006. godine. Tada sam i sama napravila prvu SS fotografiju u Filadelfiji. Međutim, tek sam 2012. godine skupila hrabrost da ostvarim svoj san iz tinejdžerskih dana i pokrenem street style blog. Nakon prvih nekoliko mjeseci, shvatila sam da postoji u cijeloj priči mnogo više od samo fotografija ljudi u njihovim odjevnim kombinacijama. Dobila sam ideju da pišem antropološku i kulturološku analizu street style-a, ali sa aspekta nekoga ko 24/7 živi za street style, a ne sa pozicije ,,salonskih antropologa, tj. salonskih street style fotografa/kinja“. Tako je sve krenulo. Paralelno sa blogom radila sam antropološko istraživanje i mislim da će to biti moj najbolji rad dosad, jer je 100% iskren, objektivan, realan i zasnovan na ličnom iskustvu... Sve je ovo jedan spoj performansa, naučno-istraživačkog rada, fotografije i blogovanja...
Za samo dvije godine ostvarila sam više manje sve što se može ostvariti u sferi street style-a na lokalnom, regionalnom i internacionalnom nivou. Nije mi ponestalo inspiracije ni motivacije, ali jednostavno više ne vidim nove izazove kada je u pitanju street style. Dokazala sam sebi, a i svima ostalima, da to mogu. Da li će neko nekada reći da sam napravila prvi banjalučki street style blog ili da li će reći da sam uspostavila banjalučku street style scenu ne znam... Kada sam počinjala sa street style-om nisam ni sanjala da će se 50% od svega ovoga dogoditi, nisam se to čak usudila ni sanjati. Meni je na prvom mjestu uvijek bila i biće promocija i boljitak Banjaluke. Drago mi je da je stranica mnogima uljepšala dane i inspirisala ih.
Moj rad na projektu Street Style Banja Luka by Dasha Gajic priveo se kraju. Neizmjerno sam zahvalna svim sugrađankama i sugrađanima koje od milja zovem mojim modelima, zatim medijima i svima onima koji su pratili i podržavali moj rad tokom ove dvije godine. Prethodne dvije godine su bile bajkovite i lijep je osjećaj kada se pogledate u ogledalo, a znate da ste ostvarili neke od svojih snova i ambicija. Još jednom hvala svima koji su pokazali ljubav i pozitivnu energiju prema meni i mom radu.
Šta je ono što te privuklo, prvo fotografiji uopšte, pa onda modnoj fotografiji?
Često kažem da je fotografija odabrala mene, a ne ja nju. Kada bolje razmislim, to je djelimično tačno. Tokom djetinjstva imala sam priliku da živim i odrastam u sredini u kojoj je umjetnost bila jako važna. Rano sam pokazala sklonost prema umjetnosti, odnosno prema fotografiji. Nesvjesno sam učila i upijala znanje poput spužve. Slikari, kipari, pjesnici i fotografi su bili ljudi koje sam najviše sretala u djetinjstvu i to je bio moj svijet. Odrasla sam sa fotoaparatom u pravom smislu te riječi. Ponosna vlasnica prvog aparata sam postala u 5. razredu osnovne škole. Deda mi ga je poklonio za rođendan. Kada sam mu rekla da ću ja jednoga dana imati izložbe i osvajati nagrade samo se nasmijao i ništa nije rekao. Sada znam da je znao da je dao pravi poklon pravoj osobi.
Koliko god sam pokušala ,,pobjeći“ od umjetnosti i baviti se ,,ozbiljnim“ poslom, fotografija mi je uvijek bila na pameti i duboko u sebi sam znala da je to moj put.
Modu jako volim i spajanje mode i fotografije je idealna kombinacija za mene. Fokus moga rada i stvaranja je ipak na dokumentarnoj i društveno angažovanoj fotografiji, ali ne želim i ne mogu da se odreknem modne fotografije u potpunosti. Smatram da svako od nas treba da se okuša u nekoliko fotografskih žanrova, prije nego što otkrije koji je žanr pravi za njega ili nju. U street style-u sam se potpuno pronašla jer mogu spojiti dokumentarnu i modnu fotografiju i sve to posmatrati kroz antropološki i kulturološki filter.
Šta znači u današnje vrijeme baviti se fotografijom, koliko je to težak i zahtjevan poziv?
Fotografija je predivna i kao poziv i kao hobi. Sve zavisi ko ima kakve ambicije i koliko ko želi učiti i napredovati. Potrebno je dosta rada, učenja, ali i talenta. Konkurencija je velika i nemilosrdna. Fotografija nažalost nije dovoljno cijenjena, pogotovo na našim prostorima.
I u fotografiji, kao i u ostalim sferama postoje negativnosti i nuspojave. Mnogo ljudi se počinje baviti fotografijom iz pogrešnih razloga. Usljed dostupnosti fotografskih aparata i pametnih telefona, kao i popularnosti društvenih mreža, danas se svako naziva fotografom ili fotografkinjom. Bez obzira na to, smatram da se kvalitet i iskrena emocija uvijek prepoznaju. Poslužiću se prevodom jednog latinskog natpisa iz 1589. godine ,,Svetlost i sočivo kakvu korist daju onima što pamet i pogled nemaju“, koji potvrđuje ovu prethodnu konstataciju. Bez obzira na par negativnih aspekata, fotografija je za mene ljubav i ispunjenje života. Ništa mi nije teško za kvalitetnu fotografiju i kada nešto radite sa velikom količinom ljubavi i osmijehom na licu sve je lako.
Pored modne fotografije, baviš se i društveno angažovanom fotografijom. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Jako mi je važno da kroz fotografiju i putem fotografije ukažem na probleme današnjice. Fotografija mi je bitan alat u mom istraživačkom radu i ono što mislim i što želim reći najbolje mogu iskazati fotografijom. Uglavnom se fotografije koje radim odnose na položaj žena i rodnu ravnopravnost.
Pronašla si inspiraciju u ženama. Kako? Zašto?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Odrasla sam uz jake i inspirativne žene koje su uspješno spajale profesionalni i privatni život. One me i dan danas fasciniraju. Još u tinejdžerskim danima sam čitala biografije uspješnih i poznatih književnica, naučnica, umjetnica, koje su imale veoma težak i trnovit put ka ostvarenju svojih prava i snova. Užasno je kada shvatite koliko su žene patile kroz istoriju samo zato što su žene.
Sve to me je polako vodilo do puta na kojem sam danas. Tokom 2008. godine sam imala prilku da naučim više o feminizmu, ženskom pokretu i rodnim studijama. Već sam tada znala da želim master i doktorat iz rodnih studija, a tek sam bila na 1. godini fakulteta. Od tada pa do dan danas, sve što radim, bilo u fotografiji ili u naučno- istraživačkom radu, ima fokus na žensku istoriju i žensko nasljeđe. Osjećam zahvalnost i dug prema svim ženama zbog čijeg angažmana u prošlosti moje koleginice i ja danas možemo imati prava koje one nisu imale, a veoma vrijedno su se borile za to. Nadam se da ću i ja svojim angažmanom nekoga inspirisati i unaprijediti položaj svih nas.
Nekoliko godina radiš na ciklusu "Žene danas - podređene ili ne?". Do čega si došla svojim istraživanjem? Koliko su žene danas podređene?
Rezultati istraživanja me svakim danom sve više iznenađuju. Koliko god na površinskom nivou izgleda da je sve uredu i da imamo ravnopravnost u pravom smislu te riječi, kada malo bolje pogledate, vidite da je ono što žene i dan danas doživljavaju daleko od ravnopravnosti i jednakih šansi. Nevidljiva ruka patrijarhata i dalje steže, a u nekim sferama stakleni plafon je toliko debeo i otporan, da ga ni najoštrija štikla ne može razbiti.
Začuđujuće je to da i same riječi rodna ravnopravnost ili feminizam izazivaju zgražanje i negodovanje, ponekad više kod žena, nego kod muškaraca. Što se tiče fotografskog dijela, jako sam srećna i ponosna što sam imala i imam prilku da fotografišem sve te divne žene koji imaju povjerenje u mene i u ono što radim. Ženska solidarnost me pokreće i motiviše da nastavim dalje sa radom i istraživanjem. Veliki broj fotografija nisam još uvijek objavila niti prezentovala u bilo kakvoj formi, ali nadam se da ću do kraja godine odlučiti kako predstaviti rezultate višegodišnjeg rada.
Objavila si publikaciju „Život i stvaralaštvo žena Banjaluke“ u kojoj si predstavila žene koje su ostavile trag u prošlosti Banjaluke, iako su danas mnoge od njih zaboravljene. Koliko je važno sjećati se tih žena?
Život i stvaralaštvo žena Banjaluke je samo jedan mali i početni korak ka ostvarenju vidljivosti rezultata, iskustva, uspjeha, života i stvaralaštva naših prethodnica. O ovim ženama moramo razgovarati, moramo ih se sjećati i ono najvažnije moramo slijediti njihov primjer, a to je da dajemo doprinos našoj zajednici, gradu, ljudima oko nas. Svaka od 20 žena iz publikacije me je veoma inspirisala i duboko sam bila dirnuta svime onime što su doživljavale u privatnoj i javnoj sferi. Pored 20 žena čije sam biografske portrete predstavila, postoje još brojne žene iz prošlosti koje zaslužuju da ih se pomene i da se očuva sjećanje na njih i njihov angažman. Marginalizovanje žena i njihovih postignuća je očito kroz istoriju, kao i namjerno prepuštanje zaboravu. Ali sve dok postoje potomci koji nesebično dijele svoja sjećanja, ljudi kojima je kontinuitet sjećanja važan i koji vole Banjaluku, smatram da se mnoge važne priče i biografije mogu spasiti od zaborava i da im se može, metaforički rečeno, udahnuti novi život.
Koliko se i danas treba pričati i analizirati pitanje žena? Kakav je, prema tvom mišljenju, položaj žena kod nas?
Treba koristiti svaku priliku da se priča o pitanju žena, odnosno o položaju žena i njihovim iskustvima. Svaka priča, svaka žena, svako iskustvo je različito i specifično samo po sebi, ali jednako bitno. Kada govorimo o položaju žena smatram da se još uvijek osjeća granica do koje se dozvoljava ženama da idu.
Reci nam nešto o novim projektima i planovima?
Smijem samo otkriti da se i u novom projektu radi o ženama i ženskim iskustvima. Ako sve bude po planu, početkom 2015. će prvi koraci projekta biti realizovani. Čeka me mnogo obaveza i posla oko pripreme i realizacije projekta, ali sam spremna za nove izazove i novo životno poglavlje.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst
Dijana Tepšić za BUKU: Kod nas je i dalje prisutan jak patrijarhalni sindrom!
Više tekstova o ženskim pravima možete pročitati OVDJE
