<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Seperatistički val na Starom kontinentu aktivan u više od 20 regija

Svi evropski &#39;Škoti&#39;

Ishod referenduma u Škotskoj sa većinskim izjašnjavanjem građana da žele ostati u sastavu Velike Britanije je donio olakšanje u Ujedinjenim Kraljevstvu, ali val separatističkih ideja u Evropi se time ne završava, već se i u narednom vremenu očekuje da brojne pokrajinske vlasti u zemljama Starog kontinenta nastave sa svojim zahtjevima za nezavisnost, piše Anadolu Agency (AA).

23. septembar 2014, 12:00

 Evropa je tokom svoje duge prošlosti bila poprište brojnih historijskih procesa, ratova, reformi, imperija i katastrofa, a savremeno doba koje karakteriziraju brzi historijski tokovi Evropi je donijelo nove potencijale za drastične promjene u političkom smislu.

Referendum za nezavisnost Škotske je održan 18. septembra i tamošnji građani su izrazili večinski zahtjev za ostankom u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, taj referendum je na dnevni red u ostatku Evrope ponovo vratio separatističke ideje brojnih pokrajina, koje iz različitih političkih, pravnih, historijskih ili ekonomskih razloga zagovaraju sticanje nezavisnosti.

Novinari AA su tim povodom uradili istraživanje o separatističkom trendu koji je aktivan u više od 20 evropskih regija.

San o nezavisnosti Škotske odgođen za neko drugo vrijeme

Večina, tačnije 55 posto građana Škotske se izjasnilo 'protiv' nezavisnosti i tako ostvarenje tog sna separatističkih krugova odložilo za neko drugo vrijeme.

Ideja o političkoj i ekonomskoj nezavisnosti Škotske datira još iz XVII stoljeća. Tokom proteklih vijekova u toj zemlji su uvijek postojali krugovi koji su zagovarali secesiju od Kraljevstva. Od 1999. godine Škotska je dobila regionalni parlament, a na izborima 2011. godine večinu u parlamentu je osvojila Škotska nacionalna partija (SNP) i intenzivirala raspave i zahtjev za nezavisnost.

Britanske i škotske vlasti su 15. oktobra 2012. godine potpisaale Edinburški sporazum u kojem je najavljen referendum u Škotskoj.

Odlukom tadašnjeg britanskog premijera, inače porijeklom iz Škotske, Tonyja Blaira 1998. godine je donesena odluka o osnivanju škotskog regionalnog parlamenta. Taj dom je dobio autonomiju u brojnim oblastima, poput obrazovanja, zdravstva, poljoprivrede i umjetnosti, ali nadležnost za poresku politiku je zadržao britanski parlament.

Ishod održanog referenduma je donio olakšicu u Kraljevstvu, koje je strahovalo da bi moglo izgubiti trećinu teritorije i pet miliona stanovnika.

Ideja o nezavisnosti postoji i u Walesu

Separatistički krugovi u Škotskoj jesu najglasniji u Velikoj Britaniji, ali nisu i jedini koji zagovaraju otcjepljenje od Kraljevstva.

Wales se nalazi na zapadu Britanije i ima tri miliona stanovnika, među kojima postoje grupe koje nameću rasprave o nezavisnosti Walesa.

Britanski mediji tvrde da te velške grupe ne predstavljaju više od 15 posto građana Walesa i da njihovi zahtjevi nisu utemeljeni, te navode da nema nikakvih naznaka referendumu u Walesu.

Baskija i Katalonija sve glasnije najavljuju odvajanje od Španije

Španiju čini 17 pokrajina, a separatističke ideje datiraju daleko u historiju. Katalonija već decenijama uvijek potencira svoju distinkciju od ostatka Španije, ali zahtjevi za nezavisnost su intenzivirani od 2010. godine.

Katalonija je 2006. godine u mandatu tadašnjeg španskog premijera Jose Luisa Rodrigueza Zapatera dobila status o mogućnosti proširivanja prava na autonomiju, ali je protiv toga ustala aktuelna vladajuća Narodna partija Španije (PP) i odlukom Ustavnog suda 2010. godine poništila tu mogućnost.

Ekonomska kriza u Španiji je ponajviše pogodila upravo Kataloniju, ali svi zahtjevi pokrajinske vlade za novi plan raspodjele imovine i poreza su nailazili na negativan odgovor španske vlade.

Takav rasplet situacije promijenio je i politički kurs vladajuće katalonske stranke Konvergencija i unija (CiU) lidera Artura Masa, koja je ranije vodila prošpansku politiku, a sada glasno zagovara nezavisnost Katalonije.

Tim povodom partija CIU je 2012. godine raspisala prijevremene pokrajinske izbore i ponovo ostala najjača opcija u katalonskom parlamentu. Najveći skok je zabilježila opoziciona Republikanska ljevica (ERC), koja slovi za najžustrijeg zagovarača katalonske nezavisnosti. Pod uvjetom da se organizira referendum, ERC je obećala podršku vladajućoj stranci CIU u vlasti.

Protekle dvije godine katalonske vlasti intenzivno su provele na pripremama inicijative o nezavisnosti pokrajine. U januaru prošle godine katalonski parlament je usvojio dokument 'Deklaracija o pravu katalonskog naroda na samoopredjeljenje', koji je odlukom Ustavnog suda Španije samo dva mjeseca kasnije proglašen 'neustavnim'. Pomenuti dokument predviđa održavanje referenduma o nezavisnosti Katalonije 9. novembra ove godine.

U decembru prošle godine katalonske partije CIU, ERC, ICV-EuiA i CUP su usaglasile i tekst referendumskog pitanja, koje će glasiti 'Da li želite na Katalonija postane država', a za birače koji odgovore sa 'da' će biti postavljeno i drugo pitanje 'Da li želite da ta država bude nazavisna'.

U januaru ove godine katalonski parlament je španskom parlamentu predao zahtjev za legalno održavanje referenduma 9. novembra, ali je on odbijen. Katalonski politički establišment je pokrenuo inicijativu za donošenje pokrajinskog zakona koji bi legalizirao najavljeni referendum. Međutim, izvjesno je da će i ta odluka biti poništena na Ustavnom sudu Španije.

Uporedo s tim, brojne nevladine organizacije u Kataloniji rade na promociji ideje i zahtjeva za nezavisnu Kataloniju prilikom svih praznika i manifestacija i na taj način pokušavaju izvršiti dodatan pritisak na vlasti u Madridu.

U Kataloniji živi blizu 7,5 miliona stanovnika i vodeća je španska pokrajina po udjelu u javnom dugu. Nezaposlenost u Kataloniji je 20 posto, dok je na nivou Španije za četiri procenta veća. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika u Kataloniji je 27.000 eura.

Sjeveroistočna španska pokrajina Baskija je u međunarodnim okvirima najpoznatija španska regija po borbi za nezavisnost. Prema Ustavu Španije, Baskija ima najviši stepen autonomije i riječ je o najstarijoj evropskoj zajednici. Iako se ideja nezavisnosti pojavila 1961. godine iz redova organizacije ETA, a sve ukazuje da je separatistička ideja duboko ugrađena u političko tijelo te pokrajine.

Organizacija ETA je proteklih više od šest decenija vršila terorističke napade i odgovorna je za smrt više od 850 osoba. Nakon što je uvrštena na listu terorističkih organizacije Evropske unije, ETA je krajem 2011. godine proglasila okončanje oružanih aktivnosti i pokrajinu uvela u mirne procese. U protekle tri godine nisu izveli niti jedan teroristički napad i nerijetko promoviraju prekid upotrebe oružja.

S druge strane, politički pokret 'Iziquireda abertzale', koji podržava ETA-u i iz kojeg su nastale ljevičarske partije Bildu, Sorto i Amaiur je postala druga po jačini politička opcija u Baskiji.

Baskijske vlasti pomno prate razvoj situacije u Kataloniji i Škotskoj, ali jasno su opredijeljene da njihov slučaj bude riješen na drugačiji način. Baskijska nacionalna partija (PNV) je nakon pobjede na pokrajinskim izborima 2012. godine je najavila da će prioriteti pokrajinske vlasti biti borba protiv ekonomske krize i nastavak mirovnog procesa, a pitanje o nezavisnosti su odložili za 2015. godinu.

Iz PNV-a su saopćili da će 2015.godine javnosti objaviti plan o inicijativi za nezavisnost pokrajine.

Šef baskijske vlasti u periodu 1999.- 2009.godine Juan Jose Ibarretxe je pokrajinskom parlamentu predao tzv. 'Ibarretxeov plan' o nezavisnosti Baskije. Plan je krajem 2004. godine usvojen u tom domu, ali je u februaru 2005. godine poništen u španskom parlamentu. Pomenuti dokument je predviđao novi status Baskije i pravo tamošnjeg stanovništva na samoopredjeljenje.

U Baskiji živi blizu 2,2 miliona stanovnika. Nezaposlenost je 16 posto, a nacionalni dohodak po stanovniku je 31.000 eura.

Nekoliko regija u Italiji želi nezavisnost

Italijanska regija Veneto je jedna od najbogatijih italijanskih regija sa glavnim gradom Venecijom, a riječ je o regiji koja je najglasnija u zahtjevu za nezavisnost i odvajanje od Italije. U martu ove godine je održan i nepravosnažni referendum o tom pitanju, koji je pokazao da 89 posto građana podržava ideju o nezavisnosti.

Veneto se nalazi na prostorima nekadašnje Mletačke republike i najrazvijenija je regija Italije, odakle i proizilaze sve češće rasprave o njenoj nezavisnosti.

Nakon vladavine francuskog cara Napoleona Bonapartea, Veneto je 1866. godine ušla u sastav Italije.

I susjedna regija Trentino - Južni Tirol poprište je čestih rasprava o ideji odvajanja od Italije.

Za razliku od Veneta, koji ideju nezavsnosti zasniva na ekonomskim osnovama, regija Trentino - Južni Tirol svoje razloge za nezavisnost pravda etničkom specifičnošću. Uporedo sa italijanskim, čak 70 posto stanovnika regije govori njemački jezik. Italijanski se govori u Trentinu, a njemački u Južnom Tirolu.

Riječ je o regiji koju je Italija tokom Prvog svjetskog rata okupirala, a koja je do tad bila dijelom Austrije. Tamošnji separatistički lideri naglašavaju da nisu Italijani i da žele biti ili nezavisna zemlje ili se vratiti u sastav Austrije.

Italija broji 20 regija, a nerijetko zahtjevi za nezavisnost dolaze i iz Sardinije, Sicilije, Val d'Aoste i Fruilije.

Ustav Italije ne omogućava da narodi regija odlučuju o pitanjima svoje političke budućnosti.

Belgijska regija Flamanija ne želi dijeliti svoja bogatstva

Belgija je federalna država, a u najbogatijoj njenoj regiji Flamaniji svi stanovnici žele veći stepen nezavisnosti. Posljednja istraživanja javnog mnijenja i izborni rezultati pokazuju da 60 posto Flamanaca želi jačanje autonomije regije, a da 40 posto njih podržava političke partije koje zagovaraju nezavisnost te regije.

Nacionalni dohodak po stanovniku u Flamaniji iznosi 34.000 eura, a nezaposlenost je pet posto. Zvanični jezik je flamanski. Poređenja radi, nacionalni dohodak u Valoniji, regiji francuskog govornog područja, je 25.000 eura, a nezaposlenost veća od 11 posto.

Uporedo sa ekonomskim i historijskih pitanjima, izvor separatističkih ideja su i stalni jezički sporovi u Belgiji, koja za svoju cjelovitost najviše duguje dvojezičnoj regiji Brisela. Ni Flamanci, ni Valonci se ne žele odreći Brisela, s obzirom da se radi i sjedištu Evropske unije i NATO-a i da je strateški važan centar u svijetu. Sve ideje o nezavisnosti se upravo završe na bezizlaznim raspravama o pitanju 'čiji je Brisel''.

Njemačka regija u Belhiji sa sjedištem u Eupenom je u sastavu Belgije od kraja Prvog svjetskog rata, a tamošnje vlasti zvanično ne pokreću inicijativu o nezavisnosti, ali je to sve češća rasprava u političkim krugovima u toj regiji.

Svaki izbori u Belgiji kao po pravilu završe burnim rasparavama o nezavisnosti regija. I nakon općih izbora održanih u maju ove godine su počele i još traju rasprave o koaliciji u čijem sastavu je i Savez nove Flamanije. U sastav nove blgijske vlade je izvjesno da će ući i flamanski i valonski desničari, ali je još uvijek neizvjesno kada će ta vlada biti sastavljena.

Belgija je i vlasnica neslavnog političkog rekorda da je nakon izbora 2010. godine bila 541 dan bez vlade.

Grenland na putu ka nezavisnosti

Grenland je najveći otok na zemlji i nalazi se između Atlanskog okeana i Sjevernog pola, a u političkom smislu je autonomna regija u sastavu Danske. Iako većinom prekriven ledenim masivima, na Grenlandu živi 57.000 stanovnika. Od 1775. godine Grenland je bio danska kolonija, a od 1975. godine ima status autonomne regije te zemlje.

Na referendumu 2008. godine 75 posto stanovnika Grenlanda se izjasnilo da podržava ideju da danska vlada regionalnoj preda sve ovlasti u 30 oblasti, među kojima su i policija, pravosuđe i obalska straža. Grenland je na tom referendumu dobio i ovlasti upravljanja bogatim izvorištima nafte i ruda, a vezanost za Dansku je ostala isključivo u oblasti vanjske politike i odbrane.

Grenland je referendumom 1982. godine napustio Evropsku uniju.

Napoleonovo rodna gruda Korzika želi nezavosnost

Četvrti po veličini otok u Sredozemnom moru, francuska pokrajina Korzika se od 1960. godine bori za sticanje nezavisnosti.

Korzika je i rodno mjesto francuskog imperatora Napoleona, a nezavisnost je stekle 1735. godine, ali ju je izgubila Versailleskim sporazumom 1768. godine. Od tada je u sastavu Francuske i ima nešto više ovlasti od drugih regija te zemlje. Sastoji se iz dva departmana.

Na Korzici su i dalje aktivne različite organizacije koje se bore za nezavisnost. Šezdesetih godina prošlog vijeka su se te organizacije ujedinile u Front nacionalnog oslobađanja Korzike, koji je danas najglasniji borac za odvajanje Korzike od Francuske.

Nakon što su izveli niz napada na različite zgrade francuskih institucija, u aprilu ove godine su objavili da prekidaju oružane aktivnosti i da neće više djelovati mimo zakona. Iz Fronta poručuju da nisu odustali od ideje nezaviske Korzike, već da će tu borbu nastaviti na političkom poligonu.

Zamršena politička struktura izvor je separatističkih ideja na Balkanu

Balkanske zemlje, u prvom redu BiH, Srbija i Makedonija su poprište čestih separatističkih ideja i retorika različitih etničkih grupa i takve rasprave su često na dnevnom redu svih rasprava.

Zvaničnici iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, prvenstveno predsjednik Milorad Dodik već nekoliko godina prijeti kako će zakazati održavanje referenduma o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine. Čvršćim vezivanjem sa Ruskom Federacijom nadaju se kako će dobiti njihovu podršku za svoj poduhvat vezano za organiziranje referenduma o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine.

Međutim, Ustav Bosne i Hercegovine sastavni je dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijeg pod nazivom Dejtonski mirovni sporazum, koji je parafiran 21. novembra 1995. godine u američkom gradu Dejtonu, a potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu. Tekst Ustava BiH predstavlja Aneks 4 usvojenog mirovnog sporazuma, a njime je Bosna i Hercegovina transformirana u složenu i decentraliziranu državnu tvorevinu s dva entiteta - Federacijom BiH i Republikom Srpskom.

To znači da je za bilo kakvu promjenu unutrašnjeg ustrojstva države Bosne i Hercegovine potrebno osigurati dvotrećinsku podršku Predstavničkog i većinu glasova Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. 

Čak i kada bi se u Bosni i Hercegovini organizirao bilo kakav referendum, to podrazumijeva da bi on morao biti sproveden na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.

Smetnju težnjama rukovodstva RS-a predstavlja i Ured visokog predstavnika (OHR) koji je vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, a koji je stava da je teritorijalni integritet i suverenite Bosne i Hercegovine neupitan.

Predstavnici hrvatskog naroda su krajem marta 2011. osnovali Hrvatski narodni sabor u BiH od kada u okviru pregvora o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini insistiraju na uspostavi dvije izborne jedinice unutar bosnskohercegovačkog entiteta Federacija BiH za izbor članova Predsjedništva BiH. To se ocjenjuje kao početak uspostave trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini. 

Kosovo je jednostrano proglasilo otcjepljenje od Srbije i proglasilo nezavisnost 2008. godine, a separatistička retorika nikada nije stišana. Dok kosovski Albanci smatraju da je priča o nezavisnosti Kosova završena, politički predstavnici tamošnjih Srba u svakoj prilici pokušavaju da očuvaju i ojačaju veze sa zvaničnim Beogradom.

Separatističke ideje u Srbiji nerijetko dolaze i iz Vovodine, sjeverne regije te zemlje.

I Makedonija je multietnička zemlja na Balkanu koja nosi breme separatističkih retorika i ideja u kojima prednjače tamošnji pripadnici albanske zajednice. Grupa albanskih političara u Makedoniji radi na uspostavljanju tzv. republike Ilirida sa sjedištem u Skoplju.

Transdnjestrija je de facto proglasila nezavisnost 

Transdnjestrija ili Pridnjestrovlje je prema međunarodnim pravnim normama regija u Moldaviji, a na terenu je republika koja je samostalno proglasila nezavisnost.

Iako ima svoju skupštinu, vojsku, policiju i poštanski sistem, Trensdnjestriju nije zvanično priznala niti jedna članica Ujedinjenih nacija.

Uvođenje latiničnog pisma i moldavskog jezika kao zvaničnog u zemlji 1989. godine je izazvalo revolt ruske zajednice koja naseljava Trasdnjestriju. Referendumom u decembru 1990. godine, ta regija je jednostrano proglasila svoju nezavisnost.

Nakon toga je došlo do oružanog sukoba moldavskih i transdnjestrskih snaga, koji su okončani primirjem u julu 1992. godine. od tada do sada se vode diplomatski pregovori između dvije strane. U pregovorima kao posrednici učestvuju SAD, Ukrajina, OSCE i EU.

Moldavija je ustavnom reformom 1994. godine dodijelila autonomiju Transdnjestriji, ali je ta regija ustrajna u zahtjevu za nezavisnost.