Te 2008. godine vladala je prava euforija u vezi sa predsjedničkim kandidatom Barakom Obamom i njegovim porukama nade, promjene i jedinstva. Već tokom predizborne kampanje za unutarstranačke izbore u okviru Demokratske stranke, na kojima je pobijedio Hilari Klinton (Hillary Clinton), a zatim i tokom kampanje za predsjedničke izbore, gdje mu je glavni protivnik bio republikanac Džon Mekejn, Obama je stekao ogromnu popularnost, ne samo u Americi, nego i širom svijeta zbog svojih ljevičarskih stavova i politike nade, ali i kao harizmatičan, izvrsno obrazovan i nadahnut govornik.
Obamini predizborni govori, oratorski besprijekorno isporučeni, smatraju se najzaslužnijim za pridobijanje birača, a neki od njih navode se kao primjeri najuspješnijih političkih govora ikada, svrstavajući Obamu među najveće govornike u američkoj istoriji, kao što su Abraham
Linkoln ili Martin Luter King.
Glavne poruke Obamine kampanje, promjena, nada i jedinstvo, nudile su se tada nasuprot podjelama, strahu i cinizmu koji su obilježili vladavinu Džordža Buša.
Veoma brzo nakon pobjede na izborima, Obama je dobio i nobelovu nagradu za mir. Iako je u reakcijama na dodjelu nagrade Baraku Obami preovladavalo iznenađenje (budući da je 1. februara 2008. godine, kada je bio krajnji rok za podnošenje nominacija, Obama tek 12 dana boravio u Bijeloj kući), malo ko mu je izravno osporavao nagradu, jer je ona više bila potvrda za antiratnu politiku koju je Obama obećavao, nego za konkretne zasluge.
Objašnjavajući tada svoj izbor, iz Nobelovog komiteta su kazali da je "vrlo rijetko neka osoba zaokupila svjetsku pažnju i pružila ljudima nadu za bolju budućnost kao Barak Obama". Njegova diplomatija, ocijenili su, zasniva se na konceptu da oni koji vode svijet moraju to da rade u skladu sa vrijednostima koje dijeli većina svjetske populacije, te da je punih 108 godina Nobelov komitet “težio da u međunarodnoj politici promoviše vrijednosti čiji je Obama danas glasnogovornik”.
Tako je bilo 2008 godine. Iako je od tada Obama razočarao mnoge svojom vladavinom i unutar zemlje i u spoljnoj politici, malo ko je mogao pretpostaviti da će se 2014. godine Obama pretvoriti ni u kog drugog do u svog antipoda Džordža Buša.
Udarne vijesti iz svijeta ovih dana tiču se nove američke vojne akcije u Iraku i Siriji protiv Islamske države (IS). Istovremeno sa vojnim udarima na položaje Islamske države i stvaranjem koalicije za njeno uništenje, IS posredstvom interneta prijeti terorističkim napadima na američke gradove i novim smaknućima američkih i evropskih državljana, postavljajući ultimatume predsjednicima država koje podržavaju američke napade ili direktno učestvuju u njima. Shodno tome, u Americi i Evropi raste strah od terorističkih napada, a bezbjednosne službe su u stanju pripravnosti.
Teško je ne primijetiti kako je ovakav razvoj situacije primjereniji spoljnoj politici “prije Obame”, nego politici nekoga ko je cijelom svijetu obećavao bolju budućnost. Štaviše, situacija je gotovo identična situaciji tokom američkog rata u Iraku u vrijeme Džordža Buša.
Budući da se Obamina retorika iz 2008. godine smatra najzaslužnijom za njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima, potpuni zaokret Obamine politike u proteklih šest godina najočigledniji je upravo iz njegovih govora kojima ovih dana pravda vojne udare na IS i traži međunarodnu podršku, a koje je, bez razlike, mogao izgovoriti i sam Džordž Buš.
Takav je govor kojim je Obama najavio vojne udare na IS, a koji je održao uoči godišnjice terorističkih napada na Njujork i Vašington 11. septembra 2001. godine, kao i njegovo obraćanje na 69. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.
Nekadašnji „epitom promjene, nade i jedinstva“ sada se u svojim govorima služi ne tako uzvišenim jezikom nasilja, kao i politikom straha. Zloupotrebljavajući snažne emocije koje su u američkoj javnosti izazvala brutalna ubistva počinjena od strane IS-e, Obama nudi osvetu kao satisfakciju, kako bi zadobio podršku javnosti za novi rat. A što se podrške javnosti tiče, predsjednika koji je 2008. godine ostvario istorijsku pobjedu sada, prema istraživanjima, podržava samo 38 odsto građana, po čemu je nepopularniji čak i od Buša.
Iz američke službe za nacionalnu bezbjednost ranije su ocijenili da IS ne predstavlja direktnu prijetnju Americi i da vlada ne raspolaže dokazima da IS sprema napad na SAD. Obama, baš kao i njegov prethodnik, pokreće rat na veoma labavim argumentima, kao kada su SAD napale Bagdad tvrdeći da Sadam Husein posjeduje oružje za masovno uništenje kojim će nauditi Americi, a koje nikada nije pronađeno.
Bez čvrstih argumenata, jedini način da se opravda američka vojna akcija jeste provođenjem politike straha, kojom se kod ljudi nastoji usaditi osjećaj direktne ugroženosti. Iako se nadamo da do terorističkih napada ipak neće doći, teško je ne primijetiti kako pozivi IS-e svojim pristalicama da izvedu terorističke napade na Njujork idu na ruku upravo politici širenja straha u američkoj javnosti.
Obama, naravno, izbjegava riječ rat i koristi eufemizme kao što je “kampanja protiv terorizma”, ali to radi samo zbog toga što kao predsjednik nema mandat da objavi rat bez odobrenja američkog Kongresa. Tako najnovija “kampanja” u Siriji i Iraku, kao i vojne akcije u vrijeme Buša, prolazi i bez dozvole Kongresa.
Rat ili kampanja, tek, američka spoljna politika na brutalnost IS-e odgovorila je brutalnošću, uspješno održavajući krug nasilja. Jer dok u video snimcima nemilosrdnih ubistava humanitarnih radnika i novinara, IS kao razlog za smaknuća navodi upravo vazdušne udare koje je Obama odobrio, Obama američke vazdušne napade pravda zločinima IS-e, i tako ukrug.
Još jedna sličnost sa spoljnom politikom u vrijeme Buša jeste i Obamina namjera da naoruža i obuči „umjerene sirijske pobunjenike”, takođe neprijatelje IS-e. SAD, naime, žele da naoružaju i istreniraju Slobodnu sirijsku armiju, za koju smatraju da bi mogla pobijediti i predsjednika Bašara el Asada i IS-u. Upravo ovo Amerikanci su uradili i u slučaju Al Kaide u Afganistanu, koja je kasnije postala najveći neprijatelj Amerike.
Jedino zbog čega bi se šira javnost mogla protiviti novom ratu u Iraku bilo bi slanje kopnenih trupa i pogibija američkih vojnika na stranom tlu. Takva odluka bi bila nepopularna, zbog čega Obama naglašava da neće biti kopnenih akcija.
Vojne udare na IS-u Obama pravda floskulama kao što je “zaštita američkih interesa”. Ovaj put, međutim, jasno je da se ne radi o interesima američke “srednje klase” koje je Obama zastupao 2008. godine. Obama je tada nudio promjenu nasuprot „osam godina neuspješne politike Džordža Buša“ koja je štitila interese bogatih i moćnih. Tvrdio je da je takva politika upropastila američku ekonomiju i da Amerikanci ne mogu napredovati kao nacija kada nekolicini ljudi ide dobro, dok se svi ostale pate. Nasuprot takvoj politici, Obama se pozicionirao kao zaštitnik interesa srednje klase nudeći „politiku koja ulaže u srednju klasu, otvara nova radna mjesta i podiže privredu sa dna, tako da svako ima šansu za uspjeh“. O interesima koje Obama danas štiti novim ratom na Bliskom istoku najbolje govore cijene nafte na globalnom tržištu, koje je najbolje pratiti istovremeno dok slušate vijesti o američkim vazdušnim napadima.
Međutim, kada poredimo Obamu sa Bušom, možda bismo kao olakšavajuću okolnost morali navesti američko ratno nasljeđe, sa kojim bi se svaki državnik, pa bio on i dobitnik Nobelove nagrade za mir, teško nosio. Činjenica je da je trenutni problem sa islamistima direktan rezultat Bušove invazije 2003. godine i da Obama nije mogao jednostavno “krenuti ispočetka”. Takođe, ono što danas situaciju čini još težom, u odnosu na situaciju od prije desetak godina, jesu teatralna odsijecanja glava američkim i evropskim državljanima od strane Islamske države, kao i viralnost snimaka ovih brutalnih ubistava. Mogli bismo reći i da sama viralnost kao savremeni fenomen otežava situaciju, omogućivši mladim džihadistima da se, iz potpune anonimnosti, sada obraćaju direktno američkom predsjedniku, prijeteći terorističkim napadima na američke gradove.
I pored svega gore navedenog, moramo, naravno, ostaviti i mogućnost da se iza Obamine drastične transformacije ne krije ništa drugo do njegova nesposobnost da za stare probleme američke spoljne politike nađe neka nova rješenja.
