Mirna Savić-Banjac rođena je 1980. godine. Na Noord Nederlands Conservatorium u Groningenu u Holandiji diplomirala je 2004. godine, a nakon toga se vratila u Banjaluku, gdje je završila master studije iz oblasti Metodike opšteg muzičkog obrazovanja. Radi kao profesor klavira i kao stalni sudski tumač za holandski jezik. U slobodno vrijeme se bavi komponovanjem i pisanjem tekstova.
Od 2012. godine, Mirna Savić-Banjac je odbornica u Skupštini Grada Banjaluka iz Narodnog demokratskog pokreta. Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o njenom angažmanu u politici, ženama u politici, društvenim mrežema kao alatom u političkom djelovanju i drugim temama.
Kakav je, po Vašem mišljenju, položaj žena u našem društvu?
Generalno gledano, kod nas je loš položaj svih ljudi, svih kategorija društva, od omladine, penzionera, nezaposlenih i drugih. Ja ne mogu da kažem da je samo položaj žena loš, a da je položaj muškaraca dobar. Ne bih to tako dijelila. Položaj žena je loš zato što je položaj prosječnog čovjeka kod nas loš. Veliki broj ljudi kod nas nije ekonomski nezavisan, pa se samim tim i žene nalaze u takvoj poziciji, a ekonomska nezavisnost je prva i polazna tačka da bi bilo koja populacija mogla da se bori za neke svoje stavove i bolji položaj. Međutim, danas skoro niko nije ekonomski nezavisan.
Koji su Vaši motivi za bavljenje politikom? Šta želite postići svojim angažmanom?
Odlučila sam da se politički angažujem zato što svoj posao, ali i neke druge djelatnosti kojima se bavim nisam mogla da obavljam kako treba. Nema potrebe da ja bilo kome iznosim mišljenje kako u našem društvu stvari funkcionišu, toga je svako svjestan. Stvari ne funkcionišu od zdravstva, obrazovanja i drugih segmenata društva. Radim u oblasti obrazovanja i žao mi je što kod nas ne postoji taj početni korak koji kreće od vrtića, preko osnovne i srednje škole, a koji bi trebao svakoga da uči da ljudi treba da se ponašaju kao građani. Na neki način mi je krivo što sam ušla u svijet politike, jer nisam imala želju da se time bavim. Međutim, društvo je takvo da vas tjera da se bavite politikom, jer ne postoji drugi način da se izborite za neke stvari koje vam pripadaju, koje spadaju u osnovna ljudska prava. Svi treba da znaju da kao građani mogu da učestvuju u kreiranju svog života i života zajednice u kojoj žive. Naravno, ne bi svi trebali da se bave politikom, nego bi trebali da se bave građanskim aktivizmom, jer ljudi kod nas nisu svjesni šta na taj način mogu da postignu i na koji način treba da djeluju.
Kako biste ocijenili politički angažman žena kod nas? Jesu li žene dovoljno aktivne u politici (unutar stranaka, kroz građanski aktivizam, kao glasačice)?
Moram reći da ljude koji se bave politikom ne dijelim na muškarce i žene. Upravo dok razgovaramo, razmišljam o svojim koleginicama i smatram da ne treba generalizovati i ženama u politici nametati da se bave nekim pitanjima, a nekim drugim ne. Recimo, u Narodnoj skupštini postoji veliki broj i muškaraca i žena koji se ne javljaju za riječ, pa možemo reći da postoji i veliki broj muškaraca čiji se glas ne čuje. Proporcionalno gledano, žena je mnogo manje u politici nego muškaraca, ali isto tako, imamo problem da žene same nemaju ni želju, ni volju da se politički angažuju. Ne mogu reći da je neko mene sprečavao u nečemu, u nekim mojim političkim nastojanjima samo zato što sam žena. Mislim da je stvar u tome što žene nisu dovoljno naučene da sebe cijene, a i kad bi one polazile od stava da nisu žene, nego osobe koje se bave određenim pozivom, mislim da bismo imali mnogo bolji rezultat.
Na koji način, po Vašem mišljenju, žene koje su trenutno na visokim pozicijama, doprinose politici, ali i boljem položaju žena uopšte?
Mislim da žene koje su na tim pozicijama slijede šemu koja je već ucrtana, ali to ne rade samo zato što su žene. Na njihovim pozicijama imali smo i muškarce koji su slijedili istu zacrtanu šemu. Imamo više problem duha, i uopšte profila osoba, nego što imamo klasične muško-ženske probleme. Žene mogu mnogo toga da ponude, jer su ravnopravne sa muškarcima i o tome ne moramo govoriti. Društvo je takvo da nikome, ni muškarcima, ni ženama ne dozvoljava da iznesu svoje ideje i da izađu iz kolotečine. To su višeslojni problemi koji su prisutni u BiH i RS. Imali smo muškarce premijere i za njih ne možemo reći da su radili ništa bolje svoj poso od žene premijerke. Svi oni prate utabane staze zato što mi kao društvo nismo dovoljno zreli.
Na koji način se Vi nosite sa činjenicom da živimo u dominantno patrijarhalnom društvu i da se politika još uvijek smatra “muškim poslom”?
Vraćam se opet na onu temu odgoja, ja sam naučena i odgojena da na mene niko nije gledao samo kao na ženu. Navodim banalan primjer, od svih nas u našoj porodici, od muškaraca i žena, tražila se odgovornost i rad. Mislim da se u politici nosim dobro, jer sam naučena da se tako nosim sa svime u životu. Kad dođem u Skupštinu, ili kad sam došla u partiju, ja se nisam postavila kao ranjiva ili manje vrijedna zato što sam žena. Mislim da ljudi to vide i prepoznaju i onda oni zauzimaju takav stav prema meni. Ako ćemo govoriti o borbi za ženska prava, mislim da ona mnogo više potiče iz porodice i iz ranog djetinjstva. Ne dozvoljavam drugima da mene posmatraju samo kao ženu, jednostavno se postavim kao ravnopravna i onda me ljudi kao takvu i prihvate.
Činjenica je da su svi lideri političkih stranaka u BiH muškarci. Koliko to ostavlja prostora ženama za djelovanje u politici?
Svijest ljudi generalno se mora mijenjati. Žene se možda nekad ne osjećaju dovoljno sigurnim da mogu da se probiju na neku poziciju. Znamo da imamo veće ruralno glasačko tijelo koje možda podsvjesno nemaju povjerenja u žene. To je problem koji ne možemo riješiti preko noći, ali isto tako smatram da ćemo puno više postići ako djelujemo tako da je normalno da su žene ravnopravne, nego što ćemo postići nekim kampanjama.
Koja žena Vam je uzor u politici?
Uopšte u životu nemam uzore, pa je tako i u politici. Međutim, mene žene inspirišu. Sklona sam da na ljude gledam sa strane, pa me inspirišu žene koje srećem u životu. Neke moje prijateljice koje imaju teške životne probleme, ali koje se nose sa njima i to je za mene inspiracija. Iako nikako ne volim generalizaciju, ipak mislim da su žene spretnije, jače, da su stabilnije i da mnogo čvršće izlaze iz nekih teških životnih situacija. To je ona ključna ženska osobina koja bi im mogla pomoći u politici i da, žene su manje sujetne.
Zašto treba glasati za žene?
Žene su dosta odmjerenije i sklonije su da stvari sagledaju dugoročnije.Mnogu su staloženije. Zrelije su u svojim odlukama. Žene mnogo više stoički podnose neke teške trenutke u životu za razliku od muškaraca.
Kakvo je Vaše iskustvo sa društvenim mrežama i blogom na portalu BUKA koji vodite? Koje su pozitivne strane takvog djelovanja u politici?
Na taj način mogu da doprem do ljudi koji su moja ciljna grupa, sa kojima pričam istim jezikom i sa kojima zajedno mogu postići neki cilj. Smatram da svako ima neko svoje mjesto, a ja ne mogu da doprem do ljudi koji dolaze negdje na zbor, da odem pod šator i da im tamo držim govore, to je jedna druga populacija. Ona populacija koja mene interesuje i koja je meni bliska i za koju ja smatram da je zaista oštećena jesu generacije između 20 i 50 godina i nezaposleni mladi ljudi, a to je generacija koja prati društvene mreže. Preko društvenih mreža mogu da komuniciram sa ljudima i da osjetim njihov puls. Za sjednice Skupštine grada pripremam se na način da na društvenim mrežama provjerim aktuelne teme i da vidim šta je to što ljudima smeta.
Jako mnogo ljudi, građana koji nemaju veze sa politikom, strankom kojoj ja pripadam ili nekom drugom političkom opcijom, mene kontaktiraju putem Fejsbuka i napišu mi svoje probleme i zamole me da neko pitanje postavim u Gradskoj skupštini. Mislim da je to vrlo zgodno sredstvo komunikacije, jer ja nemam nikakav kabinet u Opštini gdje bi me ljudi mogli naći. Ovaj način komunikacije je idealan za komunikaciju sa građanima, naročito danas, kad svi imamo nedostatak slobodnog vremena. Naravno, čovjek mora da vlada određenim terenom da bi tu djelovao, a ja sam već dugo prisutna na društvenim mrežama, pa kada sam odlučila da se politički anagažujem, onda sam to samo uvezala. To je za mene bio prirodan slijed stvari. Naravno, ne smatram da svi političari treba da prihvate isključivo ovakav način komunikacije sa građanima. Vrlo je bitno izlaziti na teren i razgovarati sa ljudima.
Zbog čega treba izaći na izbore?
Zato što izbori određuju najsitnije detalje naših života. Ljudima to jednostavno nije jasno. Ukoliko ne izađete na izbore, apsolutno potpisujete blanko dokument da bilo ko sutra može da radi bilo šta, bez da ga ikada pozovete na bilo kakvu odgovornost. Ljudi koji su izabrani na izborima nisu tu samo da sjede u klupama i da nešto pričaju. To su stvari od kojih mnogo toga zavisi, to su životne i svakodnevne stvari, a ljudi toga nisu svjesni: da ne budemo poplavljeni, da budemo zaposleni, da djeca mogu da idu u vrtić i tako dalje...
Razgovarala Maja Isović
Tokom predizborne kampanje portal BUKA objavljuje serijal intervjua sa političarkama.
Intervjue objavljujemo u integralnoj verziji, bez uređivačkih intervencija.
Ostale intervjue pogledajte u rubrici Ženska prava i Izbori u BiH.
