<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Štiglic: Štednja će upropastiti Evropu

Mjere štednje će vas upropastiti, upozorio je Evropsku uniju valjda po hiljaditi put Džozef Štiglic, univerzitetski profesor na "Columbiji" i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u novom osvrtu napisanom za Project Syndicate.

01. oktobar 2014, 12:00

Takozvano stezanje remena, koje iz Berlina čitavoj Uniji nameće vlada Angele Merkel, dokazano je imalo štetne posljedice za čitavu evropsku ekonomiju. Činjenice koje Štiglic nabraja su neumoljive: sve zemlje EU na ivici su privredne stagnacije, ako ne i nove, treće uzastopne recesije, većina zemalja EU nije još uspjela dosegnuti pretkrizni nivo BDP-a, a zemlje poput Španije ili Grčke (pa i Hrvatske, iako je Štiglic ne spominje kao primjer) upale su u depresiju koja se ogleda u činjenici da je svaka četvrta osoba nezaposlena, te da ova pošast posebno pogađa mlađu populaciju među kojom stopa nezaposlenosti iznosi oko 50 posto, prenosi Index.hr.

BDP evrozone je, prema Štiglicovoj računici, danas 15 posto manji nego što bi bio da se finansijska kriza 2008. nije dogodila. Prevedeno u konkretne brojke, to znači da je od početka velike recesije izgubljeno 6,5 biliona dolara. Samo ove godine, prema Štiglicovim kalkulacijama, izgubljeno je čak 1,6 biliona dolara. Poređenja radi, rashodovna strana hrvatskog državnog budžeta za ovu godinu iznosi nešto više od 21 milijarde dolara.

Investicije, koje se pokušavaju potaknuti ulagivanjem krupnom (i najčešće stranom) kapitalu, a koje prizivaju sve države članice EU, ne mogu, prema Štiglicu, spasiti evropsku privredu.

"Države se nadaju da će niže poreske stope za korporacije stimulisati investicije. To je obična glupost. Investicije se ne mogu realizovati zbog nedostatka potražnje, a ne zbog visokih poreza", tvrdi Štiglic.

"Mjere štednje su podbacile. Međutim, njihovi zagovornici spremni su proglasiti pobjedu na osnovu najtanjeg mogućeg dokaza: privreda se više ne urušava pa štednja mora da funkcioniše! Međutim, ako je to kriterijum po kojem ćemo se odnositi, možemo isto tako reći da je skok s litice najbolji način silaska niz planinu", ironičan je Štiglic.

Nesumnjivo je, međutim, da su činjenice na Štiglicovoj strani. Njemačka se često uzima kao primjer najstabilnije evropske države, a ujedno je i izvorište politike prema kojoj su mjere štednje jedini način izlaska iz krize. Ipak, privredni rast je čak i u Njemačkoj nakon 2008. toliko usporio da se može otpisati kao praktično nebitan.

"Jednostavno rečeno, dugotrajna recesija umanjuje evropski potencijal za rast. Mladi ljudi koji bi trebali skupljati iskustvo i vještine lišeni su te mogućnosti. Ogromna količina dokaza upućuje na to da mladi ljudi u Evropi neće u svom radnom vijeku zaraditi ni približno onu količinu novca koju bi zaradili da su stasali u vremenu prije recesije", piše Štiglic.

Osim što austeritet kojeg nameće Njemačka utiče na širenje osjećaja beznađa u čitavoj EU, istovremeno dolazi i do slabljenja demokratije, tvrdi Štiglic.

"Kada građani stalno glasaju za promjenu politike - pri čemu im je malo koja politika bitnija od one koja utiče na njihov životni standard - a govori im se da se o privrednim pitanjima odlučuje negdje drugdje, pate i demokratija i vjera u evropski projekt", tvrdi Štiglic.

Za primjer Štiglic uzima Francuze koji su, baš kao i Hrvati, prije tri godine na izborima dali glas navodno socijalističkoj vladi Francoa Olanda. Bilo im je obećano da će vlada povećati poreze najbogatijima, te povećati budžetsku potrošnju kako bi olakšala život najsiromašnijima i time podstakla ekonomiju. Rezultat je upravo suprotan: francuska vlada je smanjila stope po kojima porez plaćaju velike korporacije i krenula u rezanje budžetske potrošnje. Oland je danas zbog toga najnepopularniji predsjednik Francuske otkad postoje istraživanja, ali ga bar kancelarka Merkel zadovoljno tapše po leđima.

Svoj uticaj Njemačka na sličan način pokušava iskoristiti u Italiji, koju tjera na masovnu privatizaciju. Italijanski premijer Mateo Renci se bar za sada, piše Štiglic, tome uspješno odupire "jer ima dovoljno zdravog razuma da shvati kako rasprodaja državne imovine dugotrajno nema previše smisla".

Takve odluke, tvrdi Štiglic, moraju se bazirati isključivo na tome hoće li građani od njih imati koristi ili neće. A istorija je pokazala da neće.

"Privatizacija penzionog sistema se, naprimjer, pokazala vrlo skupom u zemljama koje su pribjegle takvom eksperimentu. Američko uglavnom privatizovno zdravstvo je najmanje efikasno u svijetu. Ovo su teška pitanja, ali je veoma lako dokazati da rasprodaja državne imovine po niskim cijenama nije dobar način da se dugotrajno poboljša finansijska snaga države", poručuje Štiglic.