U Bosni i Hercegovini, gotovo polovina žena starijih od 15 godina barem jednom tokom svog života bile su izložene različitim oblicima nasilja, a naročito psihološkom nasilju u kombinaciji sa fizičkim nasiljem. Ovaj poražavajući podatak objavljen je u prošlogodišnjoj Studiji o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u Bosni i Hercegovini.
Iako vladine institucije na svim nivoima u BiH, u saradnji sa brojnim ženskim nevladinim organizacijama, posljednjih godina preduzimaju sveobuhvatne mjere u pravcu podizanja svijesti o različitim oblicima rodno zasnovanog nasilja, te stvaranju institucionalnog okvira za njegovo suzbijanje, žene u BiH su i dalje izložene visokom riziku od nasilja, kako u neposrednom okruženju unutar porodice, tako i u široj zajednici.
Rodno zasnovano nasilje u Bosni i Hercegovini, nažalost, i dalje je prisutno kao široko rasprostranjen oblik kršenja osnovnih ljudskih prava, a razlog tome su duboko ukorijenjeni patrijarhalni stavovi o društvenoj ulozi žena i muškaraca u društvu, te opšteprihvaćeni stav da ova vrsta nasilja predstavlja privatni problem žrtve i počinitelja.
Jednu od ključnih uloga u podršci ženama da zaštite svoje ljudsko pravo na život bez nasilja ima pravosuđe. S tim u vezi, u okviru projekta “Monitoringom pravosuđa ka ostvarenju spolne i rodne jednakosti u BiH”, koji je podržan od strane švedske Fondacije Kvinna till Kvinna, provedeno je nezavisno praćenje krivičnih postupaka u slučajevima rodno zasnovanog nasilja.
Tokom 12 mjeseci, od 1. marta 2013. godine do 28. februara 2014. godine, praćeno je procesuiranja krivičnih djela u ovoj oblasti od strane osnovnih i okružnih sudova u Republici Srpskoj i opštinskih i kantonalnih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i rad tužilaštava i centara za socijalni rad, koji pružaju podršku ženama i djeci koji su preživjeli nasilje i koji se u svojstvu oštećene pojavljuju u ovim postupcima.
Praćenje su vršili Udruženje građana „Centar za pravnu pomoć ženama“ Zenica (za Federaciju Bosne i Hercegovine) i Fondacija „Udružene žene“ Banja Luka (za Republiku Srpsku), u partnerstvu sa Udruženjem građana „Budućnost“ Modriča, Udruženjem žena „Most“ Višegrad i Fondacijom „Lara“ Bijeljina.
Nalazi praćenja krivičnih postupaka za Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine, kao i preporuke usmjerene na osnaživanje rada svih subjekata u oblasti zaštite žena i djece od rodno zasnovanog nasilja u krivičnim postupcima, predstavljeni su u publikaciji “Izvještaj i analiza praćenja krivičnih postupaka u oblasti rodno zasnovanog nasilja u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, objavljenoj ove godine. Autorice publikacije su Aleksandra Petrić iz Fondacije “Udružene žene” i Dženana Radončić iz Centra za pravnu pomoć ženama iz Zenice. Cijeli izvještaj možete pročitati na web stranici Fondacije "Udružene žene".
U svom izvještaju, autorice daju analitički prikaz sudske prakse odabranih sudova u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, u predmetima rodno zasnovanog nasilja, na osnovu podataka prikupljenih tokom procesa monitoringa krivičnih predmeta, praćenjem ročišta, te vršenjem uvida u arhivirane spise okončanih krivičnih predmeta.
Analizom dostupnih podataka, autorice su uočile zabrinjavajuću praksu blaže kvalifikacije pojedinih krivičnih djela, naročito djela nasilja u porodici, blažu kaznenu politiku na granici, a ponekad i ispod granice propisane Krivičnim zakonom oba entiteta, uz najčešće izricanje uslovnih osuda. S tim u vezi, analizom je utvrđeno da je u čak 87,5 slučajeva izrečena uslovna osuda.
Prema ocjeni autorica, izrazito zabrinjavajuća je praksa gdje se kod izricanja presude kao olakšavajuća okolnost uzima činjenica da počinilac ima porodicu. Budući da su u krivičnim djelima spolno i rodno zasnovanog nasilja žrtve najčešće ženski članovi uže porodice počinitelja, to uveliko osporava naklonost počinitelja svojoj porodici. Ovaj paradoks je, nažalost, najčešće prisutan upravo u predmetima krivičnog djela Nasilje u porodici.
Mada žrtve spolno i rodno zasnovanog nasilja mogu biti u muškarci, u svim analiziranim predmetima počinitelji su bili osobe muškog spola, dok su oštećene/žrtve bile osobe ženskog spola. U najvećem broju slučajeva, oštećena je bračna, odnosno vanbračna partnerica počinitelja, što je najevidentnije u krivičnim djelima Nasilje u porodici i Ubistvo. U manjem broju slučajeva krivična djela su vršena nad drugim članovima porodice (majka, kćerka, sestra), te poznanicama/komšinicama. Samo u nekoliko izolovanih slučajeva nije postojala bilo kakva veza između počinitelja i oštećene.
Ovi podaci pokazuju da u najvećem broju slučajeva počinitelj poznaje svoju žrtvu, zbog čega se u analizi ističe potreba za dosljednijim određivanjem zaštitnih mjera. Naime, tokom monitoringa nije zabilježen nijedan predmet u kojem je izrečena zaštitna mjera, čak ni kada su uslovi sugerisali da bi određivanje takve mjere bilo neophodno, jer se radilo o nasilju vršenom u alkoholiziranom stanju, o osobama sa određenim psihičkim smetnjama, ili o povratniku u vršenju krivičnog djela Nasilje u porodici. Imajući u vidu da su žrtve spolno i rodno zasnovanog nasilja najčešće članovi uže porodice počinitelja, u analizi se ističe da je do okončanja postupka (pod pretpostavkom da se optuženi brani sa slobode) neophodno osigurati adekvatnu zaštitu oštećene, te omogućiti njeno sigurno učešće i svjedočenje u postupku kroz dodjeljivanje statusa ugroženog, odnosno zaštićenog svjedoka, što zasad nije raširena praksa.
U predmetima krivičnog djela spolno i rodno zasnovanog nasilja, oštećena ima status privilegovane svjedokinje, što znači da može odbiti da svjedoči ili može povući svoj iskaz u bilo kojoj fazi postupka. U nedostatku drugih materijalnih dokaza, ovo može u potpunosti onemogućiti izricanje bilo kakve sankcije za počinitelja. Zbog toga se u analizi napominje da se oštećena mora stimulisati da preuzme aktivnu ulogu u krivičnom postupku, te da se za nju mora stvoriti sigurno okruženje.
Kao pozitivan iskorak u pogledu prava žrtve krivičnog djela, autorice navode Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka FBiH. Ovim Zakonom pruža se mogućnost zaštite lične sigurnosti žrtava krivičnih djela, kako bi se osiguralo njihovo svjedočenje, dodjeljivanjem statusa zaštićenog, odnosno ugroženog svjedoka. Nažalost, u samo dva analizirana slučaja primijećeno je korištenje mogućnosti koje pruža ovaj Zakon.
Utvrđeno je da se u radu sudova punoljetne žene žrtve u pravilu ne prepoznaju kao svjedokinje koje imaju pravo na posebnu zaštitu i podršku u postupku svjedočenja, dok, sa druge strane, sudovi vode računa da optuženi uživaju zakonski garantovana prava na pravnu pomoć i zastupanje u sudnici.
Ovaj disbalans između prava okrivljenog odnosno optuženog i prava žrtve nasilja odnosno oštećene u krivičnom postupku autorice smatraju zabrinjavajućim, imajući u vidu da se oba koncepta zasnivaju na osiguravanju pristupa pravdi i zaštitu pravičnog postupanja.
U vezi sa zaštitom prava maloljetnih žrtava rodno zasnovanog nasilja koje kao oštećene učestvuju u krivičnom postupku, uočene su dobre prakse sudova u pružanju podrške i obezbjeđivanju mjera zaštite tokom svjedočenja oštećenih maloljetnih žrtava nasilja, kao i maloljetnih svjedoka i svjedokinja u postupcima, što upućuje na zaključak da su sudovi u pravilu senzibilisani za potrebe pružanja podrške i obezbjeđivanje sigurnosti djece i maloljetnika u postupku.
Međutim, takođe su uočeni i pojedini slučajevi u kojima se maloljetne oštećene pred sudom ohrabruju na svjedočenje, iako u sudnici nisu prisutne osobe koje im mogu dati adekvatnu podršku. Autorice ovakvu praksu smatraju uznemirujućom i kršenjem prava maloljetnih osoba, te njihovo direktno dovođenje u nelagodnu situaciju.
Analizom prosječnog trajanja sudskih postupaka, autorice obazrivo zaključuju da se krivični postupci generalno okončavaju u razumnom roku. Ovakva praksa, navodi se u analizi, u skladu je sa krivičnim zakonima koji predviđaju obavezu hitnog postupanja svih relevantnih subjekata (policija, organ starateljstva, sud), kako bi se spriječilo kontinuirano vršenje nasilja i nastanak novih štetnih posljedica po žrtvu.
Kao naročito važne nalaze i zaključke analize, autorice Aleksandra Petrić, iz Fondacije “Udružene žene” iz Banjaluke, i Dženana Radončić, iz Centra za pravnu pomoć ženama iz Zenice, navode sljedeće:
- Pravosudne institucije moraju osigurati ženama koje su preživjele nasilje senzibilisanu i kontinuiranu podršku, zaštitu i sigurno okruženje tokom postupka svjedočenja, bez obzira da li se radi o maloljetnim ili punoljetnim ženama. S tim u vezi, potrebna je kontinuirana obuka i stručno usavršavanje tužilaca/tužiteljica, sudija/sutkinja i službenih lica unutar organa za socijalno staranje, čime će se obezbijediti solidna osnova za sistemski i senzibiliziran pristup slučajevima rodno zasnovanog nasilja.
- Sudovi i tužilaštva trebaju osigurati da se krivični postupci u ovoj oblasti pokreću i vode bez odlaganja, kako bi se ženama koje su preživjele nasilje osigurao brz i efikasan pristup pravdi i zaštita od ponovljenog nasilja. Kao prvi korak, smatraju autorice, neophodno je osigurati optimalno okruženje u kojem će se oštećene (maloljetne i punoljetne) osjećati sigurno da prijave izvršeno nasilje, što se najprije postiže hitnim postupanjem nadležnih tužilaca, a po prijemu optužnice, i hitnim postupanjem nadležnih sudova, određivanjem odgovarajućih mjera zaštite i provođenjem dosljedne i efikasne kaznene politike.
- Kaznena politika mora biti pooštrena, a kod djela nasilja u porodici kao olakšavajuće okolnosti koje vode ublažavanju sankcije prema počiniocu nasilja ne može se koristi status "porodičnosti" odn. "brige za porodicu", jer se radi o krivičnom djelu koje je počinilac nasilja izvršio protiv porodice. S obzirom na nesmanjeni broj slučajeva rodno zasnovanog nasilja, kaznenu politiku treba provoditi na način da krivičnopravne sankcije budu srazmjerne težini i okolnostima počinjenog krivičnog djela.
Više tekstova o ženskim pravima možete pogledati OVDJE
