Meran je zapravo djevojčica, koja kao i mnoge druge živi u laži zbog nemogućnosti svoje porodice da ima sina, a želi da stvori mogućnosti u društvu u kom su žene iza zatvorenih vrata.
Patnju djevojčica zarobljenih u tijelu dječaka u svojoj knjigi "The Underground Girls of Kabul“ opisala je autorka Dženi Nordberg koja se nada da skrenuti svjetsku pažnju na ovaj problem.
"Ovo je univerzalna priča o ugnjetavanju koja me duboko pogađa. Najgore je što se o ovome jako malo zna i predstavlja najmisteriozniji i najzatvoreniji dio avganistanskog društva i kulture“, ispričala je autorka knjige.
Vjerovali ili ne, do 2010. godine se nije znalo za postojanje fenomena djevojčica prerušenih u dječake –bacha posh, kako ih zovu. I sama autorka knjige je za ovo saznala tek 2009. godine kada je intervjuisala lokalnog političara Azita Rafata. Njegove vesele ćerkice su joj tada otkrile da je njihov najmlađi brat takođe djevojčica.
"Bila sam zapanjena, nisam znala da li mogu da im vjerujem. Ali, to je bila istina“, prisjeća se.
Kako joj ova činjenica nije dala mira, ona je nastavila da istražuje i došla do velikog broja porodica čiji su sinovi zapravo ćerke.
"Ove djevojčice su odgajane kao dječaci iz više razloga, a glavni je da se u Avganistanu smatra da samo muškarci vrijede. U duboko patrijahalnom društvu, gdje samo muškarci nasljeđuju nekretnine i izdržavaju porodice svojim radom, porodica bez sina smatra se slabom, nekompletnom, a roditelji izazivaju sažaljenje“, ispričala je.
Nažalost, ovo je jedini način da se porodice sa ženskom djecom izbore s nepravdom koja će im biti nanijeta, zbog čega uopšte nije neobično što djevojčice "pretvaraju" u dječake i tako ih predstavljaju svijetu.
Mali dječaci se u pubertetu vraćaju u svoj originalni pol, iako neke djevojčice pristaju na muški imidž sve do udaje.
"U Avganistanu dječak može slobodno da se kreće, igra napolju, vozi bicikl, bude u društvu starijih muškaraca. Djevojčicama je ipak malo toga dozvoljeno. Zato prerušena djevojčica može imati širi pogled na svijet i veće privilegije, ima šansu da ide u školu u oblastima gdje to nije dozvoljeno“
Ipak, povratak u ženski rod nakon godina provedenih u muškom svijetu nekada i nije tako lak. Tada se mali prozor slobode zatvara, a djevojke počinju da nose marame i spremaju za brak sa muškarcem kog njihovi roditelji odaberu.
Upravo iz tih razloga petnaestogodišnja Zahra, čija se priča pojavljuje u knjizi nikada ne bi željela da bude žena u Avganistanu.
Djevojčice koje se predstavljaju kao dječaci u Avganistanu nisu jedinstven slučaj. To je nešto sa čim su se tokom istorije žene suočavale ne bi li ostvarile osnovna ljudska prava, poput prava na obrazovanje. Ipak, u 2014. godini avganistanske djevojčice/dječaci su simptom ekstremno disfunkcionalnog društva koje nesumnjivo mora da se mijenja.
