<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Roditelji danas mnogo popustljivi prema djeci

Roditelji su posljednjih decenija postali mnogo „mekši“ prema djeci i strahuju da li ih ona vole. Novi, popustljivi pristup, rezultirao povećanjem procenta razmaženih mališana

21. oktobar 2014, 12:00

Kada bi braca ili ja nešto zgriješili, znalo se, sami smo išli da donesemo prut kojim će nas mati išibati. Ako bi donijeli suvarak, od kog manje boli, onda bismo dobili duple batine, pa smo naučili da nema varanja. Ali, to se rijetko dešavalo, jer majčina se poštovala, bez pogovora. A, bilo je dovoljno da nas otac samo pogleda. I tajac.

Ovako se Gojko Petrović iz Kragujevca sjeća djetinjstva i načina vaspitavanja u njegovoj porodici prije pola vijeka.

- Kamilicom i rakijom majka Veselinka liječila je sve tegobe i bolesti - veli Gojko. - Poslije škole, moralo je svašta da se radi oko kuće i u kući, a kad se sve završi, na ulicu. I ne sjećam se da je kao danas neko bdio nad djecom bez prestanka.

Čini se da se od Gojkovog djetinjstva mnogo toga promijenilo u vaspitavanju mališana. Rijetko ko, kada mališani ne slušaju, „potegne“ babaroge i prijeti vješticama. Danas se podizanje djece doživljava kao ozbiljan posao i čitaju se knjige na tu temu. Priča se o dječjim pravima, a roditelji su u neprestanom strahu da ne pogriješe.

- Mnogi roditelji danas strahuju da će nedostatak ljubavi razviti neurozu kod djeteta i prestali su da disciplinuju djecu vjerujući da ih tako traumatizuju - kaže psihoterapeut dr Zoran Milivojević. - Posljedica je da su roditelji vaspitanje sveli na dokazivanje da vole djecu, da su počeli da se plaše da li deca vole njih, i da je nastalo savremeno „popustljivo vaspitanje“.

Kako naš sagovornik kaže, rezultat je generacija djece u kojoj je veliki procenat razmaženih mališana, mladih koji imaju narcisoidne crte ličnosti, koji ne žele da odrastu, da se vežu, a žele da se stalno igraju, da uživaju, budu slobodni... Posljedica je da ostaju zavisni od svojih roditelja koji ih izdržavaju i kada uđu u tridesete ili četrdesete godine.

- Nažalost, ideologija dječjih prava je usmerena samo na dijete i njegova osjećanja, a zanemaruje roditeljska prava i širi kontekst - smatra Milivojević. - Veliki broj djece možete vaspitati bez tjelesne kazne, ali postoje djeca kojoj u nekim situacijama to jednostavno treba, jer ne ide nikako drukčije. I zato roditeljima treba priznati pravo da procijene da li i kada treba da tjelesno kazne djecu. Država ne smije da se meša u odnos roditelja i deteta, naročito danas kada znamo da ne postoji „ispravan“ način vaspitanja djece.

Istraživanja su pokazala, smatra naš sagovornik, da je u zemljama u kojima se roditelji „pritiskaju“ da budu „mekani“, nastala epidemija „nemoćnih roditelja“ i njihovog produkta „razmaženo dijete“.

- Kako se mijenja društvo, tako se mijenjaju i načini vaspitanja - nastavlja Zoran Milivojević. - Međutim, ova promjena često nije u dobrom pravcu, a kada se u vaspitanju pogreši, tada to dijete, kada odraste, često postaje nesrećna odrasla osoba. Zato smatram da je vaspitanje djece jedno od najvažnijih društvenih pitanja, iako ga mi tako ne tretiramo.

Ljudi se u osnovi dijele na one koji su bili zadovoljni načinom na koji su ih njihovi roditelji vaspitali i na one koji su bili nezadovoljni.

- Oni koji su zadovoljni i roditeljima i time kakvi su postali, ponavljaju isti takav način vaspitanja sa svojom djecom. To možemo nazvati tradicionalno vaspitanje - kaže dr Milivojević. - Ono nikada nije potpuno istovetno ponavljanje, uvijek je malo drugačije, ali glavne stvari kao što su način pokazivanja ljubavi i disciplinovanje se ponavljaju.

Kako nas sagovornik kaže, ranijih decenija u Vojvodini je pribjegavano strogom i vaspitavanju bez mnogo emocija. U drugim dijelovima Srbije vladalo je prilično uravnoteženo „davanje“ ljubavi i discipline. Za ljubav su uglavnom bile zadužene majke, a za disciplinu, naravno, očevi.

- Taj pristup djeci nije ni tako loš, kako se danas smatra - ocjenjuje Milivojević. - Ljudi jednostavno čitaju knjige stranih autora o vaspitanju u kojima oni kritikuju ono vaspitanje koje je bilo u njihovim zemljama.

Svi stručnjaci se slažu da je zadatak dobrog roditelja da pripremi dijete za samostalan život u ljudskom društvu. Da djetetu dozvoli da odraste i da se odvoji.

- Za to je potrebno djetetu pružati ljubav i disciplinu - tvrdi dr Milivojević. - Ljubav zato što ona šalje poruku djetetu da je vrijedno, tako da nastaje ljubav prema sebi, prihvatanje samog sebe, samopoštovanje, samopouzdanje. Disciplinu, kako bi dijete naučilo da ne postoje prijatne aktivnosti koje su štetne i one koje su neprijatne a veoma korisne. Takvo dijete će imati radne i druge navike i imati samodisciplinu koja je tako potrebna za uspjeh i zadovoljstvo u životu.

POSTALI DEPRESIVNI

U Vojvodini je postojalo ono što se nazivalo „njemačko vaspitanje“, a za koje je bilo karakteristično da djeca bivaju disciplinovana, a da im se ne pružaju dokazi da su voljena - kaže Zoran Milivojević. - Ovakva djeca su bila veoma vrijedna, jer su se plašila da će ih se roditelji odreći, ali su imala veoma nisku sliku o sebi. Smatrala su da ne vrijede dovoljno i da moraju da daju veliki doprinos društvu kako bi zaslužila da budu prihvaćena i voljena. Tako dobijamo odrasle koji su produktivni, ali duboko nezadovoljni sobom bez obzira na to koliko su uspješni. Zato je u Vojvodini i tako visok procenat samoubistava i depresije.

LIJEPO PONAŠANjE

Skorašnje istraživanje u Velikoj Britaniji pokazalo je da su današnji mališani u toj zemlji mnogo manje skloni lepim manirima. Na primjer, svega 54 odsto djece sjedi tokom ručka za stolom sa svojim roditeljima, dok je čak 92 odsto baka u djetinjstvu tokom obroka sjedilo za stolom, a 87 odsto je tako odgajalo i svoju djecu. Mnogo manje djece govori „izvinite“ i „hvala“, a to je djelo lijenih roditelja, smatraju britanske bake. One vjeruju da se dobrim manirima djeca mogu naučiti samo primjerom.

Izvor Večernje novosti