<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Otkud to da nacionalističke stranke opet pobijediše na izborima!

Svi zu začuđeni otkud po ko zna koji put nacionalističke stranke da pobijede na izborima. A meni se čini kako čista matematika može biti dovoljna za objašnjenje.

22. oktobar 2014, 12:00

Krenimo redom sa brojevima. Na izbore je ukupno izašlo oko 1,7 miliona stanovnika. Od svih zaposlenih u ovoj zemlji njih oko 40% ili čak 240.000 radi u javnom sektoru (obrazovanje, uprava, policija, zdravstvo, javna preduzeća) i barem još 4 osobe žive od njihovog rada, što je već više od milion ljudi direktno vezanih za javni sektor. Nije tajna i to svi znaju da većina radnih mjesta u javnom sektoru dodjeljuje se preko neke veze, a najčešće je u to upletena politička partija i to ona na vlasti.

Drugi bitan broj jeste obrazovanost stanovništva. Prema agenciji za statistiku 42% ili čitav milion su ljudi koji imaju završenu samo osnovnu školu ili manje. Pored toga, svaka četvrta osoba danas ne završava srednju školu. Postavlja se pitanje kako osobe sa takvim kvalifikacijama mogu razumjeti nadležnost 14 vlada, 16 skupština, 142 općine, entitetsko glasanje, makroekonomska pitanja, nekog tamo Sejdića i Fincija, suđenje u Hagu, a o konceptima „održivog razvoja“, „neoliberalizma“ i sl. da ne govorimo. Uz dužno poštovanje svih građana ove zemlje, ipak treba biti realan i uočiti da sa ljudima koji su politički manje pismeni lakše je manipulirati. U tom trenutku Izetbegovićevih obećanih 100.000 novih radnih mjesta zvuče jako dobro i ta priča se može takmičiti sa bajkama braće Grim ili Andersena. No, koliko god bajka bila lijepa i sa happy endom ona i dalje ostaje nerealizirana bajka od koje ljudi neće moći da žive. Uostalom šta znači nemati dovoljne kompetencije za nešto? Eto jedna od gospođa sa manje od 8 razreda škole siguran sam da je vješta kuharica, nešto što ja apsolutno nisam. Kad bi me pitali da li sa pola kile oraha mogu napraviti 100 baklava ja ne bih mogao da ponudim odgovor. Ona zna, ja ne. Jedino što mogu jeste da joj vjerujem na riječ. Međutim, razlika između te gospođe i mene je u tome što ja ne biram kuhara na kraju po njegovoj priči već po onome što skuha. I ako već godinama jedeš ono što ti je servirao, a to je loše, neukusno, nejestivo, onda zaista ne vidim ni jedan razlog zašto vjerovati da je odjednom postao Oliver i da će pripremiti fantastičan ručak, od kojeg nas neće boliti stomak, a ni glava. Neznanje je dakle opasno, a želudac građana BiH očigledno čvrst k'o stijena i može svašta da provari.

Na kraju dodajte i broj od oko 100.000 poginulih i nekoliko puta više raseljenih. Gotovo pola populacije ima direktan gubitak, traumu, ranu iz dešavanja sa početka 90tih. Igranje sa emocijama je jedna od ključnih disciplina političkih partija. Uz neznanje i status lake mete za munipulaciju i uz širenje straha od drugih, poticanje na mržnju i vraćanje na bolnu prošlost, nije onda čudno da prosječan čovjek bajke loših kuhara nacionalnih jela izabere i nagradi svojim glasom. Bez obzira što će ručak biti odvratan ili ga neće ni biti. Bez obzira šta je logično i racionalno. Brojevi su neumoljivi, a naredne godine bljutave.

Depolitizirati javni sektor i povećati (političku) obrazovanost stanovništva je dug i složen proces. U međuvremenu, preostaje jedino borba slobodnih medija, nevladinih organizacija i neformalnih grupa građana da konstantno i redovno ukazuju široj javnosti i našim odabranim i dobro plaćenim masterchefovima da je loše jelo - loše jelo i da treba i može da bude kvalitetnije. Odgovornost kuhara treba tražiti odmah, a ne kada dobijete proljev i kada završite u bolnici. Druge alternative nema, osim ako ne želite promijeniti kompletan restoran i otići negdje drugo i što dalje od ovakvih majstora srpske, bošnjačke i hrvatske kuhinje.