<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA prevod: Kako je Edward Snowden promijenio novinarstvo

U mijenjanju praksi nezavisnog novinarstva, ključno pitanje je koliko često i na koje načine vlade – naša i vlade drugih zemalja – sistematski i ciljano prisluškuju novinarsku komunikaciju.

25. oktobar 2014, 12:00

“Citizenfour,” novi dokumentarac o Edwardu Snowdenu, koji je snimila Laura Poitras, između ostalog je i novinarski prilog o novinarstvu. Započinje citatom iz prepiske između Poitras i njenog novog izvora, koji se predstavljao samo kao “Citizenfour”. Ispostavlja se da je ovaj izvor Snowden. Ubrzo, Poitras i Glenn Greenwald, u to vrijeme kolumnista za Guardian, putuju u Hong Kong da se sastanu sa Snowdenom u hotelskoj sobi.

U tom trenutku još uvijek ne znaju da li je Snowden zaista osoba za koju se predstavlja. Ne znaju ni da li su njegovi materijali autentični. Pa ipak, Poitras odmah uključuje svoju kameru. Greenwald, koji je studirao pravo, vrlo vješto ispituje Snowdena. Postepeno, Snowdenov značaj postaje jasan. Sekvenca je sadržajna i napeta i ima mnogo upečatljivih aspekata. Jedan od njih je taj da svjedočimo istorijski važnoj praksi iz izvještavanja i provjere izvora u trenutku dok se dešava. To je isto kao da je Bob Woodward snimio svoj prvi sastanak u garaži sa Dubokim grlom.

Snowden je u filmu prikazan kao lukav, čvrst, i zagonetan. Snowden je kazao da nikada nije razgovarao sa novinarima prije nego što je kontaktirao Poitras. “Nisam znao ništa o medijima,” kazao je za Guardian prošlog ljeta. “Bio sam djevičanski izvor.” Ovo ne zvuči sasvim ubjedljivo: možda on nikada nije razgovarao sa novinarima, ali se ponašao iznimno sofisticirano, i tada i kasnije – on je veoma daleko od poslovičnog “naivnog izvora.”

Zapravo, jedan od najmanje komentarisanih aspekata slučaja Snowden jeste da je on svojim primjerom, kao izvor, uticao na poboljšanje novinarske prakse. Kao što je poznato, kada je Snowden prvi put kontaktirao Greenwalda, insistirao je da ovaj kolumnista s njim komunicira samo putem kodiranih kanala. Greenwaldu je to bilo mrsko. Tek kasnije, kada je Poitras kazala Greenwaldu da bi se ipak trebao potruditi, Snowden ga je prihvatio kao sagovornika.

Bilo je evidentno neko vrijeme prije nego što se pojavio Snowden da se najbolje prakse u istraživačkom novinarstvu i zaštita svjedoka moraju mijenjati – u velikoj mjeri zbog prelaska novinarstva (i toliko mnogo drugih aspekata života) na digitalne kanale. Treći novinar kojem je Snowden dostavio dokumente Državne agencije za bezbjednost (NSA), Barton Gellman, iz lista Washington Post, bio je poznat u svojoj redakciji po tome što je rano usvojio praksu kodiranja. Ali to je bila teška evolucija, iz više razloga.

Novinari jako mnogo komuniciraju, a kodiranje čini tu naviku zahtjevnijom. Većina novinara ne posjeduje tehničke vještine da samostalno donesu odluke o tome koje prakse su najefektivnije i najefikasnije. Takođe, ista digitalna revolucija koja je donijela prisluškivanje i izvore kao što je Snowden, poremetila je novinske kuće i njihove modele poslovanja. Budžet za obuke se smanjio. U takvom nestabilnom okruženju, ekonomskom i u smislu publike, zaštita izvora i integritet nezavisnog novinarstva u nekim redakcijama su se spustili na listi prioriteta.

Snowden je sada pružio veoma vidljiv primjer kako, u situacijama visokog rizika, kodiranje može, pa i u minimalnoj mjeri, stvoriti vrijeme i mjesto za nezavisne novinarske odluke o tome šta objaviti i zašto. Snowden nije tražio da se njegov identitet zaštiti duže od nekoliko dana – čini se da je mislio da to ne bi uspjelo duže od toga, ali i da je želio da se otkrije javnosti. Pa ipak, koraci koje je preduzeo da zaštiti svoje podatke i njegovi razgovori sa novinarima omogućili su da Guardian i Post objave svoje prve priče i skrenu globalnu pažnju na Snowdena.

Bio je potreban stručnjak iznutra, koji je rizikovao svoj život i svoju slobodu, da pokaže koliko su kodiranje i povezane mjere bezbjednosti važne. “Nije bilo rizika da će komunikacija biti ugrožena,” Snowden je kazao za Guardian, referirajući se na to kako je postupao u svom odnosu sa Poitras i drugima prije njihovog sastanka u Hong Kongu. “Mogli su  me uništiti,” ali su njegovo kodiranje i druge prakse za bezbjednost podataka osigurale da “uopšte nije bilo moguće” presresti njegovu komunikaciju sa novinarima “osim ako je novinari namjerno ne proslijede vladi.”

U mijenjanju praksi nezavisnog novinarstva, ključno pitanje je koliko često i na koje načine vlade – naša i vlade drugih zemalja – sistematski i ciljano prisluškuju novinarsku komunikaciju. Zbog svih ovih različitih otkrića o prisluškivanju, to je oblast u kojoj je slučaj Snowden dao najmanje odgovora. Čini se da možemo slobodno pretpostaviti najgore, ali, što se tiče praksi američke vlade, postoje velike rupe u našem razumijevanju. Naredbe Bijele kuće, Patriotski zakon, Zakon o prisluškivanju stranih agenata, svi mogu biti osnova za prisluškivanje novinara. Pa ipak, vlada nikada nije otkrila svoju politiku, niti istoriju svojih konkretnih praksi nakon napada 11. septembra.

U septembru, Novinarski odbor za slobodu štampe i više od dvadesetak medijskih organizacija pitali su Nadzorni odbor za privatnost i građanske slobode, nezavisno državno tijelo, da se pozabavi ovim pitanjima i da javnosti objavi svoje nalaze. “Program prisluškivanja u svrhu državne bezbjednosti ne smije se koristiti kako bi se zaobišle važne suštinske i proceduralne zaštite na koje novinari i njihovi izvori imaju pravo,” stajalo je u njihovom pismu. “O ovim programima se mora javno objaviti dovoljno detalja, tako da novinari i njihovi izvori budu bolje obaviješteni o prikupljanju i upotrebi podataka iz njihove komunikacije.”

Iz ugla novinara, Edwardi Snowdeni ovog svijeta su česti koliko i Halleyeva kometa. Nije moguće raditi novinarski posao efektivno i rutinski ako radite tako da svaka komunikacija mora biti posebno zaštićena. Pitanje šta su najbolje novinarske prakse stoji i dalje otvoreno, kao i pitanje zaštite privatnosti u širem smislu.

Izvor The New Yorker, za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić