Gdje god se okrenem jad i bijeda. To mi je nekako najjači utisak kad prođem gradom ili pogledam neku emisiju na TV-u. Posebno vijesti ubijaju. Toliko da uopšte nemam snage za njih. A u suštini, koliko vidim, ništa ne propuštam. Posljednjih 20 godina su vijesti iste, ružne i loše. Takav nam je i život, uglavnom.
Već dugo razmišljam o tome zašto se sve ovo dešava i kako je moguće da živimo ovako loše, sa tendencijom da bude gore. Vjerovatno smo jedinstven slučaj na planeti - država koja je nakon završetka rata samo nastavila da tone. Sve ostale države, nakon ratova, kakav god da je bio, su kretale uzlaznom putanjom. Mi smo davno prošli minus i pitam se samo ima li tog dna na kojem ćemo se zaustaviti, pa krenuti ka gore?
15 godina smo dali likovima koji bi bez nas bili prosječni činovnici ili penzioneri koji igraju šah i raspravljaju o prolaznosti života. Mi smo im omogućili da žive kraljevskim životima i odlučuju o našim sudbinama. Zašto?
Godinama čekam da neko izađe i odgovori na ovo pitanje. Sve zagledam ima li neki psiholog koji će otkriti tajnu katastrofalnog stanja duha i života u Bosni i Hercegovini. Nema ni jednog - ili su prezaposleni, ili ne znaju. Pogledam u gatare, i one šute. Zabavile se ljubavnim problemima, rek’o bi čovjek da u BiH nema niko sretnu vezu koliko Azire, Milani i ostali imaju posla. Političari takođe ne obraćaju pažnju na nas, pa je izgleda ostalo na meni da riješim dilemu zašto nam je ovako loše. Mislim, kad već neće niko drugi.
Nisam baš neko super pametno stvorenje pa sam odgovor na to pitanje krenula tražiti slušajući šta narod priča. Znate ono - kad se sretnu na ulici, na pijaci, dok kupuju u prodavnici, kod frizera, uz kafu... A nije da ne pričaju, svašta se tu ima za čuti. Tako sam došla do zaključka da su za ovako loše stanje u BiH “krive” tri norme po kojima se ovdje živi.
1. Samo nek’ ne puca, dobro je
Da se razumijemo, bio je rat i u poređenju sa tim, nema ništa gore. Međutim, rat i sve loše što ide uz njega je ovdje postavio parametar po kojem se živi. “Samo nek’ ne puca”, sve ostalo je bolje od toga. Tako smo došli do situacije da naši političari mogu raditi od nas šta hoće. Čim se narod malo ustalasa i poželi bolji život, oni zakuhaju, lupe 2-3 izjave kojima narod podsjete na rat i znate i sami šta se desi. Toliko su to dobro uvježbali da je, čini se, dovoljna jedna rečenica da uspostave kontrolu nad masom. Strah je grozna stvar, kad se ljudi boje, ne možeš ih ni kriviti zato što trpe.
2. Nek’ ima brašna, ulja i šećera, lako ćemo za ostalo
Možda sam ja promašila lekciju u kojoj se učilo kako preživjeti samo od brašna, ulja i šećera, ali ja bih fakat krepala da imam samo te tri stvari na raspolaganju. A stalno čujem starije kako to govore - kad pričaju o poskupljenjima, kad neko dobije dijete a nema sredstava ni sebe da prehrani, kad od očaja ne znaju više šta bi rekli... I neće niko da mi da recept za to jelo od brašna, ulja i šećera. Evo priznajem, smotana sam, dajte mi recept da i ja počnem štediti odmah, iz istih stopa.
3. Super mi je dijete, samo nek’ se ne drogira
Ovo sam čula milion puta u razgovorima poznanika koji se sretnu, pa nakon uobičajenih pozdrava dođe red i na priču o djeci. Ta fraza “super je, dobar je, samo nek’ se ne drogira” je postala neki simbol uspjeha u životu. Naravno da ne trebaju svi biti ni doktori i fakultetski obrazovani, ali biti super zadovoljan samo ako si dijete uspio odvratiti od droge nije skromnost, nego potcjenjivanje.
I to je upravo naš problem. Mi, stanovnici Bosne i Hercegovine, ne vjerujemo da možemo živjeti bolje. Ne vjerujemo ni sami sebi da možemo živjeti životom koji podrazumijeva redovnu platu i normalan život. Ne vjerujemo da imamo pravo na kvalitetnu hranu, na dobar posao, na čiste ulice, na to da budemo zdravi, da možemo otputovati na godišnji negdje, kupiti cipele i jaknu bez petomjesečnog plana i ne na kredit.
Ubijedili su nas da je vrhunac biti živ, da uvijek može biti gore i da treba biti zadovoljan sa ovim što imamo. To nam je postao životni moto. A kad nas uhvati nezadovoljstvo, tješimo se gorim primjerima, nalazimo najcrnje slučajeve, pa kad sebe uporedimo sa njima, odahnemo uz riječi “Ma, meni je dobro, vidi kako je njemu/ njoj”.
Tek kad shvatimo da bolji život nije privilegija pojedinaca i da, čak i po zakonu, imamo pravo na sve ono što imaju stanovnici Engleske ili Njemačke, biće nam bolje. A to je problem u glavi svakog od nas i samo ga mi možemo riješiti, svako za sebe. Tek nakon što postanemo svjesni da nismo samo biljke i da život podrazumijeva puno više, moći ćemo se uhvatiti u koštac sa ostalim problemima koje imamo.
Za početak, hajde da se prestanemo bojati i da svako sam sebe ubijedi da vrijedi više i da može više od ovog što sada ima.
