Prokletstvo modernog doba: Ljepota je postala najvažnija

Ogledanje je nekada bio veoma skup sport! Sudeći prema knjizi Karle Risi „Becoming Women“ samo bogate dame su mogle da priušte ogledalo koje je koštalo kao luksuzan auto. Osim toga, većina ogledala su bila neravna i mutna, pa se vaš izraz mogao razlikovati od ogledala do ogledala. Većina ljudi čak nije ni znala kako izgleda do kraja 19. vijeka kada je ogledalo ušlo u svakodnevnu upotrebu.

Izabel Lenu u knjizi "Carnival on the Page" piše da je opis ženske mode prvo popularizovan u Americi početkom 19. vijeka. Rukom crtane slike pokazivale su grupe žena odjevenih u odjeću koja prati modu tog vremena. Zanimljivo je da se na slici nikada nije nalazila samo jedna žena. U to vrijeme, šminka se poistovećivala s prostitucijom, kozmetika se ručno pravila, a opterećivanje fizičkom ljepotom se smatralo navikom sujetnih i površnih.

Srednja klasa u Americi je već od 1860ih mogla da prišti priušti portret. Tada je prvi put većina Amerikanaca imala svijest o tome kako objektivno izgleda, a često su bili u depresiji nakon onoga što su vidjeli. Iz tog razloga je uvedena praksa da se žene pred fotografisanje u studiju uljepšavaju.

Krajem 19. vijeka ženski magazini su započeli masovnu produkciju i bili su šire dostupni. Kako bi zauzeli što veći dio tržišta urednici su počeli da stavljaju mlade i lijepe žene na svoje naslovne strane. Najpoznatija je bila "Gibson girl“, koja se i danas smatra prvom slikom "savršene američke žene“, a njeno lice moglo se vidjeti na gotovo svim proizvodima.

Do tog perioda briga o izgledu bila je svojstvena samo bogatašima, ali dvadesetih godina cilj je bio da se svijest o izledu usadi svim ženama. Čak i reklama iz 1924. godine kaže: „Osim ako niste ona jedna od hiljadu žena, morate koristiti puder i ruž“. Reklame su poistovećivale ljepotu sa ljubavlju i socijalnim statusom, a Afroamerikankama su se prodavali opasni izbjeljivači za kožu koji bi im dali prednost u društvu. Reklame su koristle fotografije koje su ohrabrivale žene da se upoređuju s modelima, kao i da svoja tijela posmatraju kao oruđe kojim će se boriti protiv drugih žena.

Holivudski filmovi postavljaju nove standarde atraktivnosti, posebno u domenu ženskih portreta kojima su oslikane neke od čuvenih glumica. Tokom tridesetih godina sve više Amerikanki su kupovile kozmetiku koju su koristile poznate glumice i magazine u kojima bi se objašnjavalo kako da dobiju sličan izgled. Šminka, koja se nekada smatrala kičom sada postaje glamurozna.

Četrdesetih i pedesetih godina kozmetička industrija ulaže ogroman novac u televizijske reklame. Tona novih proizvoda targetira tinejdžere i mlade djevojke. Takođe, tada nastaju takmičenja u ljepoti koja traže novu sledeću zvijezdu. U tom trenutku ideal ljepote predstavlja Merilin Monro, a ljepota je sve o čemu razmišlja prosječna Amerikanka.

Fotografije žena koje teže mršavijem tijelu su svuda, od magazina do filmova, a svaka prosječna žena trebalo je da stremi ovom izgledu. Štaviše, mnogi magazini su se suočili sa lošom prodajom kasnih šezdesetih zbog čega su svoju pozornost s mode premjesetili na žensko tijelo, da bi u periodu od 1968. do 1972. godine njihova prodaja skočila za 70 odsto. Koliko je maha uzela opsjednutost mršavim ženskim tijelom svjedoči činjenica da je prema rezultatima jedne studije 80 odsto žena mislilo da su debele.

Ovo je period kada se ženska ljepota objektivizuje, a žene nose sve manje i manje odejće. U međuvremenu, raskol između težine modela i prosječne Amerikanke nastavlja da se širi. Do devedesetih godina ideal ženske ljepote svodi se na prikazivanje žene kao seksualnog objekta svuda – od muzičkih spotova, televizijskih reklama do programa.

U liberalnom periodu sedamdesetih i dalje postoji određeni vid diskriminacije, te se savršenim ženama predstavljaju bjelkinje. Do 1974. godine na svakoj naslovnici magazina "Vog" nalazila se bijela žena, a do 1983. godine svaka Mis Amerike je takođe bila bjelkinja. Ipak, mnoge crne žene su uspjele da sruše barijere i dođu do publiciteta u tadašnjoj mejnstrim kulturi, poput modela Doniel Lune, prve Afroamerikanke koja se pojavila na naslovnici Voga.

Fotošop programi su izmišljeni devedesetih godina i koristili su se kako bi unaprijedili umjetničke i futirističke fotografije. Do 1995. godine retuširanje fotografija je postala svakodnevnica u reklamnim kampanjama, čineći da žena izgleda nemoguće mršavo sa nevjerovatno svilenkastom kožom. Godine 1985. jedna od tri žene je izjavila da je nezadovoljna svojim izgledom, a isto ispitivanje iz 1993. pokazuje da se svaka druga žena osjećala tako.

Gola, fotošopirana, savršena i često hiper-seksualizovana tijela svuda su oko nas da ih više ni ne primjećujemo. Ako na sve ovo dodamo i uticaj društvenih mreža žene su u situaciji da svake minute budu opterećene svojim izgledom upoređujući se, ne samo sa modelima i pozantima, već i svojom slikom uljepšanom kroz filtere. Začarani krug upoređivanja i „poboljšavanja“ izgleda čini da se milijarde dolara obrću zahvaljujući dijetetskim proizvodima, plastičnim operacijama i kozmetičkim preparatima.

I pored prevelike zastupljenosti idealnih ženskih tijela i tipova izgleda sjajne žene se bore umorne od ovih standarda koji se prodaju kao mejnstrim i bore se za nove standarde ljepote. Čini se da se sada žene s oblinama i svih boja kože podjednako cijene, te da bolesno mršavo nikako nije moderno. 

Francuski umjetnik Frederik Doazan se nedavno poigrao sa pojmom ženske ljepote kroz vreme i napravio video koji je šokirao javnost zbog svoje nevjerovatne istinosti. Video koji ruši zablude o ženskoj ljepoti možete pogledati ovde. 

foto: cosmorochester collects; classic film; robert huffstuter; genibee; tiffany terry; the lost galery;boston public library/flickr.com; wikimedia commons; Beta/AP