Podaci Zavoda za statistiku RS pokazuju da je prošle godine rođeno 9.510 beba, od kojih 1.668 van braka, što je najveći broj u posljednjih deset godina.
Najviše vanbračne djece 2013. rođeno je u Banjoj Luci - 406, Bijeljini - 193 i Prijedoru - 148, dok je u opštinama Nevesinje i Istočni Stari Grad van braka rođeno po jedno dijete.
U 2012. godini rođeno 9.978 beba, od kojih je 1.548 vanbračno, a u 2011. godini 1.464 vanbračne djece, od ukupno rođenih 9.561.
Najviše djece posljednjih deset godina rođeno je 2004. godine - 10.628, od kojih je 1.436 vanbračno.
Bez obzira da li su rođena u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, djeca imaju jednaka prava. Roditelji su dužni da se staraju o njihovom životu i zdravlju, kao i o vaspitanju i obrazovanju.
"Ako roditelji djeteta rođenog u vanbračnoj zajednici žive odvojeno, a ne mogu se sporazumjeti ko će od njih da vrši roditeljsko pravo, odluku donosi organ starateljstva", ističe ombudsman za djecu Republike Srpske Nada Grahovac.
Ona napominje za Srnu da roditelji razvodom braka ili prekidom vanbračne zajednice ne prestaju biti roditelji te da je odluka o prekidu zajednice - njihova odluka, na koju djeca ne mogu uticati.
"Najvažnija obaveza oba roditelja, bez obzira da li žive zajedno ili ne, bez obzira da li su dijete dobili u braku ili ne, jeste izdržavanje djeteta.
Ne smije se zanemariti ni pravo djeteta na obrazovanje, na zaštitu od svih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja. Dijete nasljeđuje zaostavštinu prije svih i nasljednik je prvog nasljednog reda", ističe Grahovac.
O tome da li će i kakve posljedice zbog razvoda braka i prekida vanbračne zajednice snositi djeca - zavisi od ponašanja roditelja.
Psiholog u Centru za socijalni rad Banja Luka Neda Dragić pojašnjava da se loša komunikacija roditelja odražava na djecu koja mogu da popuste u školi, da odu u delikvente ili da postanu depresivna.
Rijetki su slučajevi da se djeca obraćaju dječijim psihijatrima u centrima za mentalno zdravlje.
Dragićeva navodi da je primjetan blagi porast rađanja djece u vanbračnim zajednicama, te da ljudi "lagodnije" ulaze u takve zajednice nego u zvaničan brak, kao i da je sve više majki koje se odlučuju na samostalan život sa djetetom.
Sociolog Ivan Šijaković ne vjeruje da se djeca rođena van braka suočavaju sa nekim predrasudama, ali se, možda, osjećaju neprijatno tamo gdje je vanbračna zajednica siromašnija.
On ukazuje da je veći broj vanbračnih zajednica u urbanijim sredinama jer je veća mogućnost da se takvi parovi "utope" u masu, dok se u ruralnim sredinama ljudi poznaju.
Takođe, urbane sredine pružaju više mogućnosti za pribavljanje sredstava za život, za stanovanje i ostvarivanje drugih potreba.
Iako u našem društvu vanbračna zajednica još uvijek nije prihvaćena kao bračna, jer smo "zarobljeni" tradicionalizmom, Šijaković napominje da se sve blagonaklonije gleda na brak "bez papira".
U RS je posljednjih deset godina sve manje brakova, a sve veći broj razvoda, koji se obično dešavaju između pete i devete godine braka.
Šijaković ocjenjuje za Srnu da je brak sve više na iskušenju zbog različitih teškoća - siromaštva, nasilja, potrebe za ličnom slobodom...
