Milena Karapetrović, filozofkinja i feministkinja, profesorica je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Predavačica je na kursevima: Ontologija, Pragmatistička filozofija, Feministička filozofija, Demokratija i ljudska prava. Uz brojne naučne i stručne radove, objavila je i knjige: Čežnja za Evropom. Filozofske osnove ideje Evrope i evropskog identitet (2010) i Ona ima ime. O filozofiji i feminizmu (2007).
Članica je Međunarodnog udruženja žena u filozofiji i učestvovovala je na naučnim konferencijama u BiH i inostranstvu. U okviru nevladinog sektora koji se bavi i pravima žena sarađivala je i sarađuje sa mnogim nevladinim ogranizacijama, posebno sa Fondacijom „Lara“ iz Bijeljine. Ranije sa bavila novinarstvom i bila glavna i odgovorna urednica „Novog Preloma“.
Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o ženskim pravima, položaju žena u BiH, feminizmu i drugim temama.
Kako biste ocijenili trenutno stanje kada je u pitanju poštivanje ženskih prava u BiH?
Nekoliko je izvještaja različitih organizacija i agencija u BiH koji nam daju presjek stanja po pitanju ženskih prava. Riječ je o posljednjem izvještaju Agencije za ravnopravnost polova BiH, Alternativnom izvještaju grupe ženskih nevladinih organizacija, te o redovnom Godišnjem izvještaju o stanju prava žena u BiH. S jedne strane, zvanični izvještaji Agencije nas obavještavaju o uspostavljanju i organizovanju različitih centara, tijela i planovima rada institucija, te usvojenim zakonima, dok na drugoj strani alternativni izvještaji znatno bolje dopunjuju sliku o tome kakav je položaj žena danas i ovdje. Ako ćemo govoriti konkretnije, i u Zakon o ravnopravnosti polova, a od 2013. godine i u Izbornom zakonu uvrštena je odredba o rodnoj zastupljenosti od 40 posto. Prethodni izbori pokazali su da smo još daleko od toga, a pričati o brojkama, tek je prvi korak u nastojanju da se prevaziđe neravnopravnost. U studiji pod nazivom Rasprostranjenost i karakteristike nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini možete da nađete podatak da je čak 47 posto žena iznad 15. godine doživjelo neku vrstu nasilja.Crne hronike skoro svakodnevno to nam mnogo plastičnije prikazuje. Ne treba da nas onda čudi da još uvijek skoro tabu predstavlja govor o silovanjima tokom rata, premda svjedočimo pojedinačnim suđenjima i presudama. Iako prateći podatke vezane za obrazovani sistem uočavamo da broj učenica i studentkinja jeste u skladu sa brojem žena u odnosu na ukupnu populaciju, među zaposlenim tek je 37,3 posto žena. Ovi podaci su samo dio onog što u opštim crtama oslikava kakvo je stvarno stanje ženskih prava.
Kad govorimo o pravima žena i uopšte položaju žena u BiH gdje smo mi u odnosu na razvijenije zemlje svijeta?
Iako se možemo pohvaliti usvojenim zakonima, ono što nam je problem, ne samo kada je riječ o pravima žena, jeste nepoštovanje i neprimjenjivanje tih istih zakona. Ako cijelo društvo funkcioniše po principu, da se nešto može a i ne mora uraditi, onda nemate one koji će bilo šta promijeniti. Onda zakon ostaje jednostavno papir. Dakle, ključna razlika u odnosu na razvijenije zemlje jeste to što nemamo dovoljno edukovano društvo koje će adekvatno odgovoriti na promjene i podržati one koji su marginalizovani, čija prava su ugrožena. Nije dovoljno da to učine pojedinci ili poneka nevladina organizacija. Drugi bitan momenat u primjeni je dosljednost. Ako se uspješno sprovede jedan sudski proces ili se pokaže da postoji ravnopravnost žena u jednom segmentu društva to uopšte ne znači da smo dostigli određeni nivo zrelosti kao društvo, jer ostaje upitno da ćemo nastaviti da sljedimo usvojene principe ponašanja.
Kada je u pitanju položaj žena u BiH, šta je ono što je po Vašem mišljenju najlošije, na čemu bi se hitno moralo raditi da se promijeni?
Ono što je najuočljivije jeste i dalje visok nivo nasilja nad ženama, bez obzira u kome se obliku ispoljava; zatim položaj žena na tržištu rada – posebno radnica sa srednjoškolskim obrazovanjem, majki sa malom djecom, žena u srednjoj dobi koje su izgubile posao. Marginalizovan položaj žena ne može se svesti pod jedan opšti obrazac, jer postoje grupe unutar ove populacije koje doživljavaju dvostruku diskriminaciju. Kada je riječ o manjinama, to je posebno vezano za Romkinje, gdje je izražena slaba uključenost u obrazovni sistem već na nivou osnovne škole, gdje su još uvijek uobičajeni ugovoreni brakovi sa maloljetnicama, kao i porođaji u ranoj dobi, a ne treba naglašavati da je njihova uključenost u javni i politički život minimalna. Dodatne oblike diskriminacije prolaze i žene sa invaliditetom, a skoro da su u potpunosti marginalozovane žene sa ruralnih područja. Nevidljivu kategoriju predstavljaju žene iz LBT populacije, o čijim pravima se govori nešto više tek u posljednje vrijeme. Ipak, sve ovo se može mijenjati, tek kroz stalno i kontinuirano obrazovanje, te upoznavanje sa vlastitim pravima i upućivanjem zahtjeva odgovornim da se ta prava i poštuju.
Da li je dovoljan uticaj žena u bh društvu, u segmentima ekonomije, politike, obrazovanja? Kako promijeniti činjenicu da su čelni ljudi, oni koji donose važne odluke uglavnom muškarci?
Prethodno sam govorila o brojevima, procentima. Takvo prikazivanje kroz kvantitativna istraživanja je svakako neophodno, kao što su neophodni i zakoni. Ali i jedno i drugo ne vrijedi ako nismo svjesni šta uistinu znače ženska prava. Tako, na primjer, ako pojedine političarke uspiju da se postanu vidljive u izrazito muškom svijetu politike, one najčešće ne da se ne bore za rodnu ravnopravnost, već nastoje pobjeći od tih tema, jer to smatraju i svojevrsnom slabošću. Zaštita prava nije ako štitite samo prava žena iz vlastite partije, dok prećutkujete diskriminaciju žena iz druge partije. Kao dobar primjer da, ipak, postoje incijative kojima se može pokušati promijenti stanje jeste i osnivanje Kluba parlamentarki Zastupničkog doma Parlamenta FBiH koje je okupio žene iz svih političkih partija kako bi se zajednički radilo na konkretnim pitanjima u vezi rodne ravnopravnosti.
Da li je pitanje feminizma kod nas dovoljno zastupljeno, mislim na stručnu javnost i fakultete širom zemlje?
Nije. Pogledate li kurikulume i kurseve na univerzitetima ubrzo će vam biti jasno da svi predmeti koji su povezani sa rodnom i feminističkom teorijom jesu uvedeni zahvaljujući prvenstveno entuzijazmu pojedinih profesorica i ponekog profesora. Veoma često to su izborni kurseve, a oni su lako zamjenjivi. Čak i u akademskim krugovima se, usljed ubjeđenja i predrasuda, prešućuje da su feministička i rodna teorija priznate interdisciplinarne naučne oblasti. Upravo je problem i u primjeni zakona to što možete primijetiti da, na primjer, sudije, tužioci i advokati nisu u dovoljnoj mjeri edukovani u polju rodne ravnopravnosti, jer je nepohodno razumjeti uzroke i posljedice koji dovode do takve neravnopravnosti u društvu. Zbog toga je i osnovano Udruženje žena sudija BiH da bi se ukazalo na sve te nedostake, ali pred njima je mnogo posla uz brojne prepreke. Slično je i u drugim oblastima, pomaka ima, ali tek smo na početku puta.
Koliko su mladi zainteresovani za te teme i na koji način ih možemo potaknuti da se njima više i dublje bave?
Mladi jesu zainteresovani, samo im treba ponuditi nove teme i mogućnost da otkriju te nove prostore. Ni na Internetu nećete nešto slučajno naći,i već tek kad imate neka osnovna znanja i jasnu predstavu šta tačno tražite. Profesori i profesorice su i dalje ključna karika. I dalje vjerujem u misiju obrazovanja da može, ne da nas nauči nekim osnovnim informacijama, već da nas vodi u avanturu koja će nam pomoći da mijenjamo vlastiti život. Iako vidimo da se mnoge vrijednosti mijenjaju dobri mentori i mentorke će uvijek biti značajni u svim profesijama.
Šta je po Vama feminizam danas? Koliko se on mijenjao i razvijao u našem društvu. Kako on opstaje u duboko tradicionalnom društvu?
Feminizam nije jednoznačan, u teoriji se uvijek govorilo o feminizmima i time se naglašava koliko je kompleksno definisati ono što se označava kao ženski identiteti. Sama teorija se veoma razvila u ovih posljednjih nekoliko decenija, i istraživački i naučni rad u polju feminističkih i rodnih teorija jeste nešto što vam pruža mogućnost da se bavite brojnim tek otvorenim temama i problemima. Kada je riječ o konkretnim promjenama u društvima, tu tek vidimo koliko je teško sačuvati stečene pozicije ravnopravnosti i koliko ih je lako izgubiti. Uzmite primjer svih onih promjena na sjeveru Afrike tokom arapskog proljeće, gdje su u protestima i svim akcijama učestvovale ravnopravno i žene, a onda su doživjele da uvođenjem novih pravila budu ponovo vraćene unazad ka privatnoj sferi. Pratite li, nasuprot tome, istoriju feminizma onda ostajete zadivljeni feminističkim doprinosom koje su u ranijem periodu dale žene u Egiptu ili Alžiru. Borba za bolji položaj žena u svijetu traje i danas, samo su različiti problemi s kojima se žene suočavaju zavisno gdje žive. Ono što je zajednička crta jest upravo maloprije spomenuto, da novo vrijeme i okolnosti ne moraju uvijek značiti i progres nego da morate biti spremni da se još jače borite da sačuvate i dostignuti stepen ženskih prava. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, ovo društvo je i dalje tradicionalno i patrijarhalno, stege se ne čine možda toliko jakim, ali ako i dalje žene ostaju u brakovima u kojima ima nasilja ili osjećaju sramotu da prijave silovanje to pokazuje koliko su djelotvorne te nevidljive stege.
Iako je prošlo mnogo godina od kraja posljednjeg rata BiH je i dalje u okovima zbivanja iz devedesetih godina. Na sceni su i dalje nacionalizam, religiozni antagonizam, nedijalog koji je posebno prisutan u političkoj sferi. Kako komentarišete činjenicu da kao društvo „stagniramo“?
Premda znamo, i iz teorije i iz prakse, da demokratsko građansko društvo ne nastaje preko noći i 19 godina poslije rata kao da još uvijek ne želimo shvatiti da moramo preboljeti dječije bolesti, da moramo da naučimo još mnogo toga i o vlastitim pravima i na koji način možemo učestvovati aktivno u javnom životu. I da moramo platiti određenu cijenu za to, uložiti trud, rad i napor za naredne generacije. U određenoj mjeri su to pokazali oni koji su kroz plenume glasno rekli da ima onih koji razmišljaju svojom glavom, da ima ljudi koji su spremni da koriste svoj zdrav razum a ne da budu pod uticajem jeftine manipulacije vlastodržaca. Samo i to je bila jedna od škola, ne treba to shvatiti kao da se ništa nije dogodilo i da je energija uzalud potrošena, već upravo kao pokazatelj da ima volje i energije, samo treba isprobavati različite načine djelovanja. Politika nisu samo partije, politika je stvaranje i kreiranje prostora za bolji život svih u zajednici. Dopustili smo da se zadovoljavaju partijski interesi, a ne interesi građanki i građana. Političari na vlasti, ali u opoziciji, suštinski istraju na odbrani tih interesa, govori o odbrani nacionalnog interesa tek su puke floskule. Korupcija, neprofesionalno ponašanje, nekompetentnost i neodgovornost jeste ono što najviše opterećuje ovo društvo i državu.
Kako Vi gledate na mlađe generacije, one koje odrastaju uz vjeronauku, koje se ne sjećaju zajedničke države, kod kojih je nacionalizam i etnicizam razvijan od samog početka života?
Moj lični stav je da vjeronauka ne bi trebalo da bude dio školskog sistema, posebno ako je to na račun marginalizovanja osnovnih humanističkih i društvenih nauke kao što su filozofija i sociologija. Upravo tako sužavamo prostor za razvoj kritičkog mišljenja, koje je osnov razvoja svakog društva. Kritičko mišljenje ne znači samo uspješne pojedince u demokratskom društvu već ljude koji će donositi kreativne i nove ideje u svim oblastima života. Osim toga, učiti samo o vlastitoj religiji i ne dopustiti da se nešto sazna o onome što je drugačije stvara dobru podlogu za stereotipe i predrasude. Kada je riječ o novim generacijama, ne treba praviti generalizacije, i pored nekih opštih karakteristika svake generacije, pa tako i ove sada, uvijek imate nekolicinu mladih ljudi koji znaju šta hoće, koji ne podliježu pritisku okoline i koji žele naučiti i više nego što se nudi u okvirima obaveznog obrazovanja. Divim se takvim mladim ljudima, jer oni se suočavaju sa još više prepreka, nego na primjer moja generacija, a ipak ustrajavaju u svojim ciljevima. Nikad nije bilo lako biti štreber ili geek, još je to teže biti kad ste dio cool generacije u jednoj maloj, siromašnoj zemlji u kojoj se traži da ne mislite vlastitom glavom.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst
Više tekstova možete naći u rubrici ŽENSKA PRAVA
