<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Fernando Katroga: Istorija, vrijeme, pamćenje

Koraci kojima čovek ide napred, nose otiske još iz perioda pre njegove mogućnosti postojanja.

16. juli 2015, 12:00

Prolaskom vremena, njegov hod ostavlja tragove na belom ekranu Kronosa koje, ili usisa Leta, reka zaborava, što je gore od smrti, ili se, u potiskivanju svakog postojanja, tragovi nastave – čak i kada su zaboravljeni ili neotkriveni – kao zaliha pamćenja i istorije. Kako god bilo, to su znaci koji sprečavaju postojanje samo sadašnjosti ili samo budućnosti. Reklo bi se da su slepljeni s njegovim tabanima kao senke koje, iako ostaju iza, sunce života prenosi napred.

I što, u sprečavanju uklanjanja onoga što sve obezvređuje, to podstiče građenje istorija koje imaju cilj da stvore iluziju da su pripitomile vreme. Ipak, ovaj poriv je uvek u bekstvu, ali ne kao zatvorenik, jer to nikada nije bio, niti će biti zatvoren između zidova. I takvi napori su ucrtavali geometrije postanka u promenama, sa oblicima koji se mogu svesti na tri osnovna modela: kružni, statični i pravolinijski. To je razumljivo. Kao nadoknadu za nesposobnost da sazna šta je vreme, čovek, uzalud, plete mrežu od nevidljivih niti, da ga uhvati.

Kao kod pripreme mrtvog tela (i duše umrlih) i ovde je reč o pre-tvaranju da se razume ritual onoga što se ne želi niti mu se može po-gledati u lice. Kao biće vredno pamćenja, prožeto iščekivanjima, čovek, ispričan kao istorija, umiruje događaje, upisujući ih u prostore i vremena kojima upravlja s polugama osećanja. Kao što zna da samo s neumitnim zaboravom smrt postaje konačno ništa, dijalog sa znacima odsutnosti je ponovna prisutnost, čijim posredstvom, dajući budućno-stima prošlost, živi obezbeđuju sopstvenu budućnost.

Sve ovo može se reći i na drugi način: čovek pripoveda istorije u znak protesta protiv svoje konačnosti. Nisu to ni promene horizonta režima iskustva u vremenu, niti jezik koji ih izražava, nego potreba nastala iz nužde koju donosi truljenje i zaborav.

Da je oduvek znao – kao što je to znala grčka boginja pamćenja – šta je bilo, šta jeste i šta će biti, čovek ne bi imao sećanja, ne bi imao sposobnost iščekivanja, niti po-trebu da ostavlja tragove po kojima ga traže. Ali, kako se u ovom tragu otkriva svest o smrti i njenom odbijanju, značenje koraka onoga koji je prošao neodvojivo je od pitanja šta ti koraci znače za onoga koji dolazi. Znače metafizičku transcendentalnost koja obavezuje na ujednačava-nje istoričnosti odgovora.

Iz knjige Istorija, vreme, pamćenje; prevela s portugalskog Sonja Asanović Todorović, Clio, Beograd, 2011.

Izvor Gledišta