„Svi mi treba da se zapitamo šta tjera mladog čovjeka i gdje pronalazi inspiraciju i snagu da bude dio jedinica spremnih da za svoju otadžbinu daju sve, pa i same živote.“
Ministre Mutabdžija, pokušaću da demistifikujem Vaše pitanje i pokušam da odgovorim šta je studente i profesore „inspirisalo i motivisalo“ da ratuju i ginu:
- Patriotizam koji je probuđen brutalnim nacionalizmom.
- Osveta Srba za sva stradanja od Turaka do Nezavisne Države Hrvatske.
- Mladalački avanturizam i idealistički pogled na rat.
- Psihopatija kao crta ličnosti.
- Sistematsko širenje straha od balija i ustaša.
- Sistematsko širenje mržnje prema balijama i ustašama.
- Sistematska propaganda tj. „ispiranje mozga“ kojem su bili izloženi 24 sata od 1992 do 1995. godine.
- Pritisak na roditelje i porodicu od stane neformalnih i formalnih centara moći i etiketiranje najbližih epitetima izdajnik, komunjare, sektaši i sl.
- Prijetnje od strane vlasti da će porodice svih koji izbjegavaju vojnu obavezu biti kažnjene i prezrene.
- Mobilizacija planska i selektivna.
- Vojna policija efikasna.
- Paravojne jedinice brutalne.
- Nemanje drugih mogućnosti da se od ratovanja pobjegne.
- Nemanje štele da se mobilizacija izbjegne.
- Formiranje „Studentske brigade“ od strane vlasti Republike Srpske.
Eto, ministre Mutabdžija, ovo je „inspirisalo i motivisalo” te mlade ljude da idu u rat, da ubijaju i budu ubijeni (njih 87), da sakate i da budu osakaćeni. Nema tu mnogo uzvišenih ideala, jer za ratovanje ne treba inspiracija i motivacija, nije to poezija moj ministre. Sve je stvar organizacije. Mnogo je više bespogovorne poslušnosti, bezuslovnog povjerenja u političare i vlast, straha i prisile.
I tako na sve tri strane. Banalno, zar ne?