Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da surdukne Vojislava Šešelja među Srbe i opipa im bilo.
Tri dana je Šešelj među Srbima (i bogme ne samo među njima) i tri dana su mediji u groznici. Rade se opskurni intervjui u avionu, prave se selfiji, društvene mreže kipe od šala na račun četničkog vojvode, a još više od pošalica upućenih Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću, predsjedniku i premijeru Srbije, koji su bukvalno Šešeljeva politička djeca.
Nerealizovani ratni zločinac
O Vojislavu Šešelju ne treba trošiti puno slova. Tek, riječ je o ingenioznom logorejičnom skribomanu, koga srpski narod brka sa inteligentnim čovjekom, dok ga Hrvati i Bošnjaci vide kao krvavog ratnog zločinca.
Paradoksalno, ali bi upravo Šešelj najviše volio da je sve to. Dakle, superinteligentni srpski nacionalista i ratni zločinac. A, jadan, nije ništa od toga. Da je pametan i inteligentan, uradio bi nešto sa svojim životom i tom tzv. briljantnom pravnom karijerom, a ne bi u haškim zidinama pisao konglomerate riječi sa dva udarna "pravna termina"- "pička" i "peder". Ni zločinac kako treba, nesrećnik nije.
Paradigma zločina jeste. Onako nadrealan, u maslinastoj uniformi, sa šljemčetom pet brojeva manjim, koji mu je stajao kao keče, više je bio budalasti trubadur nego kakav borac koji je utjerivao strah. Da je, jadan, napravio to sve što je planirao, odavno bi se haški Tribunal uhvatio za to i sebe bi poštedio cirkusa zvanog "Voja Sudnica". Ovako, riješio ga se kao vrućeg krompira i krtolu poslao Srbiji u šake.
A, u Srbiji se ne zna šta je gore - to što ljudi histerično dočekuju olinjalog nacionalističkog performera ili što je politika tog performera bliža ljudima od Nikolićevog vođenja i Vučićeve operativnosti. Šešeljeva pojava, tek, tjera promatrača da se zapita - Kako su se Vučić i Nikolić od plebiscitarnih heroja Srbije u dvije godine prometnuli u najomraženije likove u zemlji?
Kilava djeca
Jedna poslovica kaže - Bolje imati lopovsku, nego nesposobnu vlast. U etičnost iskaza ne bih ulazio. Ali fakat je činjenica da su Srbi dobili, namjesto golova, folova i dilova "žutih" , jednu komedijašku šaradu SNS-a. Šaradu jednog brzovoznog cirkusa koji ne radi ništa, a i kad nešto uradi - pogriješi. Dakle, riječ je o najobičnijim diletantima koji NE ZNAJU SVOJ POSAO. Jedino što su uspjeli uz pomoć Vučićeve teatralnosti jeste da stave šapu i na ono malo medija i uz pomoć svoji botova, virtuelnih i stvarnih i tako vladaju Srbijom.
Sam Šešelj posprdno veli kako Nikolić ne bi znao naći fakultet, a doktor je nauka, a kako je Vučić uspio "prodati Kosovo", što čak ni Boris Tadić nikada ne bi uradio.
Narod aminuje jer se opekao. Međutim, dvije su opekline u prekodrinskog plebsa.
Jedni su glasali za SNS, upravo iz onih revizionističko-nacionalističkih razloga, nadajući se da u Tomi i Aci čuči još malo Šešelja, a dobili su nove nazovimo ih bar deklarativno "eurofajtere". Drugi korpus Srbadije predstavljala je ona ogromna većina razočarana u polulegalnu, tajkunsku vladavinu DS-a, nadajući se kako su ovi "ludi, ali pošteni". Prevariše se i jedni i drugi. Namjesto vladavine prava, dobiše familijarnu vladavinu, civilnu huntu koja poput Sekulitatea uzduž i poprijeko češlja Srbiju i u paranoičnom strahu sklanja sa vidljivih pozicija svakoga ko bi im i na sijenku stao. Iskusila je to Olja Bećković, Brankica Stanković... iskusiće to i mnogi drugi. Ako ih šta preostane.
Reforme, ulaganja i ostale fatamorgane
Nego, ima tu još nešto u toj, kobajagi, reformi države srpske. Vučić je na svaka dva mjeseca povlačio neviđeno teatralne poteze, ali sve u najavi. Najavio je silne SAU milijarde, Beograd na vodi, metro, ulaganja automobilskih giganata... Najavio i ništa. Sa druge strane, spektakularno je onomad hapsio Miškovića, istog onog tajkuna koji nema vremena za zajebanciju i sad pije kafu na Stradunu dogovarajući svoje nove poslove.
Narod, blesav kakav jeste, u čudu je promatrao ovu bratiju koja ima veću većinu od Slobine Skupštine, veću snagu od Petooktobarske vlasti, kako zaorava obećanjima državu dok ova tone, kako nikad tonula nije.
Šešelj, penicilin ili morfijum?
I onda je jasno zašto je Šešelj došao kao penicilin Srbima. Samo, Šešelj nije penicilin, nego opasan morfijum.
I opet narod ne čita deklaraciju na bočici sa lijekovima. I nije mu to bitno.
Vlast, dobrano uplašena, tvrdi kako Vojvoda koristi staru i prevaziđenu retoriku i kako je beznačajan na političkom nebu. A, upravo tu SNS oligarhija griješi. Ta opojna retorika devedesetih koje su se vratile u modu, najveći je adut Vojislava Šešelja u njegovom... ko zna čemu. A to "ko zna čemu" mu je najveći problem. Limitiran lošim zdravljem i ograničenim rokom trajanja, Šešelj godinama daleko od izbora ne može uraditi bogznašta. Ali može jedno. Svojim medijskim istupima, on će dodatno i dodatno zadavati udarce ovoj vlasti. On će od privatnih do političkih začkoljica demaskirati svoju djecu, koja će se na narednim izborima morati ozbiljno boriti za tu vlast.
Ta sveopšta nada u skoru Šešeljevu smrt onda nije bez osnove. Jer selidbom na jedan od onih svjetova, Šešelj će poštediti muke i suce u Haagu i aktuelnu vlast u Beogradu, a i veliki broj Bošnjaka i Hrvata biće zadovoljan smrću četničkog vojvode. Samo, svima, dakako iz različitih razloga, biće nezgodno ovo čekanje na Đeknu i njeno razvlaštenje od ovozemaljskih dužnosti.
Tek veliki broj medija, bar onih koji nisu pod šapom Vučića (dobro, mali broj medija), kao i regionalnih tabloida samo čeka Vojvodine pikanterije iz života i djela "sinova" mu Tome i Aleksandra. Sladiće se svi od Beograda do Karlovca, Karlobaga, a bogme i Virovitice, kako jedan četnik i zločinac u pokušaju skida gaće i nosa prljav veš svoje djece pred objektive kamera.
I neka mi neko kaže da zlo ne spaja ljude.
Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo. U kultnoj seriji nismo dočekali pokop, ali smo zato saznali sve o akterima koji iščekuju njenu smrt. Ni ova repriza neće biti puno drugačija.
Samo, ova repriza je stvarni život, gdje činjenice vele da je pojava Vojislava Šešelja izvela na ulice stotine hiljada ljudi, uzdrmala društvene mreže milionskim brojem komentara, bitno prodrmala srpsko, ne nacionalno, nego nacionalističko biće, koje zaista iščekuje Šešelja kao mesiju. Čovjek dolazi sa oreolom pobjednika iz najvećeg srpskog "mučilišta", Haaga, a titula mučenika je ultimativna u srpskom narodu. Na kraju krajeva, ispraćen je kao opskurni marginalac, a dočekan kao pansrpski Barbarogenije.
Duh se vratio u bocu. Duh je sletio i uletio u Srbiju. Pitanje je koliko je Srpska staklenka dovoljno otporna na eksploziju i zna li šta će biti poslije nje? Implodirati nacionalizam neće, to je sigurno.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
