Večerašnjim debaklom zasigurno počinje novi, ko zna koji po redu, period dekadence reprezentativnog fudbala BiH. I nije Sušić za to kriv, on je tek trenutni eksponent sveg jada i čemera od bh. fudbala i bh. sportske politike.
Smjenjivali su se selektori na klupi Reprezentacije (Mušović, Muzurović, Smajlović, Hadžibegić, Kodro, Slišković, Blažević - sve respektabilna imena, zar ne?), a ta željena stabilnost i izrastanje našeg tima u ozbiljnu čvrstu reprezentaciju nikad nije došla. Sušićev period je vjerovatno i najplodniji, ne samo zbog odlaska u Brazil, već i zbog aktivnosti Komiteta za normalizaciju koji je, barem privremeno, uljudio Nogometni savez, a najzaslužnija imena za tu privremenu normalizaciju zasigurno jesu Ivica Osim i Safet Sušić.
Takva prilika, normalizacija Saveza i učešće na velikom Svjetskom takmičenju, javašnim zemljama poput naše nudi se, vjerovatno, samo jednom u sto godina. I mi, t.j. naši indirektni predstavnici, jer ih imenuje politika koju mi "imenujemo", ne iskoriste međunarodnu blagonaklonost već je prokockaju kako su i dva protekla desetljeća prokockavali sve što se prokockati moglo: od dječačkih snova iznimno talentiranih emigranata da zaigraju za ovu zemlju (slučaj Ibrahimović, npr.), preko fudbalskog obraza stečenog u bivšoj nam državi, do međunarodnih simpatija prema maloj balkanskoj zemlji-paćenici i novca iz tada još skromne sehare. I umjesto da reforma krene s posljednjim zviždukom sudije u posljednjoj utakmici kvlafikacija za Svjetsko prvenstvo, kada su nam i zvanično ovjerene karta za Brazil i nagradni ček od nekoliko miliona za „osvježenje“, (o)krenulo se po starom dobrom bosanskom običaju: uzmi odmah, i sad, a sutra možda opet bude nafake pa nas Safet, il' ko drugi, svejedno je, dje ponovo odvede.
Jalovi i manipulatorski pokušaji spašavanja bh. sportskih klubova kroz neutemeljeno oslobađanje poreskih dugova u Federaciji BiH – volio bih vidjeti dosadašnji učinak takve odluke – jedino je što se posljednjih godina učinilo za naš sport. I da je Sušić zvao druge igrače (i sa Džekom smo gubili, od Kipra recimo, kući, nije to ni davno bilo), promjene, onakve kakvu priželjkujemo, ne bismo vidjeli. Otići će Sušić, doći će i neki novi "Pape", i nastaviti raditi s klimavom podrškom Saveza, pod palicom i nezgodnim temperamentom igrača-pomazanika koji nose nezvanične titule "višiodselektora", bez ikakve ligaške kadrovske baze na koju bi se mogao osloniti, i pod stalnim pritiskom menadžera i njihovih satelita.
Mahnut ćemo i Papetu, s nekim bolesnim zadovoljstvom, i (ne?) nadajući se da će nakon još jednog Ispraćenog doći Jutro. Nećemo ni pomisliti na Savez i njegov bankovni račun, niti na nefromalnu moć u Svlačionici, niti na naručene medijske tekstove, niti na činjenicu da naša vlast nije omogućila privatno investiranje u sport, niti na kupljene premijerligaške utakmice, niti na nadarene dječake koji nikada neće dobiti priliku u korumpiranoj zemlji, niti na zapuštene terene i trenere-amatere... niti na politički instalirane moćnike koji su nam sve to priredili. Samo ćemo .bati Safetu majku što nije uveo "nekog s klupe", ne razmišljajući o tome da tamo nikog nema, i ne razmišljajući o tome zašto tamo nikog nema.
Sjetih se jedne ratne zeničke anegdote, kad je čovjek, valjda zaslijepljen glađu, od žene tražio pečenu kokoš. Ona, sva zbunjena i slegnutih ramena kaže mu: "Pa znaš da nema.", a on, onako unezvijeren: "Daj! Daj, nek' nema!"
Da. Daj, samo daj. Koga briga što nema.
