Snimljen je s leđa, potpuno neprepoznatljiv. Mršav, pomalo pogrbljen, jako prorijeđene kose i kože naborane na obrazu kao u kakvog starca. Steve Jobs na fotografiji objavljenoj u prošlotjednom broju američkog tabloida National Enquirer, dok izlazi iz Stanfordskog centra za rak u Palo Altu, izgleda zastrašujuće. Iako liječnici tvrde da je nemoguće na temelju fotografije procijeniti koliko je nekome ostalo života - pa je zato tvrdnja američkog tabloida o tome kako je Jobsu preostalo još samo šest tjedana neutemeljena i skandalozna - činjenica je da čovjek pomisli, gledajući te fotografije, kako je Jobsu zbilja ostalo malo vremena. Ne šest tjedana, nego možda šest sati. Ili šest minuta.
Steve Jobs (55) odabrao je ne govoriti o svojoj bolesti, iako se otprije zna da boluje od raka gušterače i da je 2009. bio na transplantaciji jetre. Sredinom siječnja objavio je da odlazi na trajni odmor, kako bi se posvetio svome zdravlju. To mu je treći odmor, zbog zdravstvenih razloga, u posljednjih sedam godina. Iz perspektive Applea, što se manje govori o Jobsovoj bolesti, to je bolje. Od objave fotografija u National Enquireru, dionice Applea pale su za 3,5 posto. No, njihova se vrijednost jednako tako i podigla nakon što je objavljeno da je Jobs, iako bolestan, nastavio raditi od kuće.
Sve to nalikuje situaciji otprije sedam godina. U listopadu 2003., dok je informatički svijet brbljao o tome koji će novi gadget Steve Jobs uskoro predstaviti, čelni čovjek Applea bio je suočen s pitanjem života i smrti. Tijekom rutinskog pregleda abdomena liječnici su mu otkrili tumor na gušterači. Iako takva dijagnoza najčešće znači trenutnu smrtnu presudu, biopsija je otkrila da Jobs boluje od rijetkog – ali i izlječivog – oblika bolesti. Ako se tumor kirurški ukloni, njegove prognoze za preživljavanje bile su jako optimistične; većina onih koja je odmah otišla na operaciju, preživjela je još najmanje 10 godina.
Na užas njegovih najbližih, Jobs je razmišljao o tome da uopće ne ode na operaciju. Budist i vegetarijanac, Jobs je prilično skeptičan prema konvencionalnoj medicini. Odlučio je da će rak gušterače liječiti alternativnim metodama, a operaciju je planirao izbjeći posebnim režimom prehrane. Devet je mjeseci Jobs tjerao svoje, dok je Appleov odbor direktora i izvršni tim agonizirao nad situacijom, kao i time trebaju li išta reći investitorima. Na Jobsa se oduvijek gledalo kao na nezamjenjivog; osobno odgovornog za baš sve – od stvaranja iPoda do odabira kuhara u tvrtkinoj kafeteriji. Vijesti o njegovoj bolesti mogle bi kompaniju baciti na koljena. Stoga je odbor direktora odlučio ništa ne reći.
Na kraju, alternativa nije pomogla. Jobs je morao na operaciju koja je obavljena 31. srpnja 2004., u Medicinskom centru Sveučilišta Stanford u Palo Altu, blizu njegova doma. Idućeg dana, u pomalo ekstatičnom mailu zaposlenicima, koji je poslije proslijeđen i javnosti, Jobs je objavio da se bio suočio sa smrću i da je izliječen. Uvjeravao je sve kako će se na poslu pojaviti već u rujnu. Bio je uvjerljiv, jer su dionice toga dana pale samo 2,4 posto.
Jobs je o toj agoniji javno pričao samo jednom, na danas već slavnom predavanju studentima sa Stanforda, u lipnju 2005. Bio je to fantastičan govor; jedan od onih koji tjeraju suze na oči. I posljednji u kojem je otkrio išta privatno o sebi. Kreativna, poslovna priča Stevea Jobsa već je mnogo puta ispričana: bio je čudo od djeteta koje je u 21. godini osnovalo jednu od najjačih tvrtki na svijetu, Apple, s partnerom Steveom Wozniakom, u garaži svojih roditelja 1976. Do 25. godine vrijedio je već 200 milijuna dolara, na naslovnicu časopisa Time dospio u 26., a iz vlastite tvrtke izbačen je u 30. godini, 1985. U Apple se vratio u velikom stilu jedanaest godina poslije, a od 1997. čelni je čovjek. Danas se Jobs smatra prototipom onoga što Amerikanci nazivaju “entrepreneurom”; definicija načelno obuhvaća poslovnog čovjeka, ali poslovnog čovjeka sa snažnom idejom, u Jobsovom slučaju idejom koja je, preko njegovih proizvoda, zarazila čitav svijet i oblikovala naš svakodnevni život.
Za to je tip, koji se u javnosti uvijek pojavljuje u crnoj dolčeviti, trapericama i tenisicama, a iz inata vozi Mercedes bez registarskih pločica, platio priličnu cijenu. Njegovi suradnici još veću. Jobs, naime, nije poznat kao ugodna osoba: s vremena na vrijeme svoje podčinjene natjera u suze, a kad dobije napadaj bijesa, otpušta sve redom. Kako Jobs uspijeva pomiriti te svoje krajnosti – beskrajnog kreativca s jedne strane i djetinjastog tiranina s druge – nikome zapravo nije jasno, iako su deseci knjiga pokušali raščlaniti taj “karakterni” fenomen. Jedan od bivših Appleovih direktora, Jean-Louis Gasse, fenomen podvojenog Jobsa ovako je objasnio: “Demokracija ne rađa sjajne proizvode. Potreban vam je sposoban tiranin.” Kad su bivšu Appleovu glasnogovornicu Laurence Clavere pitali kako se nosila sa svojim ćudljivim šefom, ona je odgovorila kako, prije nego što uđe na sastanak, uđe u mentalno stanje borca s bikovima: “Pretvaram se da sam već mrtva.”
Sam Jobs na svijet gleda binarno. Proizvodi su ili “ludo veličanstveni” ili “sranje”. Suradnici su ili genijalci ili “nesposobni idioti”. Čovjek je ili osuđen na smrt od raka ili je “izliječen”. Nema sredine. Naprosto nikada nema sredine. Imajući na umu njegov privatni život, odnosno ono malo što se o njemu zna, možda neke stvari postaju jasnije. Jedan od najvažnijih ljudi u Jobsovu životu zenbudistički je svećenik Kobun Chino, njegov duhovni učitelj i osoba koja je vjenčala Jobsa i Laurene Powell u ožujku 1991. Upoznali su se godinu prije, na Stanfordu, dok je držao predavanje. Razmijenili su brojeve telefona i Jobs je krenuo na poslovnu večeru. “Stajao sam na parkiralištu i razmišljao: ‘Da mi je ovo posljednja noć na svijetu, bih li je proveo na poslovnom sastanku ili s ovom ženom?’ Potrčao sam preko parkirališta i pozvao je na večeru. Pristala je, odšetali smo do grada i otad smo zajedno”, ispričao je. Par danas ima sina Reeda Paula Jobsa (1991) i dvije djevojčice Erin (1995) i Eve (1998).
Tu je situacija jasna i čista, no Jobs, što je manje poznato, ima dva para roditelja – Claru i Paula Jobsa, radnike iz Kalifornije koji su ga usvojili kao bebu, te biološke roditelje, s time da je majku, Joanne Simpson, pronašao tek kad je odrastao, i to uz pomoć privatnog detektiva. Tu je i njegova prva ozbiljna djevojka Chrisann Brennan, s kojom je dobio izvanbračno dijete, kćer Lisu. A tu je i Jobsov biološki otac, Abdulfattah “John” Jandali, sirijski musliman, o kojem Jobs nikada nije govorio u javnosti. Priča o roditeljima posebno je tužna. Joanne i Jandali postali su roditelji s 23 godine, dok su studirali na Sveučilištu Wisconsin. Samo nekoliko mjeseci nakon što su sina dali na usvajanje, odlučili su se vjenčati i uskoro dobili još jedno dijete, koje su odlučili “zadržati”: kćer Monu Simpson, danas prilično poznatu spisateljicu koja, sve do odrasle dobi, nije imala pojma da ima brata. Kao uostalom ni on da ima sestru. Šarmantni i perspektivni Jandali napustio je suprugu i četverogodišnji kćer, seljakao se od posla do posla, kao profesor političkih znanosti. Danas, kad ima 78 godina, radi kao direktor za hranu i piće u Boomtown Hotel & Casino, u blizini Rena.
Kao i njegovi biološki roditelji, i Steve Jobs je prvo dijete dobio izvan braka, također u 23. Opet slično kao roditelji, i on se teško nosio s osjećajem odgovornosti. Iako već tada bio jako bogat, dvije godine je negirao da je otac male Lise, i to u vrijeme dok je njezina majka živjela od socijalne pomoći. U jednom se trenutku čak zakleo, sudskim dokumentom, da on nikako ne može biti Lisin otac jer je “sterilan i neplodan, i kako takav, nije bio fizički sposoban začeti dijete”. Kasnije je ipak priznao da je Lisin otac.
Kad je Jobs imao 17 godina, pročitao je citat koji je išao otprilike ovako: “Ako živiš svaki dan kao da ti je posljednji, jednog dana ćeš sigurno biti u pravu.” Prilično ga je impresionirao i u godinama koje su uslijedile, nije prošao dan a da se ujutro, pred ogledalom, nije upitao: “Da je danas posljednji dan moga života, bih li radio ovo što planiram raditi danas?”
Kad god bi odgovor bio ne, znao je da nešto mora promijeniti. Činjenica da je neprestano imao smrt na umu; da se neprestano podsjećao da će jednoga dana umrijeti, natjerala ga je da u životu donose najvažnije odluke.
“Nitko ne želi umrijeti. Čak ni ljudi koji žele otići u raj, ne žele umrijeti da bi onamo stigli. A ipak, smrt je odredište koje svi dijelimo. Nitko ga nije izbjegao. I tako je kako treba biti, jer je smrt, vjerojatno, najbolji izum života. Smrt je ta koja nam mijenja život. Čisti nas od staroga kako bi napravila mjesta za novo.”
Hoće li mu uspjeti i ovaj put?
Preuzeto iz Globusa
