„Počinioci ne mogu imati mjesto na kojem se mogu sakriti; amnestiju; sigurnu luku. Njih će se goniti svim sredstvima na našu zajedničku odgovornost“.
(Zainab Hawa Bangura, sastanak ministara vanjskih poslova G8, april 2013. godine)
Prezentacija Međunarodnog protokola o dokumentovanju i istraživanju slučajeva seksualnog nasilja u konfliktu održana je danas u Gradskom pozorištu Jazavac u Banjaluci. Prezentaciju je održao Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC) uz podršku Britanske ambasade i BIRN-a.
Događaj je otvorila Džo Lomas, zamjenica britanskog ambasadora u BiH koja je podsjetila da je Protokol nastao na inicijativu tadašnjeg ministra vanjskih poslova Velike Britanije Vilijama Hejga i specijalna izaslanica UNHCR-a za izbjeglice Anđelina Džoli.
„Žrtve rata zaslužuju naše saosjećanje, poštovanje i našu podršku“, kazala je Lomas u Banjaluci.
Osnovna svrha Protokola jeste da promoviše preuzimanje odgovornosti za zločine seksualnog nasilja po međunarodnom pravu. To se ostvaruje uspostavljanjem osnovnih principa za dokumentovanje seksualnog nasilja kao zločina po međunarodnom pravu, na osnovu prikupljenih uspješnih rezultata sa terena. Protokol nije obavezujućeg karaktera za države.
Ričard Rodžers, stručnjak za međunarodno pravo, kaže da Protokol pruža komplet najboljih praksi za istražitelje koji rade na prvim linijama na slučajevima seksualnog nasilja, bilo da su u pitanju policajci, službenici koji se bave ljudskim pravima ili tužitelji.
„U BiH tokom rata desilo se 20.000 slučajeva seksualnog nasilja, a vidjeli smo oko 75 osuđujućih presuda. Znači, da je jasno da se mnogo toga još treba uraditi. Jedan od najvećih problema je taj što žrtve rijetko prijavljuju slučajeve seksualnog nasilja, pa zbog toga moramo raditi na uspostavljanju povjerenja u pravni sistem“, rekao je za BUKU Rodžers.
On kaže da ono što se desilo devedestih godina prošlog vijeka u bivšoj Jugoslaviji spada među najgore primjere seksualnog nasilja u svijetu.
Velma Šarić, direktorica Centra za postkonfliktna istraživanja, rekla je da su tematike seksualnog zlostavljanja, posebno u RS, zanemarene.
„Do sada se govorilo puno o silovanju, seksualnom zlostavljanju, ali to se nažalost svojatalo ka jednoj strani. Ove žene žive još uvijek u užasnim uslovima, a ne postoji zakon koji bi regulisao prava žrtava seksualnog zlostavljanja i silovanja u RS. U Federaciji postoji, pa su na neki način te žene su uspjele ostvariti svoja prava. Meni je zaista žao kada znam da ne postoji jedan krovni zakon koji bi na nivou države regulisao prava ovih žena. One nemaju ni socijalnu, ni psihološku pomoć. Žive u zajednicama u kojima ne smiju govoriti o onome što im se desilo i zaista bi ovaj Protokol mogao pomoći tužiteljima, sudijama, istražiteljima da se u neki način u fokus stavi žrtva i da one napokon imaju sva svoja prava i da ih zajednica ne osuđuje“, kazala je za BUKU Šarić Velma.
Ona napominje da bi podrška ženama koje su žrtve rata trebalo da pođe od porodice u kojoj ta osoba živi, zatim do institucionalne psihološke i socijalne pomoći.
„Da bi se mogle suočiti sa onim što se desilo za žrtve je najvažnije da osobe koje su počinile tako gnusne zločine nad njima budu procesuirane. To je prvi korak da bi žrtve mogle da se suoče sa društvom u kojem žive. Bitno je da žene progovore. Moramo ohrabriti te žene da pričaju i da odu na sud da svjedoče, a da bi to uradile moraju da imaju jaku podršku i tužilaštva i suda“, kaže Šarić.
Dodaje da je veoma bitno da se o ovome govori da bi mladi ljudi znali da se od 1992. do 1995. godine na teritoriji BiH dešavalo nešto tako gnusno, bez obzira kojoj etničkoj ili religijskoj grupi žene pripadale.
Aleksandra Radeta- Stegić, iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica rekla je da je centar u kojem radi prije godinu dana osmislio i započeo program „Žene žrtve rata RS“.
„Kroz ovaj program pokušavamo da dođemo do tačnog broja koliko je žena žrtava rata u RS. Znači, koliko je žena silovano, ranjeno, nestalo. Pored toga, poslije ovih početnih koraka prikupljanja dokumentacije, ukazalo nam se veoma mnogo problema i stvari na koje treba obratiti pažnju. Poslije dvadeset godina počeli su se procesuirati zločinci, pa je potrebna podrška ženama koje su žrtve rata“, kazala je Radeta-Stegić za BUKU.
Ona je rekla da je ovaj Protokol velika pomoć za sve pojedince i pojedinke koji su uključeni u proces svjedočenja na suđenjima i pružanja podrške ženama žrtvama rata. Objašnjava da je osmišljen program psiho-socijalne podrške ženama kroz koji žene što lakše svjedoče o događajima koji su ih zadesili.
„Radili smo radionice za 63 žene žrtve silovanja, a projekat je nazvan ’Snaga je u nama’, a kroz njega žene su osnažene, lakše se nose sa traumom i sa stvarima kroz koje je potrebno da prođu tokom sudskih procesa“, ističe Radeta- Stegić.
U okviru prezentacije prikazan je i film „Nečujni krik“ koji je urađen u produkciji BIRN-a. Poslije uvodnog dijela, održana je i panel diskusija u kojoj su učestvovali stručnjaci iz ove oblasti.
