Razgovarali smo sa pofesorom Miodragom Živanovićem, jednim od rijetkih bh. intelektualaca koji do kraja obavlja svoju dužnost i, uz pedagoški rad, kritički promišlja društvo u kojem živi i iznosi svoje mišljenje u javnost. Zašto nam je svejedno ko će biti na vlasti? Zbog čega su fakulteti obesmišljeni i u potpunom haosu? I na koncu, da li je vrijeme stalo jednog 6. avgusta? Pročitajte odgovore na ova i još mnogo drugih pitanja u intervjuu koji slijedi.
Profesore Živanoviću, izbori dođoše i prođoše. Na nivou Republike Srpske imamo imamo više-manje istu ili barem sličnu koaliciju sa skupštinskom većinom. Kako vi gledate na ovakav odnos snaga, u svjetlu činjenice da niste pristalica izlaska na izbore?
Ja sam vodio već 12 godina neku vrstu svoje lične kampanje, gdje sam pozivao naše građane da NE IZLAZE na izbore. Ne zbog toga što mi nemamo koga birati ili što se dosta ljudi iskompromitovalo u svom dosadašnjem političkom radu, nego zbog toga što je izborna struktura onih koji glasaju i onih za koje treba da glasamo, postavljena tako da Srbi glasaju za Srbe, Hrvati za Hrvate, a Bošnjaci za Bošnjake. I dok se taj mehanizam ne promijeni, izbori neće imati nikakav efekat. Prema tome, ovo će se ponavljati i dalje, pa tako možemo i prije izbora izračunati izborne rezultate. Evo sad imamo rezultate koji su nas vratili u 1990. godinu.
Dakle, govorite o potpunom besmislu formiranja „novih vlasti“ ?
Upravo tako! Čak sam, po svom običaju, iznio i jednu ciničnu opasku - Nove vlasti se ne trebaju formirati, one su već formirane 1990. godine. Nije zgorega podsjetiti da je prva, naravno neoficijelna koalicija, koju su činile SDA, HDZ i SDS, formirana 1996. god. odmah nakon rata. Dakle, ljudi koji su dijelom odgovorni za taj rat su se jako brzo snašli. Ali politika je ovdje izgleda jako kratkog pamćenja.
A, kako gledate na fenomen potpunog obesmišljavanja izbornog procesa u svjetlu „preletača“ i kupovine poslanika, pa su sami glasači samo nosioci političkog potencijala. Ništa više od toga.
Pa to je još jedan od razloga stava običnog čovjeka da se ne izlazi na izbore, jednostavno zbog toga što je u takvoj situaciji politika svedena na kalkulaciju.
Spominjali ste i ranije kako bi bilo dobro da je neko napravio ozbiljnu jezičku analizu izjava naših političara prije i nakon izbora?
Da. Tu bi se dalo vidjeti da niko ne govori kako nam treba više radnih mjesta...Oni za tim niti nemaju više potrebe. Sve se svelo na čistu kalkulaciju. Čak se kod ovih prelazaka ili transfera radilo o foteljama. Niko nije pomenuo ili se udostojio da barem pomene bilo kakav drugi razlog za prelazak u opozitni tabor osim fotelje.
Profesore, bili ste i više nego jasni da ne treba izlaziti na ovakve izbore. Ali, šta je onda alternativa? Apstinencija ili nešto treće?
Jedina alternativa je građanska neposlušnost. Kroz institucije se ne može ništa promijeniti. To je problem ovih struktura vlasti. Dakle, to nije problem dobre volje ili političke benevolencije da li će neko imati ovakav ili onakav politički program, vizije, strategije, rješenja za neki bolji život...Problem je strukturalni. Izborni zakon je takav da se izbori održavaju isključivo na etnički čistim teritorijama, pa imamo očekivane rezultate.
A šta ukoliko bi na mjesto ovih, došli neki drugi, novi ljudi?
Ništa se ne bi promijenilo! Ja sam čak naveo primjer da ukoliko bi umjesto ovih, došli neki ljudi širih životnih i političkih horizonata, većih kapaciteta... oni ne bi mogli ništa u toj strukturi promijeniti. Dakle, morali bi raditi isto što rade i njihovi prethodnici. Ja moram pomenuti jednu stvar. Odmah nakon objavljivanja prvih rezultata izbora, gotovo unisono su ti političari rekli da se dejtonski Ustav ne smije dirati i mijenjati. A, dejtonski Ustav, zapravo, stavlja u prvi plan etničku matricu i glasanje po etno principima. Dok se to ne promijeni, NIKO DRUGI NE MOŽE, sa najboljim namjerama, sa poštenjem, koje današnji političari nemaju, da učini bilo šta pozitivno.
Evo sad imamo jednu koalicionu vlast na nivou Republike Srpske i drugu koalicionu vlast na nivou države BiH. Kako vi vidite funkcionisanje tih paralelnih politika i hoće li biti međusobne saradnje na relaciji entitet-država?
Pod ovakvim okolnostima, na sceni će biti primjena onih dijelova Ustava, izbornog Zakona, poslovnika o radu Parlamenata...u kojima će se primjenjivati blokade, a ne dogovori. Mada, iskreno govoreći, i sam dejtonski Ustav nam govori da su u njemu jako dobro razrađeni mehanizimi blokada, a ne mehanizmi dogovora. Jasno je da ćemo u takvom ambijentu imati još goru situaciju, ako je ona uopšte moguće da bude gora. Dogodiće se da npr. vlast na nivou BiH može u Domu naroda blokirati bilo kakve prijedloge od strane skupštinske većine iz RS-a.. Ako je to tako, onda mi ne znamo hoće li za vrijeme trajanja ove vlasti na nivou BiH biti donesen bilo kakav zakon?!
Šta je sa entitetima u tom svjetlu?
Pa, na nivou entiteta, prvo će se u Federaciji pojaviti problem formiranja Doma naroda, obzirom da fizički jednostavno ne postoji toliki broj Srba da bi bili meritorni članovi tog foruma, a u RS-u ne postoji taj meritorni broj Bošnjaka, niti Hrvata. Problem je u tome što će se kod eventualnih strateških poteza, ukoliko se budu pravili, sve što bude išlo u korist običnih građana, biće blokirano!
Koliko ta svojevrsna „klackalica“ sa brojem mandata i poslanika otvara mogućnost permanentne trgovine glasovima, ali i odlukama samih vlasti, da bi vlast bilo kako funkcionisala?
Pa, naravno da iz takve situacije slijedi trgovina i ta osnovnoškolska matematika sabiranja i oduzimanja, i tu nema rješenja. Ja bih samo upozorio na još tragičniju posljedicu, a to je da, koliko god bila tragična ovakva kalkulantska politika, vlasti će se i dalje kretati onom putanjom odvajanja od naroda. Riječ je o situaciji gdje vlast proizvodi politički autizam.
Evo i mi smo se zabavili silnim kalkulacijama i predviđanjima. A, gdje je u svemu tome ekonomija BiH i gdje je tek tzv. obični čovjek?
Pa, kod nas je riječ o inverziji, o tom obrnutom sistemu vrijednosti. Kada govorimo o ekonomskim vrijednostima, možemo vidjeti da njih niko ozbiljno niti ne pominje. Jednostavno, vlasti, kakve god one bile, neće se time ni baviti. Zašto? Pa ne mogu se iz ove poremećene matrice, sve i da hoće, izvući, osim tako da i dalje forsiraju te svoje grupnosvojinske, lične i druge interese. I tako se, posve logično, do u nebesa diže stepen kriminala i korupcije, jer vlasti same o sebi odlučuju. To je taj autizam. Obični ljudi nemaju apsolutno nikakav realni uticaj.
Ako je to već tako, može li se, profesore Živanoviću, zaista desiti da ovaj ekonomski sistem kolabira i uruši se? Može li to izazvati odistinske proteste i odistinsko primarno nezadovoljstvo naroda pokazano na ulicama? Ili, još bolje, možemo li mi ovako živjeti dovijeka?
Nažalost, ja mislim da možemo. Iz prostog razloga što ovakvo stanje odgovara i Međunarodnoj zajednici, šta god pod tim podrazumijevali, a posebno konvenira finansijskim institucijama. Jer, naši političari već dvije decenije, želeći da prikažu sebe kao ljude koji rade nešto u interesu ovdašnjeg naroda, govore kako su veoma uspješno napravili aranžman sa MMF-om. A, jasno je kao dan da što smo zaduženiji kod MMF-a, utoliko smo u goroj i težoj poziciji.
Hajde sada malo da se okrenemo univerzitetu i visokom obrazovanju. Mislim da je nedavno Ministar kulture i obrazovanja Goran Mutabdžija rekao, da ga parafraziram, kako je zadaća svakog intelektualca u Republici Srpskoj da kritički promišlja stvarnost. Nešto nisam vidio, osim časnih izuzetaka, neke intelektualce u Republici Srpskoj da kritičkim promišljanjima izlaze u javnu sferu.
Pa, naši su univerziteti, barem oni javni, kada je riječ o nastavnom kadru, IZVORNO STERILNE INSTITUCIJE. A drugo, to su institucije koje su pod klasičnim partijskim kontrolama. Ovo kada kažem „pod partijskim kontrolama“ je jednostavno u tolikoj mjeri zastupljeno da onemogućava normalan razvoj tog kritičkog mišljenja. Recimo, i sami izbori na određene poslove u nastavi na ovim javnim Univerzitetima, dešavaju se tako da se biraju ljudi koji nemaju autentične i izvorne naučne reference, nego se biraju po partijskim preporukama. To je pogubno za Univerzitete i naravno da se reflektuje na kvalitet nastave i studentski kadar.
Pa, kakvo je sada stanje?
Kako idu godine, golim okom se vidi da imamo sve lošiju strukturu onoga što se zove nastavno osoblje i, dakako, samim tim, sve je slabije i slabije znanje svršenih studenata.
Nije li grijeh, pored svega ovoga, stvarati od mladih generacija mediokritete i nije li onda logično da se sve više talentovanih mladih ljudi školuje u inostranstvu, dovijajući se na raznorazne načine?
Ja mislim da je na djelu, i to već više od dvije decenije, stara ideja da se uništi visoko obrazovanje i da se, kao takva, uništi praksa univerziteta. Evo vam jedan primjer: U Republici Srpskoj mi imamo jedan prenormiran mehanizam funkcionisanja unutar visokog obrazovanja. Prvo, imamo institucije na nivou fakulteta. Čak su u ovim normativnim rješenjima izbrisali i naziv „Fakulteti“. Mi se zovemo organizacione jedinice. Dakle, prvo se uništavaju fakulteti. Pored toga, imamo institucije koje doista ne znam kakvu ulogu mogu imati. Mi pored svih senata, naučnih vijeća i svega toga imamo i agencije za visoko obrazovanje, imamo savjete za visoko obrazovanje...i to je jedan takav konglomerat, jedan takav haos, gdje se ne zna ko šta radi, ali se vrlo dobro zna ko ne radi ništa.
Evo, profesore Živanoviću, prošli smo letimično kroz sferu aktuelne politike i dotakli se haosa visokog obrazovanja u nas. Ja vas namjerno neću pitati šta će biti za 3-4 godine. Biće sve isto. Ali gdje Vi vidite ovu zemlju ovo društvo za deceniju-dvije?
Ja ću odgovoriti na ovo vaše pitanje jednim primjerom. Riječ je o događaju koji se zbio kod nas u BiH prije ravno 12 godina. Razgovarao sam sa ambasadorima najrazvijenijih zemalja. Neki od nji su bili članovi PIK-a. I, pazite, tada sam postavio pitanje - Da li oni mogu, prije svega zbog mladih ljudi, išta učiniti da se uvede bezvizni režim? Još tada su mi rekli kako oni mogu ukinuti vize u naredni ponedjeljak, ali kako ću ja kao profesor biti najmlađi stanovnik BiH. I ja se toga najozbiljnije plašim. Bojim se da ćemo mi možda za deceniju-dvije i napraviti neku državu, koja će biti koliko/toliko operativna i funkcionalna, ali neće imati ko u njoj da živi.
Za kraj, možete li naše čitaoce podsjetiti na anegdotu koju ste nedavno ispričali i koja pokazuje koliko sve naše aktuelne politike žive van vremena i prostora?
Da, znam na šta mislite. Primijetio sam da u Sarajevu u zgradi Parlamentarne Skupštine BiH u holu visi na zidu jedan elektronski sat. On je stao ko zna kad. Na njemu piše 6. avgust, ali ne piše koje godine, a ispod piše 7 sati i 9 minuta, ujutro. Dakle, u najvišoj instituciji naše vlasti vrijeme je stalo. Iz toga mi možemo izvesti nova pitanja za našu budućnost, ali, nažalost, imaćemo stare odgovore.
Razgovarao: Dragan Bursać
