Kada sam prije par godina na američkom univerzitetu Massachusetts u Amherstu sudjelovala u projektu zvanom Dijalozi o rasi, vrlo brzo sam primijetila sljedeću tendenciju: bijeli američki studenti su, kao po pravilu, na samom početku dijaloga, često konstatovali da nemaju ništa reći na zadatu temu, jer nemaju „rasnih iskustava“. Njihovo objašnjenje za odsustvo takvih iskustava uglavnom se svodilo na konstataciju da su odrasli u mjestima gdje „svi izgledaju kao oni“. Meni kao moderatoru nije bilo dozvoljeno da se previše miješam u tok razgovora ili da „ispravljam“ mišljenja, već samo da ponekad usmjerim razgovor u određenom pravcu. Tako sam morala da se borim sa nagonom da ih pitam kako to što su odrasli u mjestima gdje svi izgledaju kao oni nije samo po sebi rasno iskustvo, to jest, indikacija geopolitike američkih rasnih odnosa, u kojoj je segregacija još uvijek vrlo prisutna.
Američki rasni odnosi su Pandorina kutija u koju bijela Amerika rijetko samovoljno zaviruje. Pa ipak, ta kutija se ponekad neočekivano otvori i otkrije da je masa stvari ostala nepromijenjena još od najgorih dana sistematski nametnutog rasizma.
U posljednjih mjesec-dva, ova Pandorina kutija se otvorila u dva naizgled različita, a ipak povezana slučaja. Jedan je ubistvo crnog tinejdžera Michaela Browna u Fergusonu, a drugi je Bill Cosby, američki tata (kako ga se često nazivalo, ali najvjerovatnije više neće). Njihova poveznica je, koliko uvid u američke rasne probleme, toliko, a možda i više, uvid u odnos rase sa klasom, ili ekonomskom pozicijom. Kroz različit tretman koji Afroamerikanci dobijaju od strane establišmenta, može se zaključiti da je klasna pozicija ponekad ipak najpresudniji element diskriminacije.
Prvu pukotinu u Pandorinoj kutiji, Ferguson, teško je razumjeti ako se posmatra u izolaciji i van nacionalnog konteksta, u kome je, čini se, šikaniranje crnih muškaraca od strane policije doseglo tačku usijanja avgustovskim ubistvom – možda zbog toga što se desilo u predrađu St. Louisa, dovoljno marginalizovanom da je krenulo u nasilan obračun sa bijelom moći utjelovljenom u liku policajca. Slike Fergusona koje podsjećaju na ratnu zonu (a možda to zapravo i jesu) obišle su svijet. Najmoćnija zemlja svijeta, čiji je predsjednik i sam crn (ili „polu-crn“, kako neki vole istaći), postala je, ni na čije iznenađenje, ponovno žarište otvorenih rasnih sukoba. Vrlo slično reakcijama establišmenta i njihovih medija na „Bosansko proljeće“, fokusiranje na nasilje služilo je opinion makerima za skretanje pažnje sa srži problema – a to je da problemi u Americi (baš kao i u Bosni) nisu rasne, već zapravo klasne prirode. Naime, ubistvo se desilo u siromašnom dijelu grada, baš kao i mnogi drugi slični događaji (primjer iz Clevelanda, gdje je nedavno ubijen dvanaestogodišnji dječak Tamir Rice dok se igrao sa plastičnim pištoljem, ili iz New Yorka, gdje je policajac ugušio astmatičara Erica Garnera na ulici). Da u Americi rasa i klasa idu zajedno jeste samo još jedna indikacija duboko uvriježenog sistematskog privilegovanja bjeline i kriminalizovanja svega što je siromašno i ne-bijelo.
U direktnom televizijskom prenosu nereda u Fergusonu (što je samo po sebi nadrealna stvar), nastalih povodom objave da bijeli policajac neće biti optužen za ubistvo Browna, desila se gotovo apsurdno komična scena: policajci pod punom opremom, naoružani do zuba, sa automatskim oružjem uperenim u pod, stajali su ispod veselog znaka na kojem je pisalo «Sretni praznici». Jedan komentator na Twitteru dao je ovoj sceni sljedeći, sasvim prigodan komentar: „Sretni praznici iz Sjedinjenih Policijskih Država!“ Ovaj ironični pozdrav, ipak, za mnoge Amerikance nije bio toliko smiješan, koliko dio njihove svakodnevice.
Drugu pukotinu u Pandorinoj kutiji američkih rasnih odnosa otvorila je kontroverza oko Billa Cosbyja, legendarnog komičara, dobro poznatog i na bivšim jugoslovenskim prostorima. Njegova ranija benigna komična persona stvorila je od Cosbyja ikonu Amerike, baš zbog toga što njegov pristup humoru nije nikada nametao kritiku rasnih odnosa. Baš nasuprot, televizijska serija u kojoj je Cosby glumio uspješnog i neopterećenog pripadnika američke srednje klase maskirala je američki rasno/klasni problem kao riješen (odlična analiza ovog fenomena može se naći u knjizi Enightened Racism / Prosvijetljeni rasizam, koju su u 90-ima napisali Sut Jhally i Justin Lewis). Samom svojom pojavom i dobroćudnim humorom, Cosby nikoga, a pogotovo ne bijelu Ameriku, nije dovodio u neugodnu situaciju samopropitivanja. Međutim, sada kada je gotovo 20 žena (a svakim danom ih je sve više) optužilo Cosbyja za drogiranje i silovanje u posljednjih četrdeset godina (optužbe koje su javne već duže vrijeme, ali su iz nekog razloga ove godine doživjele najveći publicitet), njegov lik i djelo naglo su dovedeni u pitanje. Američka kolektivna svijest, koja je, čini se, puno uložila u vjerovanje da je Bill Cosby dokaz da Amerika nema rasno/klasnih problema, naglo se našla suočena sa mogućnošću da ovaj komičar nije spasilac nacije, već, vrlo je moguće, seksualni napasnik i manipulator bez premca.
Igrom slučaja, Bill Cosby je kroz posljednju deceniju bio jedan od najvećih kritičara „crne Amerike“ – naime, kroz seriju javnih predavanja, osuđivao je Afroamerikance zbog kriminaliteta, nedoličnog ponašanja, crne tinejdžere zbog plitkih hlača, a crne majke zbog promiskuiteta. Ova, među Afroamerikancima često nepopularna serija pametovanja od strane privilegovanog čovjeka koji nikada nije našao za shodno da kritikuje (i) sistematski rasizam, niti pokazao razumijevanje za pitanje povezanosti rase i klase (a koji bi možda mogao uvelike objasniti simptome koje sam Cosby tretira kao dijagnozu problema), u najnovijem okretu stvari dobila je svoj apsurdni epilog: onaj koji je najviše moralisao sada se pokazao kao vrlo vjerovatno najlicemjerniji počinilac kriminalnih djela.
Većina bijelih Amerikanaca, po nekim istraživanjima, uveliko podržava odluku porote u Missouriju da ne optuži bijelog policajca za ubistvo crnog tinejdžera. Prošle sedmice je oslobođen optužbi i policajac koji je ugušio Erica Garnera ljetos u New Yorku, usred bijela dana, na ulici, dok su Garnerove posljednje riječi, zabilježene kamerom svjedoka, bile: «Ne mogu disati». S druge strane, optužbe protiv Billa Cosbyja se u medijima uveliko relativizuju po principu rekla-kazala. Izgleda da ove dvije strane medalje međusobno informišu jedna drugu: ubistvo «prijetećeg» crnog tinejdžera (kako ga je opisao policajac koji ga je lišio života) je opravdano, dok se optužbe na račun dobroćudno neprijetećeg Cosbyja odbacuju uz insinuacije da se radi o ženama upitnog morala. U svakom slučaju, prihvatljiviji je, čini se, i dalje Bill Cosby, makar bio i silovatelj, možda baš zbog toga što je uvijek bio (i za mnoge ostao) prijateljski nastrojeni crnac koji nikada nije kritikovao bijelu moć. On je, dakle, prihvatljiviji od nenaoružanog tinejdžera koji je bijelom policajcu agresivno stao na put, od dječaka koji se u parku igrao sa plastičnim pištoljem, ili astmatičara koji je na ulici prodavao cigarete.
Ipak, mnogi Amerikanci su se podigli u protest protiv ovakvih sistematski problematičnih incidenata. Demonstranti su svih boja i klasnih pripadnosti, što daje nadu da će se stvari ipak nekako, makar i veoma sporo, promijeniti. Zašto bi upravo ovi protesti mogli biti efektni? Zato što su demonstranti spontano i pametno dosjetili efektnog načina da privuku pažnju na sebe i svoje poruke: počeli su blokirati promet na ulicama, mostovima i autoputevima, na taj način onemogućavajući drugima da nesmetano nastave sa svojom svakodnevicom – bilo da idu u praznični šoping ili na posao. Demonstranti tako remete funkcionisanje samog kapitalizma – ometaju potrošnju i stvaranje profita – a to je trenutak kada moć počinje itekako obraćati pažnju. Jer, ništa ne smije ometati kapital!
Umjesto zaključka:
Nedavno je kod Stevena Colberta, američkog mudraca u kostimu lude, gostovala legendarna Toni Morrison. Pitao ju je kako da je predstavi – kao crnu spisateljicu, kao nobelovog laureata, ženu? Njen odgovor: kao američku spisateljicu. Jer, ako se bijele pisce označava samo kao pisce, zašto se isti kriterij ne primjenjuje i na nju, najznačajniju od svih? Zna Morrison, naravno, zašto je tako – gotovo svi njeni romani na majstorski način dekonstruišu američku rasnu istoriju – i zato zna da je bitno da se crna žena, autorica najbitnijeg američkog romana u posljednjih 25 godina (Beloved, po izboru New York Timesa), samo-identifikuje kao Amerikanka, a ne isključivo kao crna Amerikanka. Jer, biti identifikovan kao uvijek isključivo crni Amerikanac znači biti sistematski podsjećan na status građanina drugog reda, na status Drugog. U istom intervjuu, Morrison je naglasila da je rasa kao takva čisti konstrukt, koncept neodrživ na biološkom nivou, dok je rasizam stvarna kategorija, sistem koji omogućava nadmoć jedne grupe nad drugom. Rasizam, dakle, stvara privid rasnih razlika i rase kao takve, a ne obrnuto.
Ako njene mudre riječi ne osvijeste neke Amerikance, možda više šanse ima još jedan komičar, Chris Rock, koji je nedavno rekao sljedeće: „Kada govorimo o rasnim odnosima u Americi, ili rasnom progresu, to su sve besmislice. Nema rasnih odnosa. Bijelci su bili ludi. Sada više nisu toliko ludi. Reći da su crnci napredovali bi impliciralo da su zaslužili ono što im se desilo ranije“.
