Politička scena u Republici Srpskoj već deceniju i više ne poznaje ljevicu, niti se na tom horizontu partija sa raznoraznim prefiksima može naći neka koja je gravitira ičem lijevom. A, zašto je to tako? Pa, iz dva razloga. Prvo, ljevice NEMA, kako u Republici Srpskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, a ista ta ljevica apsolutno NIKOME nije potrebna.
Kad kriziraš 170 godina
Jednom nam je profesor tokom postdiplomskog studija, onako kad smo već raspršili ideale, razbili idole, odrekli se skribomanije i „izama“, rekao u polušali, ali odveć zbiljski, kako je narečena ljevica, kao nešto što smo pabirčili po knjigama, u krizi od 1848. godine. I istina. Ljevica, najčešće impotentna, konformistička, sa pokojim sjajnim momentom, vuče se i obitava od salonskog intelektualca i pokojeg argentinskog liječnika-aktiviste već bezmalo 170 godina. I uvijek je lipsalo magare. Ali to što je tovar na samrti najmanji je njen grijeh. Imala je ljevica gremlinsku osobinu da kad zavlada masama namah se pretvori u totalitarnog demijurga - stvarajući od baš svake države tek Orvelovu skasku. Jednaki, jednakiji i Veliki Vođa.
I kakve to veze ima sa Republikom Srpskom i Igorom Radojičićem? Ups, spomenuh Radojičića, bez intra. Ali neka bude tako. Elem, ima itekako veze.
Ti postulati slobode, pravde i jednakosti dušu su dali za ovdašnji narod, koji je razapet imeđu jugonostalgije i nikad postojeće sabornosti, prije 15 godina posisao ponuđeno veslo SNDS-a. A taj SNSD bio je taman toliko lijev koliko mu ime kaže i dovoljno desno da ima svog vođu, koji je 5-6 godina kasnije postao srpski mitoman. Idealno, zar ne? Nije Dodik ni prvi ni posljednji koji je od socijalizma, preko nacionalsocijalizma, došao do...pa, 'ajde da ga kulturno nazovemo - nacionalizma. I to nije, da se razumijemo, uradio iz nekog unutrašnjeg ideološkog prevrata, kako sam voli reći u medijskoj cirkusiji. Jednostavno, radilo se o čistoj pragmatici i nacionalnom kolu koje je poveo i koje se za njim i glasačkim tijelom vuče od 2006. god. Vuče se kolo, ali većinsko. A, gdje je tu Igor Radojičić? Ups, prođe trećina teksta, a njega nema.
Miloradovo znanje i Zlatkova alavost
Vidite, Dodik je sa svojom svitom na vrijeme shvatio ono što SDP (čitaj Zlatko Lagumdžija) nikad nije. On je SNSD transformisao u zavisno preduzeće sa više OUR-a i podružnica. Tako je imao podružnicu za privatizacije, za građevinu, za policiju, za prosvjetu, za medije...namakelo se tu i za kulturu kad je trebalo. Jednom riječju, sve po socijalistički, stvorio je Milorad svoju paravlast u vlasti Republike Srpske. Paravlast koja je, dakako, predominantna i koja se pita uvijek i za sve. U početku su to bili tzv. ljudi iz sjene, čija je moć u međuvremenu dosegla nivo malih autarha. Mogli su biti crni, zeleni, žuti, plavi...sve dok su slušali šefa. A, šef je u takvom okružju svoje piramidalnosti mogao izigravati Ramzesa Drugog, graditi piramide, kubikuse i valjkaste zgrade, mogao je izabrati svog Imhotepa Nemanju. Uopšte uzev, imao je Dodik i previše fore za čovjeka koji je dnevno 26 sati u akciji. Taman toliko vremena da se nafotka sa padajućim Putinom, koji u svesvjetskoj izolaciji i Dodika prima na kanabe. I taj selfi sa Putinom mu je bio dovoljan da zadrži vlast, barem u Republici Srpskoj. Baćuškina ljubav je nadvladala, po običaju, zdrav razum prosječnog stanovnika entiteta.
Sa druge strane, Zlatko Lagumdžija je, da li zbog zasićenije krokodilske bare, da li zbog samoljublja (šalim se, ovo drugo je u pitanju), sve konce/ljude/ideologije držao je u svojoj šaci. Nespretno i naprasno se kurtalisao Komšića, koji mu je na kraju došao političke glave, smjenjivao je kako je htio. Biran je po sjevernokorejskom modelu, a na sve to kao Ministar spoljnjih poslova, teledirigovao je SDP-om mu. I ne, ne bi bilo ovo dovoljno za Lagumdžijin pad. A, jok. On je sve vrijeme dangubio i vrijeme gubio, uvjeravajući sebe i narod kako je riječ o „iskrenom socijaldemokrati“. Što je najžalosnije, mislim da on u to zaista i dan danas vjeruje. Opet, realnost kaže da je taj SDP pooodavno interesna tajkunska organizacija, sa otuđenim centrima moći koji ne da nisu slušali Zlatka, kao Milu Milini, nego su mu predizbornu rupu kopali. Zato je danas Zlatko bivši, a Nermin Nikšić sadašnji.
Zato je sada Igor Radojičić novi...Ups, dođe i razrada, nema Radojičića.
Elem, na sve ovo, može se staviti apendiks kako u Federaciji postoji predominantna „socijalna osjetljivost“ u odnosu na isforsiranu „nacionalnu ugroženost“ u Republici Srpskoj. Iz toga se može izvući nategnut zaključak kako par partija sa sjedištem u centru Sarajeva ili možda Tuzle naginje onom lijevom, što bi se barem u drugoj deceniji 21. vijeka definisalo kao lijevo. Ali, ne zavaravajmo se, riječ je tek o pukom marginalizovanom folkloru šačice elitista.
Prelazak „partizana“ na četničku stranu
Što se tiče Republike Srpske, SNSD je suvereno desna partija. Jer desnog ima i ima da ga bude stalno. Toliko je suvereno desno krilo da je stražnjicom odbacio SDS, bože me oprosti, ka centru. Dakako, tako pogubljen SDS, kome je četnička ikonografija i nacionalni preskok preko drugog omiljeni način pokazivanja ideološke moći, ostao je zbunjena organizacija. Taj i takav SDS u ovakvoj konstelaciji snaga, bio je primoran u predizbornoj kampanji da priča o ekonomiji (sic!) i da govori o toleranciji i suživotu. Što ne ide, ne ide. U vakumu, da ne kažem stražnjici SNSD-a, našli su se sateliti poput Socijalističke partije i interesne organizacije znane kao DNS. Uspio je Dodik što niko nije. Mlade „partizane“, zajedno sa sobom, u četnike prepisati. Tako nam je donio malo hegelijanske antiteze u povijesna zbivanja naše žabokrečine. Zato je posve logično što je ideološka plutajuća bova Mladena Ivanića, znana kao PDP, pokupila kajmak. Preciznije, Mladen je skorup sastrugao.
Evo i Ivanić se spomenu, no nema Radojičića.
Slovo o Radojičiću
Igor Radojičić, navodno, ne priča sa Miloradom Dodikom. Zauzvrat je dobio ništa. Željka mandatarka, a Igor šipak. Kao potpredsjednik SNSD-a ostalo mu je da se sa svojih 8 poslanika bori za neku vrstu nezavisnosti unutar SNSD-a. Ostalo mu je da se trudi i nekako izmađija tu svoju ljevicu, za koju bi deklarativno dao pola crvene maramice iz revera. Nije nego!
Zato je i bila sva ova priča o kilavoj ljevici koja je najčešće u stelt modu. Igor Radojičić je utjelovljenje te ljevice. Sad ga vidiš, a najčešće ne. Igor Radojičić, samo navodno može nešto da uradi. Ali, opet, neće ništa. Jer, Igoru Radojičiću je dobro taman tu gdje jeste. U vakuumu ničega! U međuprostoru između skupštinskog čekića i zlog jezičavog čaršijskog nakovnja. Dečko koji obećava proveo je većinu svoje karijere pod Dodikovom političkom šapom i pretvorio se u dečka koji ima jako izraženu dezorijentisanost, sa periodima ekstremne apatije.
I to je taj „mladi čovjek“ koji treba da izvuče ili porazi SNSD? Koji treba da raskine sa SNSD-om i udari prvi crveni kolac u ovu partiju?
Ništa od toga! Ni (kvazi)ljevičari, ni stabilni desničari ne gaje bilo šta prema Igoru. Ni mržnju, ni zadovoljstvo, ni strah. Apsolutno ništa. Dakle, svako ko polaže bilo kakvu iluziju/nadu u Igora, neka se malo uozbilji.
Objektivno, zar ima takvih? Igor se iskreno nada da nema.
