<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tragikomedija studiranja u BiH: Smijemo se svojoj nesreći

Visoko obrazovanje je sebe osudilo na propast potezima koji su povučeni u cilju komercijalizacije.

24. april 2015, 12:00

Facebook stranica „Tragikomedija studiranja u BiH“ u relativno kratkom vremenu od otvaranja prikupila je više od 15.000 pratilaca. Ljudi su prepoznali njihovu satiru, komične komentare i osvrte na račun visokog obrazovanja u BiH.

Neki od komentara koje stavljaju na ovu stranicu su „Uči da ne bi kopao kanale“, Legenda kaže da su jednom u čitaonici svi šutili punih deset minuta“, „Huligani sa Filozofskog fakulteta ulaze na izlaz“, „Završava fakultet za 2 dana. Ide u Opštinu da ovjeri index da bi mogao još pola godine u autobusu kupovati studentsku kartu“, „Sedmica ispita počinje, ja noć ranije tražim kampus na google maps“, „Na privatnim fakultetima nema pogrešnih odgovora: Mušterija je uvijek u pravu“.

Sa administratorima grupe razgovarali smo o radu na ovoj zanimljivoj stranici, tragičnosti bh obrazovanja, studentima i rugim temama

Kako ste došli na ideju da pokrenete stranicu “Tragikomedija studiranja u BiH“?

Ideja se rodila dok sam se prisjećao koje se sve svetinje mogu opsovat, moment nakon što sam došao na red na studentskoj službi, gdje mi je po treći put rečeno da mi proces upisa još nije gotov i da ne mogu dobiti potvrde i indeks. Mjesec i kusur dana, tri uzaludna pokušaja, ni za šta. Vraćam se kući potišten, šutam kamen ispred sebe i razmišljam – kako bi bilo lijepo da imamo neku komunu, neki zajednički lokal ili klub anonimnih studenata.

Ne treba meni pomoć oko ovih stvari, navikao sam na birokraciju, ali treba mi bar negdje neko rame za plakanje, neko ko će klimnut glavom, ili je zatresti u nekom drugom maniru, reći „sramota, država nešto da uradi“. Trebao mi je neki odbrambeni mehanizam, tek toliko da nam psiha koliko toliko ostane u jednom komadu. Kolegama se svidjela ideja i u kratkom periodu smo okupili desetak ljudi sa različitih fakulteta, koji se očito ni najmanje ne razlikuju od ovog mog. Sad se u toj postavi žalimo jedni drugima i ponešto od toga izbacimo na nekom posteru.



Šta je po Vama najtragičnije, pa i najkomičnije kada je studiranje kod nas u pitanju?

Pored svih brutalnosti s kojim se suočavamo na dnevnoj bazi, moram reći da je najtragičnija pomisao na sve one mlade ljude koji su spremni da uče, puni su talenta i energije, žele da naprave pomak iz ove zone sumraka u kojoj smo zaglavili, ali nepremostiva barijera s kojom se suočavaju je nedostatak novčanih sredstava. Pravilna raspodjela stipendija, redovno isplaćivanje subvencija studentskim domovima, kontakti između firmi i perspektivnih učenika i studenata, samo su neke od strategija koje bi dale poticaj ugroženim socijalnim kategorijama.  S druge strane, komičan je način na koji se nosimo s tim. Pod to „mi“ svrstavam i nas studente, i profesore, a onda i ostale sugrađane koji svojim glasačkim listićima kroje naš nastavni plan i program. I to neodgovorno, krajnje neodgovorno.



U relativno kratkom periodu od pokretanja stranice prikupili ste više od 15.000 folovera. Kakva su iskustva sa publikom, kako ona reaguje na Vaše postove?

Uglavnom pozitivno. Trudimo se praviti postove o studiranju općenito, ali i o doživljaju studija na individualnim fakultetima, tako da svi imaju nešto u čemu će se pronaći. Stvar je u tome da konačno imamo taj neki klub u kojem se okupljamo da se smijemo svojoj nesreći. Pričamo jezikom svih studenata i dosta ih se identificira u onom što pišemo. To vidimo kao širenje opšte svijesti o problemima koji su nam zajednički, bez obzira u kojem gradu ili selu studirali. Tim administratora je razbacan po fakultetima i tako imamo kvalitetan input sa raznih strana.



Koji su, po Vama, najveći problemi kada je u pitanju visoko obrazovanje kod nas?

Pokušavajući identificirati neki zajednički fundament svih tih problema, došli smo do zaključka da je visoko obrazovanje sebe osudilo na propast potezima koji su povučeni u cilju komercijalizacije. Ukidaju se prijemni ispiti, prima se mnogo više studenata nego što kapaciteti dozvoljavaju. To je vremenom uništilo volju i odlučnost studentske populacije, to više nije selekcija najkvalitetnijih među nama nego gomila mladih inertnih ljudi koji ni sami ne znaju gdje se nalaze i zašto su tu.

Jedina stvar na kojoj aktivno rade jeste usavršavanje tehnika varanja na ispitima, plagiranja naučnih radova, itd. Takve studente vlast ne mora ni kontrolisati. Garantujem vam da neće praviti praviti probleme. Neće čak ni glasati na izborima. Stoga ljudima koji nas gledaju odozgo status quo apsolutno odgovara. Ovakvu politiku ne žele mijenjati jer donosi plodove – letargičnu masu ljudi koji imaju zvanje bez znanja, koji će čekati kod kuće i možda ponekad napisat neki „jebem ti državu ovakvu“ facebook status.



Imamo profesore na Univerzitetima koji ne prate nova znanja, ne pišu radove, doktorirali su prije nekoliko decenija i tu su stali. Kako to komentarišete?

Pregazilo ih vrijeme, što ’no kažu. Šta ja znam, u svijetu je profesor kao prvo naučnik, a tek onda predavač. Njegov zadatak je da kroji naučne trendove, da ostane informisan o svemu što je relevantno za njegov poziv. Kod nas je mrvicu drukčije. Zbog ove pomenute komercijalizacije, profesori moraju da rade po dvije, tri, četiri norme. Umjesto sa 15, rade sa 250 studenata. Mladog kadra je premalo. Ljudi jednostavno nemaju vremena da rade svoj posao. Sa druge strane, ima i onih koji ne znaju ili ne žele da rade svoj posao.

Ljudi smo, ima nas svakakvih. Ali činjenica da na takve stvari nema reakcija iz nadređenih organa i institucija je ono što nas zabrinjava. Prema njima, apsolutno je prihvatljivo da profesor svoja predavanja recituje sa powerpoint prezentacije. Takva predavanja su gubitak vremena. Dvadeset prvo je stoljeće a neki od njih ne znaju čak ni jedan strani jezik, kopiraju tuđe riječi i prodaju ih studentima kao vlastite radove.

„Kod nas je jedna ukrala knjigu od korica do korica. Čak je i slike ukrala.“
„Treba ih sve penzionisati. Neke likvidirati.“

Takvo je mišljenje nekih kolega.



Imamo studente koji ne čitaju, uče iz skraćenih skripti, gledaju kako da prepišu na ispitu. Šta sa njima?

Standard je generalno opao. Mjesto konačnog smisla i cilja studija zauzimaju ocjene u indeksu i njihov prosjek. Rijetkost je pronaći nekog entuzijastu koji studira nešto što voli. Stoga je jedino što studente motiviše da polažu ispite pritisak porodice i prijatelja. A bitno je i šta će komšije reći. U svijetu gdje vlada neka ultimativna kosmička pravda imali bismo obraza reći da će im se to obiti o glavu kad jednog dana shvate da od fakulteta imaju samo papir. Međutim, stvarnost nas uči da poštenje vodi jedino ka tome da te neko potapše po ramenu i kaže – „dobar si lik majke mi“. A od toga se ne živi. Provući se kroz život linijom manjeg otpora je oduvijek bio jedan od ideala ljudi bez morala. A šta onda? Ništa, svakako možemo da ih očekujemo u kožnom službenom namještaju, u finim ušminkanim kancelarijama.



Koliko naši profesori i studenti imaju stvarnog znanja, a koliko vlada narativ neznanja?

Loše metode i loš nastavni plan i program u glave studenata trpaju irelevantne podatke, dok ono znanje koje je primjenjivo u njihovom budućem pozivu moraju tražiti iz drugih izvora. Šta reći, i jedni i drugi u prosjeku imaju tek toliko koliko im treba da glume autoritet.  Doduše, to vjerovatno zavisi od prirode fakulteta. Studenti su većinom uvjereni da se na fakultetima društvenih nauka može „baciti šuplja“ na ispitu, a da se na prirodnim naukama i tehničkim fakultetima mora učiti.  Opet, postoje i profesori čija predavanja su vrijedne životne lekcije, ali samo rijetki studenti shvate njihovu važnost. I tu generalno vlada nezainteresovanost i šeme tipa „do šestice u tri koraka“.



Studentima je bitno otići na kafu, a o svojim pravima ne razmišljaju. Zašto?

Ne znam što su svi zapeli za tu kafu... Ja nemam ništa protiv kafe. Naše je pravo da pijemo kafu. Na kafama su kroz historiju nastajale briljantne ideje. Jedini problem je u tome što studenti ne nose svoj fakultet na kafu. Na kafi se priča o tome šta je Ceca kupila svom sinu za rođendan ili o gabaritima dupeta Kim Kardašijan. Nema više zadimljenih lokala sa entuzijastima u žučnoj raspravi o metafizici. A prava? Prava su stvar društva, a ne gomile individualaca. Teško je danas nekim pitanjem zaintrigirati studente i probuditi duh zajedništva u njima. Niko osim par altruista već odavno ne vidi sebe u nekoj kolektivnoj borbi za zajedničke interese.



Riječ- dvije o privatnim fakultetim i univerzitetima? Još malo svako seoce u BiH ima svoj univerzitet?

Privatni ili državni, svaki fakultet podliježe unificiranom sistemu mjerenja standarda – procent prolaznosti. Uglavnom su privatni fakulteti ti koji imaju apsurdno visok procent prolaznosti, a to je magnet za one koji su zadovoljni linijom manjeg otpora.  Organizuju se promocije po srednjim školama, reklamiraju se na tramvajima, na billboardima, na poluvremenu Lige Šampiona... Sve vrvi nekim nasmijanim fotomodelima, prikazuju se slike iz kabineta nalik svemirskim stanicama, ilustruje se svijetla budućnost svakom ko im ukaže svoje povjerenje. Takav fakultet je supermarket, a artikli su im manje-više toalet papiri raznih dezena i boja. Međutim, taj biznis cvjeta. To stvara konfuziju na tržištu rada, zagušenje biroa za zapošljavanje i gomilu ljudi sa bezvrijednim diplomama u rukama. Oni odbijaju priznati da su prevareni i žele da ih društvo tretira kao akademske građane. Ipak, licemjerno je tvrditi da je kvaliteta nastave imalo bolja na bilo kojem od državnih univerziteta. Jedino što je sigurno jeste da se državni toalet papir više cijeni pri zapošljavanju.



Ima li nade da će jednom nešto promijeniti na bolje? Kako?

Problemi vezani za obrazovni sistem imaju korijene u mnogo obimnijim problemima i ne mogu se rješavati nezavisno od njih. Bosni i Hercegovini su neophodne temeljite ustavne reforme na osnovu kojih bi se mogli graditi kvalitetniji zakoni i pojačati njihova implementacija. Tek nakon toga možemo pričati o finesama kao što su prekrajanje nastavnog plana i programa, prijave korupcijskih afera, itd. Ovo može zvučati kao tlapnja o dalekim i nedostižnim ciljevima. Vjerovatno i jeste tako. Međutim, ono što je realno i izvodivo jeste da promijenimo svoj pogled i stav o studiranju i da u promjene krenemo od same osnove – od sebe. Nedostaje nam etike i morala, a kada počnemo raditi na tome, moći ćemo napredovati kao pojedinci i kao društvo.




Razgovarala Maja Isović

BUKA ARHIVA