Diskusije o tome su posebno bile izražene u Bosni i Hercegovini, koja je zbog predratne strukture stanovništva bila posebno pogodno tlo za takve manipulacije. Dejtonskom uspostavom konstitutivnih naroda u BiH (Bošnjaka, Srba i Hrvata), ove diskusije su splasnule, osim u najradikalnijim političkim krugovima na manje-više svim stranama.
Prilično iznenada, ove davne priče su nakon nedavno održanih opštih izbora u Bosni i Hercegovini dobile svoj nastavak u nešto drugačijem obliku. Iako bi razuman čovjek očekivao da su ustavnom definicijom iz Dejtona većinski narodi u BiH konačno dobili jasnu mogućnost da se slobodno izjasne o svojoj nacionalnoj pripadnosti te da kao takvi participiraju u vlasti, pokazalo se da ni te elementarne kategorije nisu imune na bosanske apsurde i bespoštednu borbu za vlast.
Naime, prilikom nedavnog konstituisanja vlasti u Kantonu Sarajevo, nekoliko poslanika relativno marginalnih stranaka bošnjačke orijentacije – izjasnili su se kao Srbi. To ne bi bilo zanimljivo da se ti poslanici ne zovu Rasim, Nermin i Haris, koji su se na prethodnim izborima deklarisali kao Bošnjaci, odnosno Ostali, kako je već kome odgovaralo u tom momentu. U ovom izbornom ciklusu, intimni osjećaji pripadnosti naciji ove trojice naprasno su doživjeli promjenu te su odlučili da su oni od sada pripadnici srpskog naroda. Na sličan se način jedan Muamer izjasnio kao Hrvat, a bilo je i ekvivalentnih pokušaja u Republici Srpskoj.
Uz uvažavanje prava da svako može po slobodnoj volji definisati svoj nacionalni i vjerski identitet, nekome ko ne poznaje principe formiranja vlasti u BiH ovakva bi pojava možda izgledala samo čudno, posebno ako se uzme u obzir ratna prošlost Bosne i Hercegovine, ali i činjenica da svi pomenuti dolaze iz vrlo jasno nacionalno orijentisanih stranaka. Međutim, ova priča ima svoju daleko pragmatičniju, a time i odvratniju pozadinu.
Naime, budući da u Federaciji BiH, odnosno većini njenih kantona vlada hroničan nedostatak Srba u političkim strankama koje participiraju u vlasti (slično kao što nedostaje Hrvata i Bošnjaka u RS-u), a predviđeno je da pripadnici svih naroda moraju biti zastupljeni u entitetskim vlastima – pojedine stranke i njihovi vlasti željni članovi došli su na vrlo interesantnu ideju. Kandidatske liste na glasačkim listićima ne sadrže podatak o nacionalnoj pripadnosti kandidata (izuzev za Predsjedništvo BiH), pa glasači praktično i ne znaju kako se kandidat nacionalno izjasnio, osim što to mogu da naslute na osnovu njegovog imena i prezimena.
Na taj način su glasači koji su glasali za pomenute Harisa, Nermina i Rasima kao kandidate jedne bošnjačke stranke – na kraju zapravo izglasali srpske kandidate, najvjerovatnije misleći da su glasali za Bošnjake. Ovim kandidatima odnosno njihovim strankama to osigurava gotovo automatski prolaz u Dom naroda Federacije, jer se on formira na osnovu kantonalnih skupština, uzimajući naravno u obzir nacionalnu strukturu.
Da stvar bude još apsurdnija, izborni zakon BiH dozvoljava da kandidati svake 4 godine mogu da promijene svoje nacionalno opredjeljenje. Po osnovu tog zakona, nekim od kandidata su odbijene kandidature, jer su na opštinskim izborima 2012. imali drugačiji nacionalni status u odnosu na onaj prijavljen na opštim izborima 2014. Onima koji su „izdržali“ 4 godine, bilo je dozvoljeno da promijene svoja nacionalna ubjeđenja.
Ovakva manipulacija glasovima građana BiH, te poigravanje sa nacionalnim identitetom za koji su se, kako često kažu politički predstavnici, ljudi krvavo borili u ratovima devedesetih, samo još jednom pokazuje kako je u Bosni i Hercegovini sve moguće obesmisliti, omalovažiti i upotrijebiti da bi se došlo na vlast.
Za to vrijeme, dok se stranački Bošnjaci, Srbi i Hrvati preko noći preobraćuju jedni u druge, slučaj Sejdić-Finci kojim treba da se regulišu prava Ostalih (a to su svi oni koji se ne osjećaju pripadnicima jednog od tri konstitutivna naroda), još uvijek nema svog rješenja u institucijama BiH. Na taj se način potvrđuje da je svaka kombinacija, dok god je u predviđenim nacionalnim okvirima, dozvoljena. S druge strane, bilo kakva različitost se u svakom pogledu marginalizuje i odbacuje kao nepoželjna.
U tom smislu je presuda Suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju Sejdić-Finci paradigma (već postaje i brend) za višeslojni problem od kojeg su svi odustali, čak i predstavnici EU, kojima je provođenje ove presude do nedavno bilo uslov svih uslova na evropskom putu BiH. Činjenica da se i njima smučilo da traže rješenje za ovo pitanje, ni malo ne oslobađa vlasti u BiH od obaveze da ga iznađu.
Kao rezultat ovakvog ponašanja vlasti, koja je po definicija nacionalno ustrojena, proizlaze mnoge duboko loše posljedice po bosansko društvo. Naivno bi bilo reći da se marginalizacija Ostalih (kojima, da podsjetim, pripadaju čak i oni koji su se na zadnjem popisu izjasnili kao Bosanci) reflektuje jedino u slučaju kada oni žele participirati u političkim strukturama, gdje uglavnom nisu predviđeni. Naprotiv, ovakav stav vlasti prenosi se na stanovništvo, koje po sličnom obrascu marginalizuje i omalovažava sve što nije većinsko, pa kao takvo i prihvaćeno kao „normalno“.
Jedna od direktnih posljedica takvog odnosa je i to da u Sarajevu nema nikakvih naznaka o priznavanju prava pripadnika LGBT populacije, a o održavanju gej parade nema ni pomena. Sarajevo je ovog ljeta i jeseni, dok su gej parade održavane u svim glavnim gradovima bivših jugoslovenskih republika, ostalo usamljeno baveći se uglavnom nacionalno uokvirenim pitanjima. Priznavanje prava na različitost u posljednjih par dana se tek stidljivo pojavljuje kao motiv na nekoliko bilborda koje je finansirala EU. Očekivano, bez ikakvih odjeka u društvu.
Primjeri koje sam dao o manipulaciji nacionalnim izjašnjavanjem ne pokazuju da je bosansko-hercegovačko društvo nadraslo vjersko-nacionalne koncepte, pa da ih kao takve obesmišljava – već da u njih zapravo nikad istinski i nije vjerovalo. Oni su vješto podmetnuti, a i dan danas se podmeću, da bi se nacionalno koncipirane političke elite održale na vlasti, a stanovništvo držalo u tako definisanim okvirima i, po mogućnosti, u stalnom strahu od drugih i drugačijih. A u takvom društvu je progres sasvim marginalna kategorija.
