U svojoj krajnosti ljubav iziskuje „sjedinjenje“ i „poistovjećivanje“ te kao „moć“ slama granice egoizma, partikularnosti i konačnosti. Prava ljubav ne poznaje sporedna, podređena djelovanja u odnosu na voljenu osobu, već samo primarno i vodeće djelovanje, otkrivajući na taj način „moć“ ljubavi i svoje pravo „lice“.
Ako takvog lica nema, onda ljubav koju dajemo ili primamo i nije prava, i nije ljubav, već je samo njena imitacija. Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili pothvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nadama i očekivanjima i koji često završe razočarenjima. Postoji poseban drhtaj duše kada se suoči sa istinom ljubavi, kao na putovanju kao zagonetna slutnja koja nosi u sebi znake Erosa i Tanatosa, prenoseći ambivalentnost koju je ponekad moguće doživjeti. Duša jedino u ljubavi dobiva neku vrstu prezrivosti i žudnju kojom gleda iznad sebe te svim snagama traži duboko sakriveno iskonsko sopstvo.
Ljubav ima bitna jer biće bez onoga što ljubi ne može bitno biti budući se u ljubavi ozbiljuje punina njegovog bitka jer je ono ljubljeno dio njegove biti. Danas „moderan“ čovjek u onom ljubljenom ne traži i ne otkriva nešto bitno za njega. Horizont njegove ljubavi reduciran je na nebitno jer nije u stanju uzdići se do onoga što je za njega bitno već teži disponiranju ili podvrgavanju. Ljubav se prihvaća kao činjenica, kao stanje koje čovjek doživljava, ali koje ga ni na što ne obavezuje. Unatoč duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, prestiž, novac, vlast te gotovo svu svoju energiju koristimo u cilju ostvarenja tih ciljeva, ali se malo trudimo „zagospodariti“ umijećem same ljubavi.
Danas nema ljubavi, već postoji samo blijedi nadomjestak jer se ne teži postizanju cjeline bića ili pronalaženju srodne duše. Ljubavi i ljepote nema u narcističkoj, postmodernoj kulturi u kojoj uvelike caruje laž i životare kreature nesposobne za ljubav. Ne postoji želja za dopunjenjem sopstvenog bića, ili da se ono produži u drugoj osobi, već postoji samo težnja za njegovim posjedovanjem. Ne može biti ljubavi tamo gdje caruju laži i interesi, gdje nema harmonije i dobrote.
Zar je u današnje vrijeme u kojem je svijet tako pun svetosti, a tako siromašan ljubavi i ljepote, vrijedno truda samo ono čime se može steći novac, prestiž, ostvariti interes, a ljubav, koja koristi „samo“ duši, nekorisna je vrsta luksuza na koji nemamo pravo trošiti mnogo energije? Prava ljubav je delirična i kreativna, posjeduje snagu eruptivnog vulkana, erotična je i dionizijski frenzična, gnjevna i mahnita. Imamo li snage da se prepustimo ili okusimo takvo „bezumlje“? Imamo li hrabrosti? Za čulnost je potrebna hrabrost koju najčešće nemamo. U najvećem broju slučajeva imamo snage za ljubav prema moći koja je ljubav prema samima sebi te nemamo strpljenja i volje voljeti nekog drugog.
Ljubav je sposobnost jednog čovjeka da daje, ne osvrćući se koliko dobiva zauzvrat. Ono što ponekad vidimo, što nam ukrade pogled, pogodi srce, samo je vizija, fatamorgana ljepote, iluzija imaginacije. Ljubav je dar prema kome se ne možemo odnositi pasivno i nesvjesno. U ljubavi kao istinskom nadvladavanju svog egoizma, čovjek gubi svoju vlastitu bezuvjetnost. Ljubav počinje u trenu kada se toplina razlijeva po tijelu i kad se počinjemo osjećati nesvakidašnje te kada neko posebno biće pokretom ruke, zagonetnim osmjehom, toplinom pogleda, baršunastim glasom, potiskuje sve ostale želje. Montesqueu nas uči da se ljubav rađa iz vjere, živi od nade, ali umire od milostinje. Kad počinjemo moliti za ljubav, nje odavno nema, a mi ne želimo prihvatiti.
U ljubavi sve počiva na osjećanju i na vjerovanju u nevjerojatno i nedostižno. Prava vrijednost je duša, u njoj je sakriven i najljepši dio nas samih. To je naš sjaj, koji ne blijedi i ne nestaje. Teško je, ali i potrebno skinuti maske društvene korisnosti te zaviriti u dušu, jer je u njoj, u tajnim i sakrivenim putovima sakrivena naša istinska ljepota, naša nevinost srca, dječji osmjeh sanjara, naš žar, vatra i besmrtnost. U tom spajanju duša nailazimo na utjehu u tuzi, tišinu u buci, odmor u iscrpljenosti, nadu u očaju. Samo drugom ona daje mir i stvara nebo u očaju pakla. Samo se u ljubavi može stvarati, osjenčani njezinom iluzijom dobivamo snagu za bezuvjetnu vjeru. Onaj tko je primoran ne voljeti bezuvjetno, nema dodira sa izvorom svoje snage te se raspliće i nestaje.
Ljubav je živuća snaga koja zahvaća unutarnju bit čovjeka prisiljavajući čovjeka da voljenu osobu prizna u njenom vlastitom značenju, kao samosvrhu u mišljenju, htijenju i osjećanju. Ljubav nije samo osjećaj, već je ona poticaj koji nas navodi da možemo i trebamo ponovo uspostaviti cjelinu ljudskog bića. Realnost nesvjesnog nadmašuje maštu. Ne možete ni zamisliti koliko je stvari u ljudskom životu, posebno u ljubavi, utemeljeno na malim stvarima, sitnicama, “nesvakidašnjim detaljima” i koliko upravo te male stvari neprimjetno uništavaju ljubav. U činu ljubavi čovjek pronalazi svoje oslobođenje.
Zato se i sva činjenja iz ljubavi, uvijek nalaze s one strane realnosti i one strane dobra i zla, čednosti i čulnosti te odolijevaju vremenu koje sve otima. Ljubav nastaje kada je osoba dovoljno zrela da se ne boji dati sebe u potpunosti i kad vjerujmo u osobu koju volimo, ali i u sebe. Trebamo biti dovoljno hrabri da bi voljeli i ponudili drugoj osobi sebe u cijelosti. Prava ljubav je kad se voli tako strastveno kao da će svakog trenutka ona nestati i kao da j svako trenutak posljednji. Prava idealna ljubav je tren koji traje vječno.
Često se postavlja pitanje kako postati „vrijedan ljubavi“ biti njezin „objekt“. Muškarac odabire putove uspjeha i moći, žene privlačnosti, skromnosti, servilnosti, ljupkosti. Ksenofont je primijetio još od antičkih vremena da se čovjek zaljubi gledajući ženu, a žena se najčešće zaljubi slušajući čovjeka.
Ljubav je aktivnost, a ne pasivan efekt, ona je „ostajanje“ između slobodnih ljudi, a rađa se živi i umire u očima. Ljubav ponajprije davanje, a ne primanje. Ljubav je „ostajanje“ i nju stvaramo, ona ne nastaje sama. U ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dvoje. Descartes je primijetio da je ljubav emocija duše prouzročena poticajom duhova koji teže spajanju snagom volje, sa objektom za kojim žudimo. Nietzsche vidi ljubav kao opasnost za najusamljenijeg, zato jer ljubav i propadanje uvijek idu zajedničkim putem.
Kako je ljubav poezija osjećaja, dijalog između polova je nemoguć, po mišljenju Lacana. Ljudi koji se vole osuđeni su da idu naprijed stalno učeći jezik onog drugog, tumarajući, tražeći ključeve za značenja; ključeve koji se mogu pokazati kao pogrešna uobrazilja. Ljubav je labirint nesporazuma iz koga ne postoji izlaz i kojem uvijek nužno mora postojati malo ludila. Stendhal je u pravu kad primjećuje da je ljubav izvanredan cvijet, ali treba imati hrabrosti da se ubere na ivici užasnog ponora.
Biblija nam kroz stoljeća kazuje da je ljubav velikodušna, dobrostiva, ne poznaje zavist, ne traži svoje, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Ljubav u sve vjeruje i svemu se nada, sve podnosi. I napokon, ljubav nikad ne prestaje.
Za Platona je ljubav rađanje u ljepoti tijelom i dušom. Ljude kroz njihov život treba voditi ljubav koja je „sram pred sramotom i nadmetanje za ljepotom“, žudnja za cjelinom, jer ljubav teži začinjanju i rađanju u ljepoti budući je rađanje besmrtno i vječno, a ljubav teži besmrtnosti. Združenje čovjeka i žene je rađanje, a to je božanska stvar i to je u biću koje je smrtno, besmrtan dio.
Erosa, zagonetnog boga ljubavi, Platon zamišlja kao demona između bogova i ljudi, sina Penije i Pora, siromaštva i obilja. On je uvijek siromašan, daleko od toga da je nježan i lijep, kao što mnogi misle, spava pred vratima i pustim mjestima, pod vedrim nebom, bez odjeće, uvijek drug potrebe i nade, kao dio majčina nasljedstva, dok je s druge strane drzak i hrabar, iskusan lovac koji sprema zamke. I nije se rodio kao besmrtan ni kao smrtan, jer u istom danu cvate i živi, kad je u dobru, čas umire, ali oživi zbog očeve prirode. To što stekne, odmah troši, nije ni siromašan ni bogat, obitava u sredini između neznanja i mudrosti.
On je demon potrebe sa težnjom da se postigne cjelina bića. Eros u svojem plemenitijem, višem obliku se oličenje je čežnje za višim vrijednostima i bogovima. Najviši cilj Erosa, te čežnje za beskonačnim, jest „savršeno ujedinjenje s božanskim“. Za Platona cilj Erosa ostaje nedostižan. Njemu uvijek nešto nedostaje jer je on uvijek vezan za potrebu, ljubavnu želju i na kraju za besmrtnost. On ima moć da objašnjava i donosi bogovima ono što dolazi od ljudi, a ljudima ono što dolazi od bogova. On ispunjava prostor između ljudi i bogova, tako da je njegovim posredstvom kosmos povezan. Snaga Erosa morala bi se najprije pokazati u tomu da on mijenja lošu stvarnost i posebice da prevladava smrt, u kojoj se pojavljuje zlo.
Za Hegela ljubav figurira kao prvi, iskonski, zbiljski medium ljudskog komuniciranja, uzajamnog činjenja i povezivanja konačnih bića, onoga Ti i Ja. Ljubljeni nam nije suprotstavljen, on je jedno sa našim bićem, mi u njemu vidimo samo sebe, a tada on opet nije mi. I to je čudo, koje mi ljudi nismo u mogućnosti shvatiti.
Hegel vidi ljubav kao istinsko spajanje ili sjedinjavanje. Ljubav nije razum; ona nije um, ona nije osjećaj, već se u njoj nalazi sam život poput nekog udvostručenja samoga sebe i njegova spajanja. Ona je uzajamno uzimanje i davanje jer Julija kaže Romeu što više dajem to više imam te stideći se što ljubav nije potpuna, ona sebi prebacuje što postoji još neka moć, nešto neprijateljsko, što se suprotstavlja dovršenju. Ljubav je jača od straha, ona ne primjećuje svoj strah, ali praćena njime ona ukida svoja razdvajanja, s pribojavanjem da ne naiđe na neko jako, čvrsto, čak nepredvidivo opiranje. U ljubavi je čovjek ponovo našao samoga sebe u drugome, budući je ona sjedinjenje života.
Za razliku od Schopenhaura koji ljubav shvaća kao iluziju, Solovjev tvrdi da se smisao i dostojanstvo ljubavi kao osjećaja sastoji u tomu da nas prisiljava da čitavim svojim bićem priznamo drugom ono bezuvjetno središnje značenje koje snagom egoizma osjećamo samo u sebi samima. Za Schelera ljubav ima primat u spoznaji, te je posljednji fundament jedinstva teorije i prakse.
Temeljni preduvjet svake ljubavi je poštivanje vrijednost druge osobe, ili bezuvjetnog dostojanstva ljudske osobe, jer ona predstavlja vrijednost u sebi. Ljubav nije važna kao jedan od naših osjećaja, nego time što čitav naš životni interes premješta iz nas u drugoga. Scheler vidi ljubav kao primarnu i vodeću čovjekovu moć i intencionalno duhovno čuvstvo koje prethodi umno teorijskom i voljno praktičnom životu.
Pravo određenje ljubavi Solovjev vidi u objavi idealne naravi ljubljenog čovjeka. Najviša zadaća ljubavi unaprijed je postavljena u jer ljubeći vidi u idealnom svjetlu objekt ljubavi već prije svakog ostvarenja i vjeruje u njegovu bezuvjetnost. U svakoj pravoj ljubavi dano je najjače „idealiziranje“ ljubljenog bića. Svakom aktu ljubavi je „dano“ ono ljubljeno, što možda nije zbiljsko.
Ljubav cilja na individualnu osobu i motivirana je njenom personalnom vrijednošću. Ipak, prema Scheleru i samo shvaćanje osobe može biti ostvareno samo putem ljubavi. Najljepše je ono što ljubimo sa slutnjom u duši.
(Sapfa) Ljubav i nije drugo, kako kaže Berdjajev, nego potvrđivanje bića u njegovoj punini koje teži dostizanju vječnosti. Prava ljubav nije prolazna, već postojana te je to i znak njezine istinitosti.
Onaj koji je ljubljen, nalazi se u središtu misli onoga koji ljubi, ne kao nešto uopćeno, već kao osoba. U ljubavi ljubljena je osoba u onome koji ljubi, ne kao biće koje slijedi vlastite interese, već kao poticaj za unutarnji princip djelovanja. Drugim riječima postiže se puno i postojano potvrđivanje sebe u drugom. Naposljetku, ljubav se pretvara u uzrok koji dodiruje biće, tako da je ljubav i usavršavanje bića vrlo jasno naglašeno u Augustinovoj filozofiji koji je tvrdio da u mjeri u kojoj ljubav u tebi raste, raste i tvoja ljepota, jer ljubav je ljepota duše.
Neki ljudi znaju kako da izazovu ljubav u drugoj osobi, ali sami ne moraju nužno da vole, već se samo zabavljaju upotpunjavajući svoju prazninu. Da bi voljeli, morate da priznate svoj nedostatak, da shvatite da trebate drugog, da vam on ili ona nedostaju. Oni koji misle da su već kompletni, ili to žele da budu, ne znaju kako da vole. Svoju prazninu nadomještavaju neprestanim isticanjem svog ega. Oni manipuliraju i zabavljaju se, ali nisu u mogućnosti okusiti ni rizik ni zadovoljstva ljubavi. Veoma lako izgovaraju velike riječi kojima ne pridaju značenje, ali prepoznaju da je druga osoba opčinjena tim riječima. Veoma vješto govore o osjećajima ljubavi te spretno simuliraju pravu ljubav govoreći da su spremni na svaku žrtvu. Istina ljubavi se ogleda u tonu, pogledu i vremenu koje vam osoba posvećuje, a ne sadržaju riječi. Sadržaj riječi je kontroliran, a neverbalni znaci su jedino ono što je relevantno kada se emocije u pitanju.
Riječima Pierra La Murea lako je biti svirep prema osobi koja voli i koja je bespomoćna i koja toliko želi povjerovati u istinitost neistinitih riječi. Voljeti takvu osobu znači iskusiti patnju ljubav u njenoj surovoj gradaciji bolova sa bezbroj nijansi od kojih se svaka približava apsolutnom crnilu bezdana i beskraju ponora. I tada želimo da prestanemo da volimo i plačemo od bola i robujemo ljubavi, lišavajući se nečega što se inače nikada ne bi željeli odreći, noseći ljubav kao bolest ili okove. Ipak, ljubav je život sam, te ako svjesno propuštamo ljubav, nismo ni živjeli. U času smrti polaže se ispit o ljubavi.
Po Lakanu, voljeti je davati ono što se nema, odnosno prepoznati svoj nedostatak i dati ga drugom, staviti ga u drugog. Ipak, ta ljubav ga stavlja u poziciju nekompletnosti, zavisnosti, što ego vrlo teško podnosi. Zbog toga je i ljubav najslađa greška ljudske taštine.
Stalno se ponavlja da je ljubav uvijek uzajamna. Ta tvrdnja se pogrešno razumijeva jer ne znači da je dovoljno nekoga voljeti da bi i on vas volio. Ona znači da je ljubav povezana sa vrijednostima koje osoba ima u sebi, odnosno ima nešto u tebi što u meni izaziva ljubav. Ljubav je uzajamna jer se sastoji od “ka” i “od”, iako takva relacija nije garant da će ljubav uvijek biti uzvraćena. Ne postoji nedostižna ljubav, postoji samo neostvariva. Tada ljubav, po Kunderi, postaje druga prilika za bol. Možda nekad, zbog tih čudnih ljudskih odnosa, ne treba stremiti ka njezinom ostvarenju, iako je kako kaže Neruda, ljubav kratka, a zaborav beskrajan.
Zašto Solovjev, posebice u spolnoj ljubavi, vidi snagu oslobađanja od egoizma? Spolna ljubav se od drugih vrsta ljubavi razlikuje mogućnošću obuhvatnije uzajamnosti, ali u takvom obliku ljubavi osobe su lišene izvanjskih slučajnosti. Ta nova energija koja dotiče dušu utiče na promjenu samog bića u međusobnom odnosu postojane razmjene i punom i ustrajnom potvrđivanje sebe u drugom.
Po Frommu ljubav i razum su neraskidivo povezani te je za njega ljubav interpersonalno kreativno umijeće, a ne emocija, a oslanja se na ljudsku potrebu prevladavanja egzistencijalne samoće. Ljubav znači napokon shvatiti patnju drugog bića.
Stereotipno mišljenje da je filozofima najveća ljubav pisanje srušio je Andre Gorz, kada je francuska javnost bila uvjerena da su velike romanse nestale s Jean-Paulom Sartreom i njegovom najvećom ljubavi, Simone de Beauvoir. Pisma za D. bila je posljednja knjiga koju je napisao francuski filozof André Gorz, izabravši odlazak zajedno sa svojom suprugom Dorine, riječima toliko smo se voljeli da nismo htjeli nadživjeti jedno drugo. U knjizi je prepričao priču njihove ljubavi da bih ponovno osjetio svaki njezin momenat. S njom je uvijek bio „negdje drugdje“, „stvoreni smo jedno za drugo, ne samo u ljubavi već i da se štitimo“, pisao je Gorz. Gorzu je njegova žena otvorila novi svijet u koji je ušao bez straha. Ljubav nam omogućuje da postanemo ono što jesmo, jedno za drugo i jedno kao drugo.
Ako vam netko kaže da neće umrijeti, sem od ljubavi, povjerujete, možda voli baš kao Adre Gortz, ili možda želi da je tako, ali nema hrabrosti za ljubav baš kao i Orfej, koji nije imao srca umrijeti za ljubav.
Vezan tekst
