<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Je suis Charlie – pogled iz palanke

Domaće medije već dugo ne da nema smisla ozbiljno kritikovati, nego se čovek više ne može pošteno ni sprdati sa njima.

09. januar 2015, 12:00

 Domaće medije već dugo ne da nema smisla ozbiljno kritikovati, nego se čovek više ne može pošteno ni sprdati sa njima. Mislim, možemo mi da pričamo šta hoćemo, ali je publika po svemu sudeći potpuno zombifikovana i nezainteresovana (možda i zadovoljna sadašnjim stanjem?), a droide koji rade po novinama i televizijama ni kritika ni sprdnja jednostavno ne zanima. To uglavnom više i nisu mediji u izvornom značenju tog pojma, već prćije bivših radikala, gde su neznanje, senzacionalizam, poltronstvo i hronični deficit elementarne ljudskosti odavno default režimi rada. Da li je onda neko stvarno iznenađen što među urednicima sajta B92 (ako uopšte postoje urednici koji se bave vestima koje u sebi ne sadrže keyword: Vučić) očigledno nema nikoga ko bi našao išta sporno u ovoj izjavi našeg bivšeg ambasadora u Francuskoj i profesora na FPN, Predraga Simića:

„Francuska je zemlja slobode, ali mi se čini da treba da postoji više uvažavanja prema drugačijima. Moram da kažem da na našim prostorima ima više etničke tolerancije i nikome u Beogradu ne bi palo na pamet da se karikaturama podsmeva vernicima drugih religija.“

Pročitajte više puta, da se slegne. Sjajno, zar ne? Vrhunac cinizma i licemerja, odenut u plašt razumevanja i tolerancije. Ako ne razumete kontekst (što je moguće jedino ako ste poslednjih par dana proveli u pećini), reč je o komentaru na vest o ubistvu 12 ljudi u prostorijama satiričnog francuskog časopisa Charlie Hebdo. Počinioci su identifikovani kao radikalni islamisti.

Da se razumemo, nije ništa sporno u tome što novinari zovu bivšeg ambasadora za komentar, ali sporno je sve ostalo. Kad već dobiju ovakvu izjavu, da li mogu da traže dalje, nešto bolje, pametnije i smislenije, ili će je, u paketu sa senzacionalističkim naslovom u kome se pominje ”krstaški rat”, plasirati kao glavni komentar na vest? Retoričko pitanje, naravno.

Ova izjava je čak na neki izopačen način genijalna, jer u sebi sadrži bukvalno sve što je naopako u izveštavanju o ovom događaju u svetskim medijima, with an added local twist. Od prebacivanja krivice na žrtve koje su prosto provocirale svojim nedoličnim ponašanjem (dokle bre više sa tim karikaturama?!), preko opravdavanja zločinaca (legitimni motiv – bili su uvređeni), do pomenutog lokalnog „začina“ – ničim izazvanog i krajnje neprimerenog busanja u grudi o tome kako je Beograd bastion tolerancije u poređenju sa islamofobnim Parizom.

Pa, da. U Beogradu nikome ne bi palo na pamet da se muslimanima podsmeva karikaturama. Možda nam paljenje džamija ili poneki genocid nisu strani, ali karikature – nikad! Fuj! Monsieur l’ambassadeur je, u nastupu lokal-patriotizma, možda malo zaboravio par decenija naše (i sopstvene?) skorašnje istorije. Ali, to je kvaka sa selektivnom amnezijom – selektivna je. Nije on čovek kriv.

Mislim da gospodina profesora nije zgoreg podsetiti da se „etnička tolerancija“ ne ogleda u kukavičkoj autocenzuri pred lako uvredljivim teroristima i ubicama, već u džentlmenskom suzdržavanju od etničkog čišćenja i višedecenijskog raspirivanja međuetničke mržnje i netolerancije. To je izgleda lekcija koju još nismo savladali, i teška srca moram priznati da su Francuzi u tom pogledu ipak malkice napredniji od nas. Ova i slične izjave su istovremeno i paradigma naše večite zagledanosti u sopstveni pupak, i potpune nemogućnosti da se bilo koji događaj sagleda van najužeg lokalnog konteksta.

S druge strane, daleko od toga da je ovakvo licemerje endemska pojava samo u Srbiji. Hvata me strah (fobija?) od same pomisli na planinu bullshit-a koja će se povodom ove tragedije sručiti na nas sa fašističke evropske desnice i moralno bankrotirane (pseudo) levice. Pošto ni jedni ni drugi nisu osetljivi na ljudske živote, najmanje će biti reči o žrtvama, a s obzirom da nisu ni mnogo maštoviti – nije teško pretpostaviti šta će biti dominantni narativi.

U ovim trenucima čovek zaista poželi da Ričard Dokins postane visoki komesar EU za pitanja religije. Ili još bolje, obrazovanja. Desničarima pomoći nema, ali možda bi jedino tako „levičari“ koji karikaturiste optužuju za „islamofobiju“ i „provokaciju“ mogli da razumeju koliko je važno ne odricati se olako tekovina sekularne države. Jer su upravo te tekovine, pretočene u evropske zakone i vrednosti, ono što i njima samima omogućava da se, ako baš žele, bore za prava pojedinaca da kastriraju žensku decu ili prete drugima nasiljem zbog „uvreda vere“. Šteta samo što često previđaju kako ova prava najčešće nisu kompatibilna sa nekim drugim pravima pomenute ženske dece, ili žrtava terorističkih napada. Recimo, pravom na izbor ili pravom na život. Ili ih jednostavno nije briga?

Mislim da je najbolji način da odamo poštu ljudima koji su tako zverski ubijeni, iz toliko idiotskih razloga, da svaki put kad čujemo frazu da je „karikatura odraz nepoštovanja različitosti“ ili da je „islam religija mira“ – nacrtamo po jednu karikaturu proroka Muhameda! Rekoh na početku da čak ni sprdnja ne pomaže u nekim situacijama, ali ovo je slučaj kad humor i sprdnja (i pravo na humor i sprdnju) postaju važan simbol, i vrednost za koju se svim snagama treba boriti.

A kao dokaz da religija uvek podstiče ono najplemenitije u ljudima, evo i komentara anonimnog psihopate sa jednog domaćeg sajta: „Podržavam ovo (ubistvo, prim.aut.) jer je to ipak bila uvreda za veru… i ja bih isto reagovao da su meni uvredili Svetog Savu“.

Peščanik.net, 08.01.2014.