<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Karl Jaspers: Šta je filozofija?

Sporno je šta je filozofija i koliko ona vredi. Od nje očekuju izvanredn arazjašnjenja ili je ravnodušno napuštaju kao bespredmetno razmišljanje.

26. februar 2015, 12:00

Na nju se plašljivo gleda kao na značajan trud neobičnih ljudi, ili se, pak, prezire kao izlišnomudrovanje sanjalica. Smatraju da je to nešto što se svakoga tiče i da bi zbog toga moralo biti jednostavno i svakome razumljivo, ili da je ona tako teška da je beznadežno baviti se njome. Ono što se pojavljuje pod imenom filozofije, zaista pruža primere za tako protivrečne sudove.

Za čoveka koji veru je u nauku, najgore od svega je to što filozofija uopšte inema rezultate od opšte važnosti, nešto što se može znati a time i posedovati. Dok sunauke na svojim područjima izvojevale nužno izvesna i opšte priznata saznanja, filozofija to nije postigla uprkos naporima u toku hiljada godina. Nema sumnje: u filozofiji nema jednodušnosti u tome šta se definitivno saznalo. Ono što svako nužno priznaje, to je samim tim postalo naučno saznanje, i nije više filozofija, nego se odnosina posebno područje onog što se može saznati.

Filozofsko mišljenje takođe nema karakter jednog progresivnog procesa kao što je to slučaj s naukama. Sigurno je da smo otišli mnogo dalje od grčkog lekara Hipokrata. Teško da bismo smeli reći da smo otišli dalje od Platona. Mi smonapredovali samo u pogledu materijala naučnog saznanja kojim se on služio. U samomfilozofiranju, možda smo tek jedva ponovo do njega stigli.

Mora da leži u prirodi same filozofije to što je svaki njen oblik, za razliku odnauka, lišen jednodušnog priznanja. Vrsta izvesnosti koja se u njoj može steći nijenaučna, naime, nije ista za svaki razum, nego je to takvo osvedočavanje u komeučestvuje celokupno čovekovo biće. Dok se naučna saznanja tiču pojedinih predmetaza koje ni u kom slučaju ne mora svako da zna, u filozofiji je uvek u pitanju celina bića koja se tiče čoveka kao čoveka, istina koja, tamo gde zasvetli, potresa dublje nego bilo koje naučno saznanje.

Razrađena filozofija je, doduše, vezana za nauke. Ona pretpostavlja nauke uonom razvijenom obliku koji su one dostigle u odgovarajućem vremenu. Ali smisaofilozofije ima drugo poreklo. Pre svake nauke ona se pojavljuje tamo gde se ljudi bude.

Ovu filozofiju bez nauke predočićemo preko nekih značajnih pojava:

Prvo: O filozofskim stvarima skoro svako smatra da je sposoban da sudi. Dok jeu naukama priznato da su uslov njihovog razumevanja učenje, školovanje, metoda, u pogledu filozofije svako postavlja zahtev da je bez daljeg sposoban da se njome bavi ida kaže svoju reč. Sopstvena, ljudska priroda, sopstvena sudbina i sopstveno iskustvovaže kao dovoljna pretpostavka.

Zahtev da filozofija bude pristupačna svakome mora se prihvatiti. Inajzapleteniji putevi filozofije kojim idu stručnjaci u filozofiji imaju svoj smisao samoako prodiru u ljudsku prirodu, koja je određena načinom na koji za nju postaje izvesno postojanje bića i nje same.

Drugo: Filozofsko mišljenje mora u svako doba biti izvorno. Svaki čovek morasam da ga izvrši.

Čudesan dokaz da čovek kao takav izvorno filozofira predstavljaju pitanja dece. Nije redak slučaj da se iz dečjih usta čuje ponešto što po svom smislu zadire u srž filozofiranja. Ispričaću neke primere:

Jedno se dete čudi: “Stalno pokušavam da mislim da sam neko drugi, pa ipak sam to uvek ponovo ja.” Taj dečak dodiruje poreklo svake izvesnosti, svest o biću usamosvesti. On se čudi pred zagonetkom bića sopstvenog Ja, pred onim što se naosnovu bilo čega drugog ne može pojmiti. I pitajući, stoji pred tom granicom.

Drugo neko dete čulo je priču o postanku sveta: U početku bog stvori nebo izemlju … pa ubrzo zatim pita: “A šta je bilo pre početka?” Taj je dečak saznao da se pitanje nastavlja u beskonačnost, da razum ne može da zastane i da nije u stanju danađe konačan odgovor.

Drugom detetu, koje se za vreme šetnje našlo pred nekim proplankom usredšume, pričaju bajke o vilama koje u toku noći na tom mestu vode kolo … “Ali vilauopšte nema …” Tada mu pričaju o stvarnosti, posmatraju kretanje Sunca, objašnjavajuda li se Sunce kreće ili se Zemlja kreće, i iznose razloge koji govore u prilog tome da Zemlja ima oblik lopte i da se kreće sama oko sebe . .. “Ah, pa sve to nije istina”, kažedevojčica, lupivši nogom o zemlju, “ta zemlja stoji čvrsto. Ja ipak verujem samo u onošto vidim.” Na to joj odgovaraju: “Onda ne veruješ ni u dobrog boga, jer ni njega nemožeš da vidiš.” Devojčica se trgne i sasvim odlučno kaže: “Kada njega ne bi bilo, ninas ne bi bilo.” To dete je potreslo čuđenje pred postojanjem: postojanje nije samosobom dato. Dete je pojmilo razliku između pitanja koje se odnosi na neki poseban predmet u svetu i pitanja o biću i našem postojanju u celini.

Druga devojčica, idući u posetu, penje se uza stepenice. I shvati kako se svemenja, i teče, i kako sve prođe kao da nije ni bilo. “Ali mora da postoji nešto trajno …to što se sada penjem uza stepenice do tetke, to ću zapamtiti.” Čuđenje i strah oduniverzalne prolaznosti i nestajanja bespomoćno traže neko rešenje.

Čovek koji bi sve to sakupio, mogao bi podneti izveštaj o bogatoj dečjoj filozofiji. Prigovor da su deca to ranije čula od svojih roditelja ili drugih očigledno sene može odnositi na ozbiljne misli. Prigovor da ta deca ne nastavljaju da filozofiraju ida, prema tome, takve izjave mogu biti samo slučajne, previđa činjenicu da deca često poseduju genijalnost, koja se izgubi kad odrastu. Kao da tokom godina sve višeulazimo u zatvor konvencija i mnenja, u zatvor gde se ništa ne otkriva i ne pita, gubeći pri tom detinju bezazlenost. Dete je još otvoreno prema životu koji se sam u sebi gradi,ono oseća, gleda i pita, što se kasnije izgubi. Dete zaboravi ono što mu se u jednomtrenutku otkrilo i iznenadi se kad mu odrasli, koji to beleže, kasnije saopšte šta je svereklo i pitalo.

Treće: Izvorno filozofiranje ispoljava se kako kod dece tako i kod duševnih bolesnika. Ponekad – retko, doduše – čini se da se okovi opšte zamagljenosti raskidaju ida progovara snažna istina. U početku nekih duševnih bolesti dolazi do potresnihmetafizičkih otkrivenja, koja, doduše, po formi i jeziku uopšte nisu takva da bi njihovoobjavljivanje imalo objektivan značaj, osim u slučajevima kao kod pesnika Helderlinaili slikara Van Goga. Ali onaj ko tome prisustvuje, ne može se oteti utisku da se ovderaseca onaj pokrivač pod kojim obično živimo. Ponekom zdravom čoveku poznato je iiskustvo neverovatno dubokog značenja, iskustvo pri buđenju iz sna, koje se na javigubi, ostavljajući nam samo osećaj da ga više ne možemo vratiti. Izreka da deca iluđaci govore istinu ima dubok smisao. Ali stvaralačka izvornost kojoj imamo dazahvalimo za velike filozofske misli ipak ne leži tu, nego u pojedincima koji su se sasvojom otvorenošću i nezavisnošću pojavljivali kao izuzetno veliki umovi u tokuhiljada godina.

Četvrto: Pošto je filozofija čoveku neophodna, ona je u svako doba prisutna u javnosti, u poslovicama koje se predanjem prenose, u uobičajenom filozofskom načinuizražavanja, u vladajućim ubeđenjima, kao i u jeziku prosvećenosti, političkihubeđenja, ali, pre svega, od prvih početaka istorije – u mitovima. Od filozofije se nemože pobeći. Pitanje je samo da li je postajemo svesni ili ne, da li je ona dobra ili loša,zbrkana ili jasna. Ko odbacuje filozofiju, i sam se priklanja jednoj filozofiji iako toganije svestan.

Šta je, dakle, filozofija, koja se javlja tako univerzalno i u tako neobičnimoblicima?

Grčka reč filozof (philosophos) nastala je kao suprotnost reci sofos. Onaoznačava čoveka koji voli saznanje (znanje) za razliku od čoveka koji je sebe nazivaoznalcem jer je posedovao saznanje. Taj smisao reci očuvao se do danas: suštinafilozofije je traženje istine, a ne posedovanje istine, bez obzira na to kako se često onaodavala dogmatizmu, to jest konačnom, potpunom i poučnom znanju iskazanom ustavovima. Filozofija znači: biti na putu. Njena pitanja su bitnija od njenih odgovora, asvaki odgovor se ponovo pretvara u novo pitanje.

Ali to biti-na-putu – sudbina čoveka u vremenu – krije u sebi mogućnostdubokog zadovoljenja, štaviše, u velikim trenucima, čak i savršenstva. Ta mogućnostnikad nije u onome što se može znati i reći, u stavovima i ispovestima, nego uistorijskom ostvarivanju ljudskog bića, kome se samo biće objavljuje. U osvajanju testvarnosti u situaciji u kojoj se čovek u datom trenutku nalazi leži smisao filozofiranja.

Biti na putu tražeći, ili: naći mir i savršenstvo trenutka – to nisu definicijefilozofije. Filozofija nema ništa iznad sebe, ništa pored sebe. Ona se ne može izvesti niiz čega drugog. Svaka filozofija sama sebe definiše svojim ostvarenjem. Šta jefilozofija – to se mora praktično okušati. Tada je filozofija u isti mah praktičnosprovođenje žive misli i svest o toj misli (refleksija) ili delanje i govor o tom delanju. Tek na osnovu sopstvenog pokušaja može se sagledati šta u svetu važi kao filozofija.

Mogli bismo izreći i druge formule o smislu filozofije. Ali nijednom formulomne iscrpljuje se taj smisao i nijedna se ne pokazuje kao jedina. Još od antike slušamo:filozofija (prema svom predmetu) jeste saznanje božanskog i ljudskog, saznanje bivstvujućeg kao bivstvujućeg, nadalje (po svom cilju), ona je učenje o tome kako da se umre, misaona težnja za blaženstvom, težnja da se postane sličan božanstvu, ona je,najzad (prema svom sveobuhvatnom smislu), znanje nad znanjima, umetnost nadumetnostima, nauka uopšte, koja nije usmerena ni na jedno pojedinačno područje.

Danas se, možda, može govoriti o filozofiji u sledećim formulama; njen smisao jeste:da sagleda stvarnost na njenom izvoru;da stvarnost zahvati na onaj način na koji se, misleći, sam sobom bavim uunutrašnjem delanju;da nas učini prijemljivim za širinu sveobuhvatnog;da se u borbi, koja bi se volela, usudi na komunikaciju između čoveka i čoveka posredstvom njihove težnje za istinom;da se um strpljivo i neprekidno održava budnim i pred onim što je najviše stranoi pred onim što nas odbija.

Filozofija je koncentrišuća sila pomoću koje čovek postaje čovekom onogtrenutka kad dođe do stvarnosti. Iako filozofija u vidu jednostavnih i delotvornih misli može da pokrene svakogčoveka, pa i dete, njena svesna razrada uvek je nedovršen zadatak, zadatak koji sestalno ponavlja i stalno ostvaruje kao celina svog vremena – javljajući se u delim avelikih filozofa i, kao odjek, kod onih manjih. Svest o tom zadatku ostaće u bilo komvidu budna sve dok su ljudi – ljudi.

Filozofiju radikalno napadaju i u celini negiraju kao suvišnu i štetnu ne samodanas. Čemu ona služi? U nevolji se ne možemo u nju pouzdati.

Crkveni autoritativni način mišljenja odbacio je samostalnu filozofiju, jer ona,navodno, udaljava čoveka od boga, navodi ga da postane sveto van i truje mu dušuništavnim stvarima. Političko-totalitarni način mišljenja izneo je optužbu: filozofi susamo na različite načine objašnjavali svet, a reč je o tome da se on izmeni.Predstavnici oba načina mišljenja smatrali su da je filozofija opasna zato što razarared, što podstiče duh nezavisnosti, a time i pobunu i protivljenje, što zavarava i odvlačičoveka od njegovog realnog zadatka. I privlačna snaga onostranosti, koju nam jeosvetlio otkriveni bog, i sila bezbožne ovostranosti, koja sve zahteva za sebe, htele bida filozofije nestane.

Uz to, svakodnevni zdrav ljudski razum postavlja jednostavno merilo korisnosti, koje filozofija ne zadovoljava. Talesa, koji važi za najstarijeg grčkogfilozofa, ismejala je već sluškinja, koja je videla kad je, posmatrajući zvezdano nebo, pao u bunar. Zašto traži ono najudaljenije kad je tako nespretan u onome što jenajbliže!

Filozofija, dakle, treba samu sebe da opravda. To je nemoguće. Ona ne možesebe da opravda nečim što bi, zbog svoje upotrebljivosti, imalo opravdanje. Ona možesamo da se obrati onim snagama koje u svakom čoveku odista podstiču na filozofiranje. Ona može da zna da se bavi nečim što se tiče čoveka kao takvog, nečimšto je oslobođeno svake svrhe i svakog pitanja o tome da li je korisno ili štetno u ovom svetu, i da će sebe ostvarivati sve dok ljudi žive. Čak ni sile koje su joj neprijateljskene mogu da pod filozofijom ne podrazumevaju svoj sopstveni smisao i da za određeneciljeve ne stvaraju misaone tvorevine koje su zamena za filozofiju, ali koje služedelovanju tih sila, kao što je slučaj s marksizmom, fašizmom. I te misaone tvorevinedokazuju neizbežnost filozofije za čoveka. Filozofija je uvek prisutna.

Ona ne može da se bori, ne može sebe da dokaže, ali može sebe da saopštava. Ona ne daje otpor tamo gde je odbacuju, i ne trijumfuje tamo gde je slušaju. Ona živi u jednodušnosti, koja sve ljude može povezati onim što im je svima kao ljudimazajedničko.

Filozofija velikog stila i sistematski povezana postoji dve i po hiljade godina naZapadu, u Kini i Indiji. Danas nam govori velika tradicija. Mnogostrukost filozofiranja, protivrečnosti i zahtevi za istinitošću, koji se uzajamno isključuju, nemogu sprečiti da se sagleda da u osnovi svega toga deluje ono Jedno, koje niko ne poseduje i oko kojeg neprestano kruže sva ozbiljna nastojanja: jedna večita filozofija, philosophia perennis. Mi smo upućeni na tu istorijsku osnovu našeg mišljenja akoželimo da mislimo svojom najjasnijom svešću i suštinski.


Izvor: Karl Jaspers, Uvod u filozofiju; Filozofija egzistencije; Beograd, 1973; str. 125-132.


Izvor Gledišta