<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Žene kroz smjenjivanje epoha

Zabilježene (III dio)

U narednom periodu donosimo vam dijelove knjige "Zabilježene, Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku". Sad vam donosimo dio "Žene kroz smjenjivanje epoha" koji potpisuju Aida Spahić, Fabio Giomi, Zlatan Delić.

14. januar 2015, 12:00

I DIO: 1914–1941.

Žene kroz smjenjivanje epoha


Žensko pitanje postoji. To pitanje nisu stvorili ni muškarci, kao što neke feministkinje misle a ni žene, kao što tvrde antifeministi. Žensko pitanje stvorile su prilike.  


U ovom poglavlju ukratko će biti predstavljen period od početka Prvog svjetskog rata do početka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji 1941. godine u kontekstu djelovanja žena. Na samom početku dat je kratak pregled historijsko-društvenih okolnosti, a nakon toga prikaz ženskog udruživanja, prava za koja su se zalagale te faktora koji su otežavali ili donekle olakšavali njihovo djelovanje. Također je dat osvrt na ekonomska, socijalna, obrazovna, građanska i ostala prava žena u ovom periodu, kao i na prilike u književnosti i pozorišnoj umjetnosti. Mnoge od njih su nažalost zaboravljene, ali se mnoge pamte, iako samo u uskim krugovima i arhivama. Kako ne želimo da vrijeme izbriše i njihove biografije i doprinose, na kraju poglavlja navodimo sasvim kratko informacije o njihovom životu i radu, unaprijed žaleći što mnoge žene ovog perioda ni na stranicama ove knjige neće naći svoje mjesto.

Historijsko-društveni kontekst

Austro-Ugarska je kroz svoju upravu u BiH aktivno provodila infrastrukturne projekte te razvijala proizvodnju korištenjem lokalnih resursa i radne snage. Uporedo sa naslijeđenim feudalnim odnosima, koje novi okupatori nisu mijenjali, počeo je razvoj kapitalističke privrede obilježen prodorom stranog kapitala, koji su privukla ogromna prirodna bogatstva ovog teritorija i izobilje jeftine radne snage.  Razvija se rudarstvo, industrija, šumarstvo i građevinarstvo te se od seoske sirotinje i propalih zanatlija počinje stvarati radnička klasa.  Investicije su bile ogromne i često rađene za vojsku (izgradnja željeznice i mreže puteva), ali su imale veliki značaj i za lokalni život.  Iako se radilo o imperijalnoj sili koja je provodila svaku vrstu kontrole svega što je lokalno, sa industrijskim razvojem razvijalo se i građanstvo te se budila radnička svijest. Stanovništvo, do tada uglavnom agrarno, počelo je raditi u fabrikama. Žene se u velikom broju uključuju u radnu snagu, ali su nadnice žena bile i tri puta manje nego nadnice muških radnika.  U fabrikama duhana, tekstila i ćilima radile su većinom žene. Uspostavila se relativno moderna administracija, ali su ljudska prava bila pod kontrolom i vojska je stalno bila prisutna.  

Otvaraju se škole, kulturne ustanove, pokreće se aktivna štampa te od 1878. godine počinje spori proces sekularizacije.  Javni angažman stanovništva provodi se kroz udruživanja koja se formiraju na nacionalnim, kulturnim, vjerskim i humanitarnim osnovama, ali se budi i klasna svijest kroz ta udruženja te se kasnije osnivaju sindikati, socijaldemokratska stranka i organizuje se borba protiv nepodnošljivih uslova rada. Prvi štrajkovi zabilježeni su već 1890-ih godina. Značajne su bile klasne promjene koje je izrodila imperijalistička modernizacija. Proizvedene su socijalne razlike i elitna klasa podložna modernim evropskim idejama, ali je vrijednosni sistem ostao konzervativno patrijarhalni u novim moralnim kodovima u okviru kojih se regulišu rod i klasa.  Otvorio se prostor za nove ideje o ženskom položaju te su žene (iako i dalje u maloj mjeri) djelovale u javnom prostoru – kroz štampu, udruživanje (i političko, ne samo humanitarno) i obrazovanje.  Naravno, u okvirima patrijarhalno dozvoljenog, što je podrazumijevalo da porodica, djeca, udaja i muž dolaze na prvo mjesto.

Rat, koji je trajao od 1914. do 1918. godine, donio je brojne promjene u svakodnevni život stanovništva. Zaveden je vojno-okupacijski režim i 1915. godine ukinut je bosanskohercegovački Sabor. Austrougarske vlasti vrše mobilizaciju muškaraca u austrougarsku vojsku, uvode namete na stanovništvo, progone protivnike režima i vrše rekviziciju poljoprivrednih proizvoda.  Ovakvi procesi uzrokuju teško siromaštvo i glad stanovništva koje počinje masovno umirati. Većina fabrika bila je pod vojnom upravom. Glavnu radnu snagu predstavljale su žene, jer su muškarci mobilizirani u vojsku. Dužina radnog dana i visina nadnice zavisili su od volje poslodavca.  Zabilježeno je da su se 1917. godine seljanke iz okoline Sarajeva pobunile protiv rekvizicije, te se počele skupljati pazarnim danom na sarajevskoj pijaci naoružane koljem i štapovima da spriječe odvođenje stoke i odnošenje hrane, nakon čega ih je deset bilo uhapšeno.  Rat je bio surov i krvav i utjecao je na sve slojeve i kategorije stanovništva, a posebno na žene koje su i prije rata teško živjele u strogim patrijarhalnim okvirima i teškim socijalno-ekonomskim okolnostima. Već se krajem rata bilježi masovnije izražavanje nezadovoljstva žena u BiH i interes za obnavljanje socijalističkih organizacija.  Prvi svjetski rat promijenio je državne granice, ali i uništio idealizovani svijet XIX vijeka, te donio sa sobom teško ekonomsko stanje zapamćeno po gladi, bolesti, siromaštvu, nezaposlenosti, inflaciji, špekulacijama i korupciji, neriješenom nacionalnom pitanju i sporom obnavljanju privrede.  Ali je pored toga morao dovesti i do osnaživanja žena, koje su na svojim ratnim iskustvima kasnije značajno temeljile svoj društveni angažman i aktivizam.


Bosanke i Hercegovke u prvoj Jugoslaviji

Godine 1918. osniva se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca čiji će se naziv promijeniti u Kraljevina Jugoslavija 1929. godine. Integracija BiH u prvu jugoslavensku državu duboko je obilježila život Bosanki. Od 1919. godine žene imaju pravo upisa u gimnazije, što nije bilo dozvoljeno tokom habsburškog perioda. Gimnazije su postepeno omogućavale ženama pristup univerzitetskom obrazovanju, posebice na tri glavna univerziteta u državi, u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, od osnivanja univerziteta nakon Prvog svjetskog rata. Nadalje, 1929. godine jugoslovenska vlada uvodi obavezno obrazovanje za dječake i djevojčice do 14 godina, mjeru kojom se povećao broj obrazovanih u novoj državi.  Iako su muslimani i dalje bili konfesija koja je najmanje slala djecu u školu, primjetan je rast u broju muslimanskih učenika i učenica u državnom obrazovnom sistemu: od 1918. do 1919. godine 10.000 učenika/ca je pohađalo školu u BiH; do 1931/1932. bilo je skoro 43.000 muslimanske djece u školama na istoj teritoriji. Premoštavao se jaz između dječaka i djevojčica u školama: nakon Prvog svjetskog rata omjer djevojčica i dječaka bio je 1:10, a deset godina kasnije 1:3. Specifično, u Sarajevu je broj muslimanskih dječaka u osnovnim školama između 1928. i 1937. godine porastao peterostruko (sa 683 na 3655), dok je broj muslimanskih djevojčica povećan desetostruko (sa 163 na 1605).  Ovi podaci ukazuju na to da je, uprkos otporu vjerskih službenika i dijela stanovništva, počela prevladavati ideja da dječaci i djevojčice trebaju ići u školu.

Kulturna udruženja imala su važnu ulogu u pružanju podrške muslimankama da pristupe srednjim školama i univerzitetima. Muslimansko prosrpsko kulturno udruženje Gajret, koje je od svoje uspostave 1903. godine dodjeljivalo stipendije muslimanskim učenicima/cama, od 1920. godine počinje podržavati srednjoškolsko i univerzitetsko obrazovanje muslimanki. Od tada je svake godine od mogućih 60 do 100 stipendija, najmanje deset dodjeljivano učenicama.  Narodna uzdanica, drugo slično udruženje osnovano 1924. godine, ali prohrvatski orijentisano, također je imalo misiju podržavanja srednjoškolskog obrazovanja, iako broj stipendija koje su dodjeljivali nikada nije dosegao onaj broj koji je dodjeljivao Gajret.  Uvidom u godišnjake udruženja, može se konstatovati da je u svojih dvadeset godina postojanja Narodna uzdanica podržala 113 učenica, 21 u prvih deset godina djelovanja i 92 između 1936. i 1942. godine.
Kako je pristup univerzitetskom obrazovanju podrazumijevao napuštanje BiH, Gajret i Narodna uzdanica su radili na osnivanju muških i ženskih studentskih domova u glavnim univerzitetskim centrima Kraljevstva. Kako Narodna uzdanica nije imala sredstva da otvori vlastiti studentski dom, radila je na pronalaženju privatnih smještaja za muslimanske studentice u Zagrebu. Udruženje je konačno uspjelo otvoriti dom za djevojke 1940. godine u kojem je do izbijanja Drugog svjetskog rata bilo smješteno šest studentica.  
Ipak, udruženje koje je odigralo najveću ulogu u promovisanju univerzitetskog obrazovanja za muslimanke bilo je Gajret, koji je osnovao dom za muslimanke u Zagrebu 1926. godine.  Zahvaljujući djelovanju muslimanskih kulturnih udruženja, početkom Drugog svjetskog rata, 600 jugoslavenskih muslimana bilo je univerzitetski obrazovano, a među njima je bilo 20 žena.  
Boreći se sa ekonomskom krizom, pravnim poteškoćama i teretom kako muslimanske tako i jugoslavenske patrijarhalne kulture, nekoliko desetina muslimanki ipak je uspjelo naći posao nakon univerziteta. Većinom su ove žene počinjale raditi kao nastavnice u srednjim školama ili kao državne službenice u administraciji. Neke su poticale iz imućnih bosanskih porodica koje su gajile jaku tradiciju liberalnih profesija, poput Nadžide i Zinete Hadžić, kćerki pisca i političara Osmana Nurija Hadžića. Nakon studija na Univerzitetu u Beogradu, Nadžida je radila kao sutkinja porotnica, a Zineta kao državna službenica na sudu. Još jedna žena iz porodice Hadžić, Rabija, zaposlila se kao nastavnica zajedno sa još nekoliko muslimanki. Ovaj posao joj je otvorio prostor da radi kao zamjenska nastavnica u srednjim školama za dječake u brojnim gradovima zemlje, uključujući Zemun, Bijeljinu i Beograd. Pored ekonomske nezavisnosti, živote ovih žena karakterisala je izražena profesionalna mobilnost što je bilo teško zamisliti za druge muslimanke. Dvije prve doktorice, Ševala Iblizović-Zildžić i Hiba Šerbić, bile su korisnice stipendija Narodne uzdanice i Gajreta i obje su diplomirale početkom 1940-ih.

Još jedna kćerka Osmana Nurija Hadžića, Bahrija, započela je nakon studija profesionalnu karijeru. Rođena je u Mostaru, a u Beograd se preselila 1920-ih da studira uz pomoć stipendije Gajreta. Nakon studija klavira u jugoslavenskom glavnom gradu, Bahrija je 1923. godine upisala Muzičku akademiju u Beču gdje je specijalizirala operu. Neko vrijeme je radila u Bernskoj operi u Švicarskoj, a 1931. godine se pridružuje Beogradskoj operi gdje je radila do kraja 1930-ih godina. Poznata u njemačkoj štampi kao Eine Grösse aus Belgrad (veličina iz Beograda), Bahrija Nuri Hadžić vodila je uspješnu karijeru nekih desetak godina, te je nastupala u najvažnijim pozorištima centralne Evrope, kao i Švicarske i Turske.

U periodu između dva rata, kontakti muslimanki sa udruženjima nisu se samo svodili na finansijsku podršku njihovim akademskim nastojanjima. Nakon Prvog svjetskog rata, muslimanke su se prvi put uključile u brojna udruženja, prvo u Sarajevu, a ubrzo i u ostalim gradovima i manjim mjestima. Muslimanke su se udruživale u tri vrste dobrovoljnih asocijacija. Prva vrsta su filantropska društva, poput isključivo ženskog Osvitanja, osnovanog u Sarajevu 1919. godine, ili miješanog Merhamet, osnovanog u istom gradu 1914. godine i otvorenog za muslimanke tokom 1930-ih.  Ova udruženja su bila inspirisana islamskim vrijednostima i uglavnom su se brinula za siromašno muslimansko stanovništvo u urbanim područjima. Drugi model su bile kulturne asocijacije poput Gajreta i Narodne uzdanice, čiji je glavni cilj bio podržavati školovanje i nacionalizam među muslimanskim učenicima/ama, a muslimanke su se u njima od 1920. godine organizovale u lokalnim ženskim ograncima. Treći model bio je udruživanje poput Ženskog pokreta, feminističke organizacije koja je osnovana u Beogradu i Sarajevu 1919. godine. Ovo udruženje je najveći značaj pripisivalo postizanju ženskog prava glasa i ravnopravnosti žena i muškaraca u jugoslavenskom društvu, građenjem transnacionalne mreže sa feminističkim aktivistkinjama u drugim zemljama.  Uprkos naporima feminističkih aktivistkinja da u svoje aktivnosti uključe, kako su to one govorile, svoje sestre muslimanske vjere, muslimanke su se samo rijetko uključivale u ovakva udruženja, te su preferirale filantropska i kulturna društva. Iako su im se vodeća načela razlikovala, kao i agende i sredstva djelovanja, ova udruženja igrala su ključnu ulogu u preobražaju položaja muslimanke u bosanskim gradovima. Zahvaljujući različitim aktivnostima, poput prikupljanja novca za napuštenu djecu, organizovanja časova opismenjavanja i javnih predavanja, organizovanja mevluda, teferiča, zabava itd., muslimanke su postale vidljive u javnom prostoru, sudjelovale su u donošenju odluka u udruženjima i iskusile moderne oblike društvenosti, poput plesa, pjevanja u horu, organizovanja amaterskih pozorišnih predstava, učestvovanja u natjecanjima ljepote itd.

Žensko udruživanje i aktivizam

Iako nakon rata nastupa period bijede i spore postratne obnove, između dva svjetska rata došlo je do povećanja urbanih centara i širenja kulture, društvenog djelovanja i obrazovanja. Žensko djelovanje uzima maha i ocrtavaju se jasne granice ženskog pokreta. Žene su se zalagale za pravo glasa, humanitarni rad i obrazovanje koje bi im omogućilo veći izbor profesija.  Pokret za emancipaciju žena razvijao se u dva pravca: feminističkom i proleterskom.  Mnogobrojne građanske, humanitarne, vjerske, ali i nacionalne organizacije ubrajale su se u feminističke. Ne možemo govoriti o radikalnom feminističkom djelovanju, već prije o umjerenom koje je težilo poboljšanju položaja žene u okviru postojeće matrice i promovisalo humanitarni rad kao žensku djelatnost. Proleterske organizacije usko su povezane sa radničkim pokretom i klasnom borbom. Ono što historija ne bilježi jeste da se period od prve četiri decenije dvadesetog vijeka može smatrati zlatnim dobom ženskog angažmana u ovom regionu,  te jasnim začecima feminističkog djelovanja kroz sve spomenute oblike udruživanja. Međutim, samo je nekolicina žena zapamćena i predstavlja dio kulturne baštine danas, jer im je tragove zametnuo Drugi svjetski rat i komunistička ideologija.  Općenito, ekonomski i socijalni status stanovništva nije se značajno promijenio stvaranjem nove države.

Već krajem Prvog svjetskog rata bilježi se velikih broj društava i udruženja, od kojih su mnoga postojala i prije rata ali svoj rad obnavljaju tek po njegovom završetku. Registrovano je 1.256 društava u 258 naselja, a najviše u Sarajevskom okrugu (300), zatim u Banjalučkom (248), Tuzlanskom (222), Mostarskom (198), Travničkom (181) i Bihaćkom (107).  
Postojala su odvojena ženska društva,  ali su žene organizovane i u okviru postojećih nacionalnih društava (Gajret, Prosvjeta, Napredak, Narodna uzdanica).  Podaci ukazuju da su ženska društva bila raznorodna, te da su u Sarajevu djelovala 22 društva, u Banjoj Luci 5, Tuzli 4, Mostaru 4, Doboju 3 itd.  Neka od njih su bila građanska, neka ljevičarska, ali je bilo i nacionalnih i vjerskih.

Žene Bosne održavaju prvi javni zbor 8. marta 1914. godine na Međunarodni dan žena, koji se pretvara u protestni zbor na kojem su zahtijevale ekonomsko i političko oslobođenje žena i na kojem je pročitan pozdravni telegram Klare Cetkin u ime Međunarodne organizacije žena socijaldemokratkinja.  Godine 1918. je, također, u Sarajevu proslavljen 8. mart (Proslava ženskog dana) gdje je učestvovalo oko 2.000 žena, od kojih je između 300 i 400 bilo muslimanki.
U jesen 1919. godine u Sarajevu se osniva Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava sa ciljem da se bavi obrazovanjem, kao i građanskim i političkim pravima žena. Društvo je izdavalo list Ženski pokret, čiji je naziv preuzelo u svom kasnijem djelovanju,  na čelu sa feministkinjama koje su se borile za građanska i politička prava i općenito za ravnopravnost. Polazišna tačka djelovanja ovog Društva bio je protekli rat i sve ono za što su se žene pokazale sposobnim u to vrijeme.  Zahtjevi feminističkog pokreta odnose se i na lična i na porodična prava, a zahtjev za pravo glasa je bio jasno definisan u građanskim, ali i socijalističkim i komunističkim organizacijama žena.  Društvo za prosvjećivanje žene kasnije mijenja naziv u Ženski pokret. Bore se za pravo glasa, ekonomsku nezavisnost udate žene, priznanje jednakog starateljstva oca i majke nad djecom, osiguranje izdržavanja majke i djeteta putem zakona, izmjene nasljednog prava u korist žene, zaštitu ženske radne snage, uvođenje ženskih inspektora rada, napredovanje u pozivima kojima se žene bave i slobodan pristup u politički život.  

U periodu između dva rata u redovima žena neprestano je rastao broj pristalica radničkog pokreta i Komunističke partije.  Žene su bile aktivne u sindikalnim organizacijama, radničkim partijama i prvi je bio zahtjev za oslobođenje radničke klase, a tek onda ravnopravnost žene jer je ideja bila da će klasno oslobođenje predstavljati i oslobođenje žene. Već 1917. počinje brže oživljavanje radničkih organizacija i Socijalističke partije u BiH, a u martu 1918. godine formiran je Ženski socijalistički agitacioni odbor koji je zajedno sa Odborom rezervističkih žena organizovao proslavu 8. marta u kojoj su učestvovale brojne žene, među kojima i znatan broj muslimanki.  Te iste godine, proslava Međunarodnog dana žena koja je održana 24. marta, privukla je 2.000 žena koje su održale Skupštinu u Radničkom domu i donijele Rezoluciju djelovanja.  Sekretarijat žena socijalista osniva se 1919. godine i do kraja 1920. godine okuplja komunistkinje. Prevod knjige Klare Cetkin, Žene i studenti objavljen je 1924. godine. Na inicijativu Ženskog saveza iz Srbije, održan je Prvi kongres u Beogradu 1919. godine na kojem se osniva Narodni ženski savez Srpkinja, Hrvatica i Slovenki koji okuplja oko 200 različitih društava, između ostalog i mnoga iz BiH.  Od 1929. godine djeluje pod imenom Jugoslavenski ženski savez, a od 1936. izdaje i svoj glasnik. Na Drugom kongresu Saveza 1920. godine izdvajaju se udruženja sa feminističkim programima i osnivaju feminističku sekciju te se bave građanskim vaspitanjem žena i drugim temama poput obrazovanja, kurseva, predavanja, književnosti i higijene.  Iako su bila u članstvu Jugoslavenskog ženskog saveza, većina udruženja iz BiH bila je nepovezana te su često i sama bila faktor nacionalne podijeljenosti i antagonizama.  Godine 1921. zabranjen je rad Komunističkoj partiji pa je većina žena prešla u Društvo za prosvjećivanje žena.  Alijansa ženskih društava u Kraljevini SHS osnovana je 1923. i borila se za politička prava žena, ali i da se rad domaćice prizna kao svaki drugi plaćeni rad, da se prizna jednakost u roditeljskim pravima muškaraca i žena.  Godine 1927. grupa intelektualki osniva Žensku stranku i aktivno i borbeno nastupa za pravo glasa žena, ali svoj rad prekida 1929. jer se diktaturom u Jugoslaviji zabranjuje rad političkih stranki.  Krajem 1927. godine osniva se Udruženje univerzitetski obrazovanih žena, sa sekcijom i u Sarajevu, koje štiti profesionalne interese žena i traži promjene u građanskom pravu.  Omladinska sekcija ženskog pokreta osniva se 1935. godine i okuplja mlade žene i studentice te postaje mjesto za okupljanje antifašistkinja.  Posebno je potrebno podvući da su ženska udruženja organizovale antimilitarističke i antifašističke akcije, zalagale se za puštanje političkih zatvorenika uključujući i komuniste.

Prava žena i njihov položaj u društvu

Prelaz u XX vijek bio je doba paradoksa za žene jer ih je sve više sticalo obrazovanje, a istovremeno je obrazovni nivo velike većine žena u regiji bio katastrofalno nizak.  Historijski gledano, tek se sredinom XIX vijeka javlja potreba da se ženska djeca obrazuju, jer su se do tada obrazovali samo muškarci i to uglavnom vjerski.  Pismenost je bila veoma niska. Podaci za 1910. godinu navode da je 93,35% žena bilo nepismeno, najviše muslimanki, pa Srpkinja pa Hrvatica,  a podaci iz 1931. navode da je stopa pismenosti žena u Jugoslaviji 57,1%.  Općenito su se obrazovale žene iz urbanih sredina i centara, a najmanje obrazovane bile su muslimanke zbog konzervativnih vjerskih shvatanja i patrijarhalnih okolnosti u kojima su živjele. Austrougarska uprava je donijela zakon o obaveznoj nastavi poprilično kasno, 1911. godine, ali je zakon sadržavao odredbu prema kojoj se muslimanke izuzimaju iz obaveznog obrazovanja.  Ženska misao u javnoj sferi nije bila naročito dobrodošla, te je njihov javni angažman često kritikovan i ismijavan, čak i kada su se same zalagale za tradiciju i djelovale suprotno emancipaciji.

Ekonomsku bijedu i teške uslove rada bosanskohercegovačkih žena dopunjavali su surovi zakoni i običaji kojima su žene bile izložene u društvu i porodici.  Prema podatku za 1926. godinu, učešće žena u ukupnom broju zaposlenih u BiH bilo je 14,6%.  Patrijarhalne ideje o položaju žene, potpomognute nacionalnim i vjerskim idejama o ženinoj ulozi u obnavljanju nacije i očuvanju tradicije, dominirale su u BiH. Iako se ljevičarke zalažu za ravnopravnost, patrijarhat nije doveden u pitanje, posebno u ruralnim sredinama. Mnoga ženska društva su upravo i djelovala u smjeru potvrđivanja patrijarhalne ideologije i podržavanja nacionalne matrice. Udaja je, kao i danas, predstavljala važnu obavezu žene te otvarala put njenom potvrđivanju kao majke. Prestajala je potreba za većim brojem djece, što su žene često kontrolisale ilegalnim pobačajima koji su često imali katastrofalne posljedice po zdravlje pa i sam život žene.  Abortus je tokom cijelog perioda između dva svjetska rata bio zabranjen, te su zakonici propisivali kaznu zatvora za osobu koja uradi abortus (doktori, babice), posebno za osobu koja to učini protiv ženine volje, a žena koja izvrši abortus mogla je biti i oslobođena ukoliko se radilo o vanbračnom djetetu ili je to bilo medicinski opravdano (od 1930. godine).  Iako pobačaj vanbračnog djeteta ide u prilog patrijarhalnom ustrojstvu društva putem heteroseksualne bračne zajednice, moglo bi se reći da je dozvoljavanje pobačaja iz medicinskih razloga predstavljalo novinu i išlo u korist prava žena u to vrijeme. Zanimljivo je da na ovim prostorima (kao i danas) postoji praksa po kojoj žena odluči da se želi udati i ukrade se. Iako se radilo o prelasku iz jedne patrijarhalne zajednice u drugu, ipak je značajna odlika prakse ukrala se to da djevojke bez ičijeg dopuštenja stupaju u brak sa osobama koje same izaberu.

Zakonom o zaštiti radnika, koji je donesen 1922. godine, propisane su odredbe kojima se zabranjuje noćni rad za žene, rad dva mjeseca prije i poslije porođaja (sa garantovanom pomoći i osiguranjem), odmor za vrijeme dojenja djece (bez umanjenja plate, kao i za udate i neudate žene) i obaveza poslodavca da podiže dječija prihvatilišta u blizini radnog mjesta.  Ove su se odredbe u praksi uglavnom kršile. Jugoslavija nije imala jedinstveni građanski zakonik, te je postojala pravna neusaglašenost u primjeni građanskih propisa u različitim dijelovima zemlje. U BiH su važili zastarjeli Turski građanski zakonik (iz 1858), Turski zemljišni zakon (iz 1867) i Austrijski građanski zakonik (iz 1811) i običajno pravo, koji su umnogome ženu stavljali u neravnopravan položaj.  Pravo glasa u BiH žene su dobile tek 1945. godine u Jugoslaviji. Iako su se feministkinje i ljevičarke borile za pravo glasa između dva svjetska rata, često su bile izvrgavane ruglu i podsmijehu čak i među samim ženama.  Ono što je zanimljivo u istraživanju materijala iz doba između dva svjetska rata je vrlo česta upotreba rodno osjetljivog jezika u štampi i tekstovima.  Danas nepoželjna riječ feminizam aktivno se koristila kao ideološka i aktivistička odrednica.

Posebno teške bile su okolnosti života muslimanki. Tokom osmanske vlasti žene su se morale pokrivati ukoliko su izlazile u javnost, a ta praksa se nastavila jer su propisi šerijatskog prava primjenjivani i u Kraljevini. Upliv šerijatskog prava u porodičnim, bračnim i imovinskim odnosima dodatno je petrificirao nepovoljan položaj muslimanki.  Dolaskom Austro-Ugarske monarhije kršćanke i Jevrejke se otkrivaju, a dolaskom Džemaludina efendije Čauševića na funkciju reis-ul-uleme 1913. godine počinju se voditi otvorene rasprave oko odijevanja i emancipacije žena u kojima se reformatorske ideje sukobljavaju sa konzervativnim. Čaušević uvodi arebicu kao pismo muslimana umjesto orijentalnih jezika na kojima su se do tada obrazovali muškarci.  Ustvari su muškarci ti koji vode rasprave o ženskim pravima, a ne žene. Nakon završetka rata vidljivo je postepeno evoluiranje debate o ženskom pitanju uopće, a fokus je bio na otkrivanju i povezanosti pokrivanja sa nepismenošću i nazatkom muslimanske zajednice.  U toku Prvog svjetskog rata, a u vezi sa zapošljavanjem žena u fabrikama, imamo i prve pojave otkrivanja, iz čega se vidi da je zbacivanje zara i feredže bila neminovna pojava uključivanja muslimanske žene u privredne tokove.  U mnogo listova se pisalo o ženskom pitanju, neki od njih su i Nova žena iz 1928, Đulistan, Žena danas, Ženski pokret (s prekidima izlazio od 1920. do 1938. godine), Žena i svijet 1934, Jednakost (o ženskom komunističkom pokretu u BiH), Glasnik ženskog jugoslavenskog saveza iz 1938,  a napredne stavove iznosilo je i društvo Gajret kroz svoj časopis (sa prekidima od 1907. do 1941. godine). Đulistan, prvi bošnjački ženski časopis za socijalno i kulturno podizanje muslimanske žene pojavio se 1926. godine i izdata su samo tri broja u razdoblju od marta do maja 1926. godine. Časopis se bavio modernizovanjem i reformiranjem socijalnog statusa bosanske muslimanke i njenom kulturno-prosvjetnom preobrazbom.  Časopis je promovisao obrazovanje i emancipaciju, kroz vjerski i patrijarhalni okvir. Ahmed Ljubunčić je bio glavni urednik i u svom uvodnom tekstu prvog broja, pored ostalog piše:
Organizujmo se, braćo! Razoružajmo okorjele konzervativce, kojima je žena samo predmet i stvar. I neka im bude jasno da je žena u pravu kad kroz nauku traži puteve svega ljudskog savršenstva (…) vrijeme je da riješimo naše najvažnije pitanje - pitanje naše žene.  
(Foto2)
Osvitanje, prvo udruženje muslimanki u BiH osnovano je 1919. godine i djelovalo do 1930/31, a bavilo se obrazovanjem, moralnošću i produktivno-privrednim učešćem žena u društvu.  Ženski pododbor Gajreta počeo je sa radom 1920. godine, a glavni cilj djelovanja bio je kulturno podizanje muslimana.  Spominje se i Muslimanski ženski klub čiji je pravilnik objavljen 1924. godine i koji je imao zadatak da gaji društvenost među svojim članicama i da djeluje na prosvjećivanju muslimanki u svjetovnom i vjerskom pogledu.

Jevrejke u BiH su uglavnom bile Sefardkinje i također su živjele u veoma tradicionalnom okruženju. Većina ih je ostajala u kući nakon rane udaje, a tek sredinom XX vijeka Jevrejke počinju raditi.  Kao i ostale žene u BiH, počinju se obrazovati tek u XX vijeku, a prioritet i dalje ostaju porodica, djeca, brak i reproduktivni rad. Međutim, Jevrejke se aktivno angažiraju u humanitarnom radu tako da su osnovana brojna jevrejska društva. Ženska jevrejska društva se osnivaju već krajem XIX vijeka, na primjer La Humanidad u Sarajevu, koje se bavilo siromašnom djecom, majkama, siročadima i obrazovanjem djevojčica, i Sociedat de vižitar doljentas, koje se brinulo o starim i nemoćnim ljudima.  Detaljan opis svakodnevice, običaja, djelovanja i pozicije dala je Laura Papo Bohoreta u svom djelu Sefardska žena u Bosni iz 1932. godine.

O ženama i njihovim pozicijama pisalo se mnogo u štampi. Ali novinarska profesija za žene nije bila lako dostupna i do 1945. godine novinarke su bile raritet.  Jedan od listova namijenjen ženama bio je Nova žena: moralno etička i socijalna revija (Sarajevo, 1928).  Ženski pokret, koji se prodavao i u BiH, bio je feministički časopis za koji prema objavljenim tekstovima može se zaključiti da su feministkinje iz svih krajeva Kraljevine (SHS) Jugoslavije okupljene u odnosu na ideju feminizma a ne na vladajuću ideologiju nove države.  
Ženski pokret se bavio i usponom fašizma u Evropi i antimilitarizmom kao glavnim obilježjem feminizma.  Jugoslavenska žena je imala namjeru okupiti feministkinje i baviti se pitanjima borbe za ženska ljudska prava.  Međutim, generalno govoreći, žene u BiH se nisu nikada zalagale za radikalni feminizam,  a zbog raznolikosti udruživanja i ideja kojima su se bavile, nisu imale ni zajedničku platformu feminističkog djelovanja unutar BiH.

Književnost

Nafija Sarajlić (1989–1970), kao jedina predstavnica bosanskohercegovačke književnosti austrougarskoga perioda, odgovarala je književnim tendencijama toga perioda iako je u književnom svijetu boravila veoma kratko. Objavila je zbirku priča Teme pred sami početak Prvog svjetskog rata (zvanično je zapravo objavljena u jugoslavenskom periodu, 1986. godine). Naime, sama književnost u tom historijskom periodu je bila izravno prosvjetiteljska i nastojala je evropeizirati bosanskohercegovačku kulturu i njen narod shodno duhu novoga vremena, koji su u suprotnosti sa već arhetipskim životnim stilovima. Književnost je u namjeri da zabavi i pouči, jasno odabrala pol kojem težim, a koji je istovremeno i magnetično privlači.  Neevropeizirani domaći diksurz je bilo potrebno poučiti novim vrijednostima, za koje se zalagala i Nafija Sarajlić; to je bio ključni topos njenoga teksta. Birajući teme za svoja književna ostvarenja te pružajući tim pitanjima ozbiljan prosvjetiteljski, proevropski tretman, bosanskohercegovački pisci, među kojima i Nafija Sarajlić, postaju instrumenti jednog mehanizma koji nastoji plasirati univerzalni sistem vrijednosti. U njenim crticama prisutne su dvije manihejske determinante, jaki ili slabi, te velika potreba za naglašavanjem pripadnosti ovim jačima, kao strahom od vlastite drugosti, kako navodi Anisa Avdagić. Njeno književno stvaralaštvo posmatrano unutar postkolonijalnih teorija je artikulisano kroz prvu fazu, kako je objašnjava Fanon,  fazu usvajanja evropskih modela (engl. adopt phase) sa artikulacijom unutar koje ta kultura zapravo ima univerzalnu vrijednost te da ne postoji treća vrsta rješenja problema. Njene spisateljske crtice žele na čitatelja i čitateljicu djelovati u odgojnom i nacionalnom smislu, interpelirajući ga/ju i djelujući na stanje nacionalnoga uma i pri tome pokazujući da se nova kultura i novi pogled na svijet ne konstituiše na temeljima koji već postoje, nego kroz evropeizaciju i odbacivanje prethodnih kulturoloških načela. Činjenica da književnost austrougarskoga perioda pamti rad samo jedne spisateljice, koja je, čini se, imala vlastitu sobu ili barem vlasititi sto, svjedoči u prilog tezi da je pisanje bilo isključivo muška rabota, te da su muškarci, kao u prvom slučaju kolonizatori, odlučivali o vrijednosti književnoga djela.  U takvim uslovima književnu poetiku Nafije Sarajlić, kao i autorica iz prethodnog perioda, ne možemo posmatrati samo kao tekst, nego moramo uzeti u obzir i imperative književnoga stvaralaštva unutar spomenutog konteksta, jer je Nafija Sarajlić bila dosljedna književnim tendencijama toga perioda, prilagođavala se kolonizatorskom diskurzu i patrijarhalnom diskurzu svoga supruga i učitelja Šemsudina Sarajlića, također pisca. Ona je zapravo autorica iz sjene, što podrazumijeva imitaciju, oponašanje adroteksta, patrijarhalnih modela, s dubokim uvjerenjem da su oni kanonizirani, nezaobilazni i jedino vrijedni. (...) Uljujkana u patrijarhalni model življenja, Nafija Sarajlić je pisala s takve pozicije, iz sjene očeva i muževljeva autoriteta.  Njen pripovijedni stil odgovara načelima ženskoga teksta sa tendencijama ulaska u feminilni tekst, jer strukturu svoga teksta prilagođava sebi, svom senzibilitetu i svom tijelu. Iako ta tjelesnost/pisanje ostaje posve reducirana, shodno kontekstu razumijevanja ženskoga tijela u tom periodu koje ga vidi kroz majčinstvo ili pogled gospodara i muškarca kako navodi A. Avdagić, Nafija Sarajlić se može razumijevati kao autorica na granici između ženskog i feminilnog. Graničnost njene poetike je reprezentuje kao autoricu čiji se rad i angažman ne smije i ne može izbaciti ili zaboraviti, jer predstavlja bitan element ženske historije bosanskohercegovačkog književnoga stvaralaštva. Jedna osnovna škola danas nosi njeno ime.

Period poslije Prvog svjetska rata karakteriše ubrzano buđenje ženskog književnog stvaralaštva, koje se artikuliše u smjeru okupiranja književnosti kao prostora unutar kojeg su muškarci, kao nositelji pera i narativa, u potpunosti dominirali. U ovom književno-historijskom periodu javljaju se književnice, ponajviše pjesnikinje, koje će obilježiti ovu epohu u stilsko-izražajnom značenju kao epohu propitivanja socijalnih tematika, tj. poetika ekspresionizma koje se odnose na faze socijalnog angažmana. Književnice Vladeta Popović, Džemila Hanumica Zekić, Danica Drča, Jelena Skerlić-Ćorović, Ljubica Marković, Ajiša Filipović, Jelica Berndazikowska, Irena Feketa, Jirina Karasova Milica Stojanović-Vlatković, Senija Dizdarević, Fikreta Pjanić, Milica Miron, Munevera Čalkić, Levi Bernardina Horvat, Jela Ostojić svojim književnim djelima predstavljaju društveni kontekst unutar kojeg su žene bile aktivne u pisanju, ali je njihov trag ostao gotovo pa izbrisan naročito u zvaničnim hrestomatijama i kanoniziranim antologijama.  Njihove poetike i toposi koje su obrađivale u svojim tekstovima u skladu su sa tadašnjim strujanjima književne produkcije i konteksta kojem su pripadale. Drugim riječima, njihova književnost nije bila ništa manje vrijedna nego književnost koju su napisali muškarci, a njihova djela možemo posmatrati kao feminilna kako ih Grosz definira. Književnica unutar ove epohe bosanskohercegovačkog književnog stvaralaštva nije nikakva nepoznanica ni kao stvarateljica, promotorica pisane riječi ili afirmatorica feminilnosti.

Književnice unutar ovog socijalnog konteksta između dva svjetska rata u svojim djelima, a i kroz druge vidove društvenog angažmana, pozivaju na društvenu promjenu, aktivizam, učestvuju u kulturnom i društvenom životu, objavljuju u relevantnim književnim časopisima kao što je Behar, osvajaju prostore slobode obrađujući socijalne težnje ženskog pokreta, školsko vaspitanje ženske omladine, razvoj feminizma, ženskoga prava na rad itd., što književnu kritiku, koja se oglušila na ovaj period ženskog književnog stvaralaštva, čini izravno isključujućom i posve mizoginom. Ovaj period karakteriše promjena unutar ženskog književnog stvaralaštva, koje se kretalo u smjeru prevazilaženja epskih narativa, i prosvjetiteljske uloge književnosti same i njenog okretanja ka svekolikom iskustvu svjetske književnosti i kreiranju književno-umjetnički vrijednih narativa koji će se nastaviti nakon Drugog svjetskog rata. Period između dva rata također karakteriše i uključivanje žena u javni diskurz rasprava i polemika o emancipaciji muslimanske žene (Hatidža Basara, Hasnija Berberović, Samija Hodžić, Derviša Ljubović) čime se nameću kao govorni subjekti i osvajačice prostora javnoga dijaloga.

Anka Topić (1882–1956) je prva žena u BiH koja je objavila zbirku pjesama, Izgubljena zvijezda 1908. godine. Rođena je u Žepču, ali je djetinjstvo i mladost provela u Sarajevu. Završila je učiteljsku školu, kasnije je u raznim gradovima radila kao učiteljica i prosvjetiteljka. Borila se za emancipaciju žena. Danas se dodjeljuje nagrada Anka Topić za prvu knjigu poezije žena u BiH.

Laura Papo Bohoreta (1891–1942) je pisala na španskom ladino jeziku poeziju, kratke priče i dramske tekstove, koji su se izvodili i bili veoma popularni među njenim sunarodnjacima. Godine 1932. napisala je djelo Sefardska žena u Bosni, koje predstavlja detalje života Sefardkinja od rođenja do smrti. Njeni radovi na ladino jeziku imaju veliki lingvistički značaj. Njen književni i kulturni rad indirektno je potakla Jelica Belović Bernadžikovsa koja je 1916. objavila članak na njemačkom, koji je Laura Papo Bohoreta doživjela kao napad na sefardsku ženu. Zabilježila je običaje, vrijeme, jezik i kulturu sefardske zajednice čime bilježi nemjerljiv doprinos znanju o ovom dobu. Također je dugo bila zaboravljena i neprevođena. Sefardska žena u Bosni prevedena je tek 2005. godine.

Jovanka Milošević (1878–1937) je bila obrazovana žena iz Banje Luke koja je imala sklonost ka umjetnosti i književnosti. Bila je predsjednica Dobrotvorne zadruge Srpkinja koja je osnovana 1901/02, a kasnije preimenovana u Kolo srpskih sestara.

Suada Muftić je bila među prvim ženama koje su pisale za Gajret. Godine 1932. piše članak u kojem otvoreno poziva da se društvo Gajret uključi u proces obrazovanja muslimanki. Članak je jasno pokazao da postoji jaz između žena iz urbanih i ruralnih sredina, te da je on veći među muslimanskim stanovništvom.

Razija Handžić je bila sarajevska književnica. Postavila je idejne temelje za Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, a kasnije je bila i njegova direktorica.  Objavila je zbirku pjesama Uspravno plamenje 1977. godine.

Hasnija Berberović je bila prva muslimanka koja je 1909. godine položila državni ispit. Sljedećih 29 godina radila je kao učiteljica. Sarađivala je sa Gajretom i osnivačica je i prva predsjednica udruženja Osvitanje. Aktivno je radila na emancipaciji žena.

Šefika Nesterin Bjelavac, Hatidža Đikić i P.K. Fatma su pjesnikinje koje su objavljivale u Gajretu.  Pored njih, spominju se imena i drugih pjesnikinja i spisateljica: Milica Miron, Rikica Ovadija, Atifa Pandžina, Jelka Jela Ostojić, Nafija Zildžić, Zilkida Berberović, Asija Kavazović, Kajdafa Efica (Mostar) i Zejna Hodžić (Mostar).

Pozorište

Ženski doprinos stogodišnjem pozorišnom stvaralaštvu najviše se ogleda unutar glume kao umjetničke djelatnosti u kojoj su žene ravnopravno zastupljene sa muškarcima, glumcima. U reprezentacijskom smislu, gluma je oblast unutar koje su žene najviše zastupljene, kako kroz historiju, tako i danas. Međutim, ostale umjetničke djelatnosti koje podrazumijevaju izravno stvaranje ili kreiranje, donošenje odluka, te u društvenom i ideološkom segmentu imaju mnogo veću vrijednost, bile su im uskraćene. Stoga je i danas mnogo manje rediteljica, producentica ili scenaristica, a mnogo više glumica. Rediteljska mjesta su više rezervisana za muškarce, ali neke rediteljice i scenaristice, kojih je i danas manje nego muškaraca reditelja ili scenarista, nastoje osvojiti pozicije koje su ženama kroz historiju ideološki uskraćivane.
Lidija Mansvjetova, rediteljica i glumica, rođena je 1893. godine u Sankt Peterburgu. Studirala je klavir i harmoniju na Konzervatoriju. Godine 1911. dobiva prvi angažman u Odesi i brzo se nameće i publici i kritici brojnim ulogama u Čehovljevim dramama. Glumila je u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu. Kao rediteljica i glumica djelovala je u Sarajevu, od 1931. do 1946. njezin rediteljski rad je veoma obiman i raznovrstan. Ruska klasična i moderna drama, djela iz južnoslavenske i ostale svjetske književnosti: Turgenjev (Plemićko gnijezdo), Gogolj (Mrtve duše), Dostojevski (Braća Karamazovi), Čehov (Tri sestre), Ostrovski (Šuma), Škvarkin (Tuđe dijete i Pozajmljena lira), Čapek (Bijela bolest), Pirandello (Tako je kako vam izgleda), Ibsen (Divlja patka), Krleža (Leda), Samokovlija (Fuzija, On je lud), Feldman (Profesor Žič, U pozadini). Režirala je također i opere: Nedbal (Poljačka krv), Lehár (Zemlja smiješka), Strauss (Slijepi miš), Kalman (Silva). Umrla je u Splitu 1966.
Milica-Carka Jovanović (1896–1994) je bila zaposlena u banjalučkom pozorištu kao glumica jedanaest godina. Glumila je i u dugometražnom filmu Slavica. Ostvarila je uspješnu glumačku karijeru.  Mara Zeljković-Pavlović (1914–1979) također je bila glumica koja je od 1932. godine bila aktivna u banjalučkom pozorištu.

Slikarstvo

Adela Ber Vukić (1888–1966), rođena u Tuzli, prva je školovana bosanskohercegovačka slikarica. U Sarajevu je završila Višu djevojačku školu, a potom upisuje Učiteljsku. Godine 1908. odlazi u Beč, prvo u privatnu slikarsku školu, a potom od 1910. do 1914. u umjetničku školu za žene. Iako je tokom školovanja u Beču živjela teško i bez mogućnosti da dobije stipendiju zbog toga što je žena, ipak se izborila za besplatno školovanje u ovom gradu. Po završetku studija, vraća se u Sarajevo gdje joj Prvi svjetski rat onemogućuje da otvori slikarsku školu. Prvu samostalnu izložbu s poteškoćama uspijeva organizovati u Sarajevu poslije Prvog svjetskog rata, 1919. godine, a nakon toga 1939. u Zagrebu. Između dva rata učestvuje u kolektivnim izložbama u Sarajevu, Zagrebu i Novom Sadu. Adela Ber je bila i prva grafičarka u Bosni, a njen grafički rad je trajao gotovo pet decenija. Poznata je po drvorezima kojima je dosegla najviše domete umjetnosti i bila svrstana u sam vrh jugoslavenske grafike. Zanimljivo je istaći da je grafike radila u vrlo teškim uslovima, bez adekvatne grafičke prese, na malim formatima papira, često ih otiskujući i sa obje strane. Adela Ber je bila i prva bosanskohercegovačka slikarica čiji se kompletan opus vezuje za Bosnu. Teme njenih radova uglavnom su portreti, mrtve prirode ili pejzaži u literaturi okarakterisani kao intimne ispovjesti, svijet žena sa periferije, njihovi domovi, golišava djeca, tihi večernji razgovori na pragu ispred kuće.  Umjetnički opus Adele Ber, nastao u siromašnoj i umjetnički nerazvijenoj sredini, daje jasan i objektivan pogled na Bosnu. Poslije Drugog svjetskog rata godinama je podnosila zahtjev za prijem u Udruženje slikara BiH, ali nikada nije postala njegovom članicom. Nikada nije imala svoj atelje, a tek je 1977. godine napravljena retrospektiva njenog rada u Tuzli.

Lujza Kuzmić Mijić (1889–1959) je rođena u Sarajevu u imućnoj porodici. Studirala je u Beču zajedno sa Adelom Ber. Tri njena rada Glava djeteta, Podvožnjak i Sa periferije čuvaju se u Umjetničkoj galeriji BiH. Prestala se baviti slikarstvom 1928. godine kada je rodila kćerku i posvetila se porodici.  Umjetnička galerija BiH joj je napravila retrospektivnu izložbu u Sarajevu i Zagrebu 1983. godine. Zanimljivo je da se Adela Ber i Lujza Kuzmić nisu mogle kao žene upisati na bečku Akademiju te su zbog toga studirale u Umjetničkoj školi za žene, koja je bila mnogo manje konzervativna od Akademije što je značajno utjecalo na njihov rad.

Iva Simonović Despić (1890–1961) je prva bosanskohercegovačka kiparica, koja je u Sarajevo došla iz Hrvatske. Rođena je u Zagrebu, a kao kćerka austrougarskog generala dobila je dobro formalno obrazovanje, usavršavala se u Minhenu i Parizu, a njen talent joj je omogućio izložbe u prestižnim galerijama. Pred kraj Prvog svjetskog rata u Zagrebu upoznaje Acu Despića, sina bogataške sarajevske porodice sklone umjetnosti i za njega se udaje 1920. godine i dolazi u Sarajevo. Do 1941. godine se intenzivno bavi kiparstvom, ali je u tom periodu bila i dvorska kiparica u Beogradu. Imala je dvije samostalne izložbe, u Londonu i Beogradu 1927. godine.  Iva je bila slobodoumna kiparica koja se nikada nije potpuno uklopila u svoju patrijarhalnu porodicu. Godine 1931. sagrađen joj je ljetnikovac sa ateljeom nadomak Sarajeva, u Vasinom Hanu. U Sarajevu nije imala samostalnu izložbu, ali se njena djela izlažu sa djelima drugih umjetnika i umjetnica, kao i na samostalnim i kolektivnim izložbama u Londonu, Beogradu, Barseloni, Zagrebu, Ljubljani, Pragu, Brnu i Bratislavi. Ivina opsesija bila je napraviti spomenik majkama palih boraca. Posvuda u svijetu niču spomenici neznanom junaku. Spomenik podjednako zaslužuju i majke tih junaka, smatrala je Iva i izradila čak i projekt za taj spomenik, ali on nikada nije realizovan. Nakon oslobođenja Sarajeva, kao simpatizerka kraljevske porodice, bila je uhapšena i dospijeva u istražni zatvor Suda narodne časti. U zatvoru portretira glumca Antu Franjkovića, koji je također bio tu zatvoren. Nakon rata i zatvora za Ivu dolazi težak period, njeni radovi su se vrlo malo naručivali. Sve je više slikala i crtala, a sve rjeđe vajala. Umrla je 1961. godine u svom ateljeu.  

Rajka Merćje (1904–1961), bosanskohercegovačka vajarka i keramičarka, rođena je u Bileći. Nakon Prvog svjetskog rata seli se u Sarajevo. Studij je započela u Zagrebu na Akademiji kod Ivana Meštrovića, ali je ubrzo odselila u Pariz ne završivši akademiju. Karijeru je ostvarila između dva svjetska rata u inostranstvu. Redovno je učestvovala u izložbama jugoslavenskih umjetnika/ca u inostranstvu.  Bila je aktivna u brojnim stručnim, ženskim i humanitarnim organizacijama.

Milena Šotra (1909–2003), slikarica, rođena je u Pješevcu kod Stoca. Poslije udaje seli se sa mužem u Ameriku, a kasnije se zajedno sa njim angažuje u promovisanju komunističkih i revolucionarnih ideja. Malo vremena je imala za umjetničko školovanje jer je bila aktivna u društveno-političkom životu.

Novinarstvo (urednice, novinarke, dopisnice)

Milena Preindlsberger-Mrazović (1863–1927) je bila prva zabilježena novinarka u BiH. Porijeklom je iz Hrvatske, a školovala se u Budimpešti. Sa roditeljima se prvo seli u Banju Luku 1978. godine, a godinu kasnije prelaze u Sarajevo gdje boravi do 1919. godine. Bila je jedna od osnivača/ica Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. godine. Godine 1889. postala je prva žena članica Antropološkog društva u Beču. Književna djela je uglavnom pisala na njemačkom jeziku, a objavila je pet knjiga o bosanskohercegovačkim temama. Od osnivanja lista Bosnische Post 1884. godine radi kao saradnica, a njegova urednica i izdavačica postaje 1889. godine. U to vrijeme je bilo neobično da se žena bavi novinarskom profesijom te je stoga otvorila put brojnim drugim ženama na ovom području. BiH je dobro poznavala, mnogo je putovala, a napisala je i vodič kroz ovu zemlju koji je objavljen u Beču 1908. godine. U ratu je radila kao bolničarka. Tužno je da ništa osim dvije priče (Ciganin i divovi i Zlatna djeca) nije prevedeno na naše jezike. Bavila se proučavanje i promovisanjem BiH i nakon selidbe u Beč 1919. godine.

Vida Čubrilović Koprivica je bila obrazovana i aktivna Sarajka. U pregledanom materijalu, pronađen je njen tekst Muslimanke i škole za domaćice u listu Gajret iz 1929. godine. Poznat je i njen tekst Da li je to socijalna pravda? u kojem se bavi najavljenim otpuštanjem činovnika i udatih žena, čime se ženama potpuno onemogućavao intelektualni rad.

Jovanka Šiljak je bila stalna saradnica lista Đulistan i aktivna članica Ženskog pokreta u Sarajevu. Promovisala je otkrivanje žena, ali na umjeren način. Bila je društveno angažovana i borila se protiv socijalne nepravde. Umrla je 1962. godine u Sarajevu. Svjetlana Jergović također je navedena kao jedna od saradnica lista Đulistan. Umija Vranić je bila intelektualka iz Sarajeva. Jedna je od osnivačica udruženja Osvitanje i dopisnica lista Đulistan. Nira B. Filipović spomenuta je u tekstu Nusreta Kujrakovića kao jedna od dopisnica Đulistana.  Katica Višević je uređivala omladinski list Bosilje, koji su 1919/20. izdavale učiteljske pripravnice Zavoda sv. Josipa u Sarajevu. Stela Zon i Hana Plej bile su saradnice Revije đaka Prve muške gimnazije u Sarajevu, koja je vrlo brzo zabranjena. Melika Kulenović bila je urednica Đulistana, dok je list kratko izlazio 1926. godine. Marica M. Vidović bila je urednica sedmičnika Nova žena: moralno etička i socijalna revija 1928/29, a uređivala je i polumjesečni list Dobra djeca. Olga Majstorović je radila u redakciji Kulturnog kurira, koji je izdavala grupa mladih književnika 1936. godine. Jelena Ostojić iz Zvornika, bila je članica redakcije lista Srpska riječ i sekretarka Ženskog pokreta BiH. Među ostalim ženama koje su se oglašavale su Julka Popović-Srdić (učiteljica rodom iz Sanskog Mosta), Zorka Babić-Mitrović (iz Mostara), Mitra Moračina (učiteljica iz Uvca), Mara Ljubibratić itd.

Doktorice

Ševala Zildžić-Iblizović (1903–1978) rođena je u Sarajevu. Nije htjela da slijedi ženski obrazovni put (koji je vodio učiteljskom pozivu) već je 1919. godine lično tražila saglasnost od reis-ul-uleme Čauševića da upiše mušku gimnaziju, i dobila ju je. Nakon gimnazije upisala je Medicinski fakultet u Zagrebu, a diplomirala je 1931. godine i tako postala prva doktorica muslimanka u BiH. Po povratku u Sarajevo dobila je posao tek nakon dvije godine. Radila je u gradskoj bolnici, na Infektivnom odjeljenju državne bolnice, u Higijenskom zavodu, a karijeru je završila kao specijalistkinja, ginekologinja i pedijatrica u školskoj poliklinici dr. Mare Kurtović 1962. godine. Kasnije je sa mužem imala modernu privatnu kliniku.

Maša Živanović, bosanskohercegovačka dokotorica, bila je društveno angažovana na pitanjima prava glasa i ženske emancipacije. Bila je članica delegacije Kraljevine SHS na Kongresu Internacionalne alijanse za žensko pravo glasa u Parizu 1926. godine,  te je bila predsjednica društva Ženski pokret u Sarajevu.  Kasnije se u okviru AFŽ-a bavila problemima prostitucije, rađanja te lobirala da se u škole uvedu predmeti higijena, biologija i seksualno obrazovanje za mlade.

Teodora Krajewska (1854–1935) bila je doktorica iz Poljske. Medicinu je završila u Ženevi. U Tuzlu se doselila 1893. godine gdje je liječila uglavnom žene muslimanke. Šest godina nakon toga preselila se u Sarajevo gdje je ostala do 1928. godine. Pored redovnih doktorskih dužnosti, držala je kurseve iz higijene za djevojke i učila poljsku djecu jezik. Aktivno je zagovarala univerzitetsko obrazovanje žena.

Bronislawa Prasek Calczynska (1887–1969) bila je poljska pedijatrica, koja se sa mužem doselila u Sarajevo 1915. godine. U Sarajevu su bili do 1921. kada se sele u Zagreb, gdje je Bronislawa i umrla. U knjizi Memoari jedne liječnice, koja je izdata u Zagrebu 1997. godine, opisala je svoj život i rad u Bosni.

Gizela Janučevska (1867–1943) bila je iz Banja Luke, a završila je medicinu u Cirihu 1898. godine kada žene na većini univerziteta nisu mogle studirati. U Banjoj Luci je izgradila doktorsku karijeru.  Danica Perović (1907–1956) je rođena u Ljubiji, a u Beogradu je završila medicinu. U Banjoj Luci se bavila hirurgijom i bila je članica narodnooslobodilačkog pokreta.  Margita Hercl (1900–1942) je studirala medicinu u Beču i bila specijalistkinja za dječije bolesti. Vodila je kurseve za majke u Banjoj Luci i bila aktivna članica Ženskog pokreta i Crvenog krsta.

Muzika

Bahrija Nuri Hadžić (1904–1993) rođena je u Sarajevu, a umrla u Beogradu. Pohađala je mekteb i djevojačku školu kod časnih sestara, učila svirati klavir i violinu. Nakon Prvog svjetskog rata njena porodica se seli u Beograd. Tu je učila pjevanje, a studij je završila na Muzičkoj akademiji u Beču. Tri godine je radila u Bernskoj operi. Po povratku u Beograd 1931. godine igra glavnu ulogu u operi Salome, koja ju je i proslavila i izaziva moralnu osudu crkve i publike. Nažalost, prestala je pjevati tokom Drugog svjetskog rata. Bila je prava operska diva.

Julija Pejnović (1903–1987) bila je banjalučka operska pjevačica i glumica. Predavala je klavir u muzičkoj školi i ostavila važan trag na umjetničkoj sceni Banje Luke.

Sofka Nikolić (1907–1982) rođena je u okolini Šapca u Srbiji. Počela je pjevati u Zvorniku 1918. godine. Dolazi iz porodice muzičara, a i drugi muži joj je bio muzičar. S njim se odselila u Mostar i tu je pjevala Eminu u duetu sa Aleksom Šantićem. Nakon četiri godine u Mostaru, preselila se u Sarajevo gdje je nastavila svoju muzičku karijeru. U Beograd odlazi 1920-ih godina gdje su je zvali kraljicom Skadarlije, a do 1939. godine snimala je i pjevala u mnogim evropskim gradovima, sa orkestrom od 25 muzičara. Bila je prva žena koja je dobila titulu najtiražnije pjevačice Evrope. Snimila je oko 100 gramofonskih ploča sa više od 200 pjesama. Godine 1939. povlači se iz javnog života zbog smrti kćerke. Umrla je u Bijeljini, u kojoj jedna ulica nosi njeno ime. Jedna je od rijetkih Romkinja čije je ime zabilježeno.  (foto3)

Učiteljice, aktivistkinje, humanitarke, borkinje

Natalija Jović (1900–1969), iz Banje Luke, bila je aktivistkinja Ženskog pokreta tridesetih godina prošlog vijeka, a kasnije je nastavila djelovati kroz AFŽ. Doprinijela je razvoju ženskog aktivizma u Banjoj Luci. Drugi svjetski rat je provela u zatvorima, a kasnije se vratila u Banju Luku i radila kao profesorica.

Ilka Böhm je bila predsjednica ženskog jevrejskog humanitarnog udruženja La Humanidad u Sarajevu. Društveno vrlo angažovana, koordinirala je aktivnosti na pomaganju onima kojima je pomoć bila potrebna, te doprinosila razvoju i osvještavanju zajednice. Bila je jedna od osnivačica Asocijacije jevrejskih ženskih društava Jugoslavije 1924. godine. Deset godina kasnije brojale su članstvo do 40 društava. Ilka je bila jedna od potpredsjednica Asocijacije.  Njena baka, Mirjam Hadžijina je bila poznata babica i narodna doktorica.

Ravijojla Jovetić (1904–1989) iz Banje Luke, bila je vlasnica najprestižnijeg krojačkog salona. Bila je posebno poznata po svojim balskim haljinama.

Žene iz BiH koje su bile angažovane kroz Kolo srpskih sestara i koje su se fotografisale za časopis Žena i svet tokom 1925. godine su: Mara A. Pavlović (Sarajevo), Kosara Lazarević (Srebrenica, osnivačica) i Mara Pribičević (Bosanski Novi, predsjednica).
    Prema podacima iz rada Nusreta Kujrakovića, udruženje Osvitanje su osnovale sljedeće intelektualke iz Sarajeva: Hasnija Berberović, Rasema Bisić, Almasa Iblizović, Šefika Bjelevac, Umija Vranić i Asifa Širbegović.  

    Regina Atijas (1901–1982) iz Bihaća, bila je jedna od prvih Sefardkinja u BiH koja je pohađala klasičnu gimnaziju.

Mubina Đozić (1926–1998/99) iz Bratunca, bila je prva muslimanka u Bratuncu koja je stekla osnovno obrazovanje. Kako je bila efendijina kćerka, svojim primjerom je otvorila vrata škole za sve muslimanke. Bila je aktivna u Narodnooslobodilačkoj borbi te je krčila put za društveni angažman brojnih žena.  

Margita Čondrić (1915) je rođena u Tuzli, ali je radila i živjela na području Srebrenice i Bratunca. Bila je prva žena u ovom dijelu Bosne koja je završila babički kurs, te je aktivno radila na pomaganju stanovništvu, zdravstvenom podučavanju i opismenjavanju. Bila je predsjednica ovog dijela BiH Antifašističkog fronta žena.

Opće napomene za period Prvog svjetskog rata i međuratno vrijeme

U knjigama, tekstovima, novinama i arhivskoj građi koja je korištena za ovaj rad uočljive su dvije ideološke matrice iz kojih se analizira i posmatra ovaj period. Jedna je socijalistička, a druga nacionalna (često u sprezi sa vjerskom). S jedne strane, radnička klasa aktivno se udruživala na temelju socijalističkih ideja i klasne borbe, a građanska udruženja su promovisala ideje umjerenog feminizma, emancipacije žene kroz obrazovanje te humanitarni rad. Slično su djelovala i vjerska i nacionalna ženska udruženja, ali nisu dovodila u pitanje primat vjere i nacije. Još jedna otežavajuća okolnost za analizu BiH u ovom dobu je isprepletenost podataka i izvora sa ostalim dijelovima tadašnje Kraljevine. Teško je odrediti šta se posebno dešavalo u BiH, a koje su aktivnosti bile dio širih geografskih djelovanja.

Pored te usložnjenosti, postojala je i višeslojnost ženskog djelovanja. Radi se o dugom vremenskom periodu koji se značajno mijenjao (Prvi svjetski rat, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija, različiti modeli ustrojstva države, diktatura, rast fašizma itd.). Žene su djelovale u skladu sa okolnostima, političkim i ekonomskim odlukama, društvenim kretanjima. Šarenilo aktivizma postoji i između starijih, tradicionalnijih žena i mlađih antifašistkinja i ljevičarki, koje postaju naročito glasne sa porastom fašizma u Evropi. Ali njihove aktivnosti su daleko dosezale, o čemu svjedoče i brojna članstva u međunarodnim ženskim asocijacijama. Ovaj pregled može poslužiti kao osnova za dalji feministički rad na pisanju životnih priča žena koje su nam prethodile.

Crtica o Mici Todorović

Bila je najorginalnija i najosebujnija ličnost među bosanskohercegovačkim umjetnicima.  Rođena je 1900. godine u Sarajevu, u imućnoj porodici. Godine 1926. diplomirala je na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. U Sarajevo se vraća 1932. godine i u svom radu se beskompromisno obračunava sa svim sakrosanktnim vrijednostima građanskog društva, muško-ženskim odnosima, porodicom, mistikom, religijom, milosrđem, hiperintelektualcima, kapitalom kao izvorom moći itd.  Na početku Drugog svjetskog rata pomagala je svojim prijateljima mladim komunistima, sakrivala u svom domu Avdu Humu, Svetozara Vukmanovića Tempa i druge. Tokom Drugog svjetskog rata bila je odvedena u logor u Jasenovcu, a zatim u logore u Njemačkoj. Preživjela je logore, vratila se nakon oslobođenja u Sarajevo i od prvih dana predaje u Školi za likovnu umjetnost. Učestvovala je u osnivanju Udruženja likovnih umjetnika BiH 1945. godine i Škole primijenjenih umjetnosti gdje je radila kao profesorica do penzije. Prva je imala hrabrosti da 1949. godine izloži ženski akt. Bila je redovna članica Akademije nauka i umjetnosti BiH. Godine 1980. je održana velika retrospektivna izložba Mice Todorović u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu, autorica koje je bila Azra Begić, historičarka umjetnosti. Ova izložba je bila i simbolički vrhunac karijere slikarice koja je tih godina bila cijenjena i nagrađivana. Umrla je 1981. godine u Sarajevu gdje je i sahranjena na groblju Bare.


Cijelu knjigu možete naći OVDJE.


Knjigu je izdao Sarajevski otvoreni centar uz partnersku podršku Fondacije Heinrich Böll Ured za BiH i Ambasade Švicarske u BiH.