Postavlja se pitanje hoće li Hrvatska krenuti starim-novim putem miješanja u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i hoće li to dovesti do novog jačanja nacionalizma, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini.
Retorika nove predsjednice tipično je HDZ-ovska.
Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, ističe se podrška zahtjevu za obrazovanjem hrvatskog entiteta. Teško da je iko mogao biti iznenađen ovim zalaganjem. Ipak je to ideja koju HDZ BiH već dugo vremena zastupa, pa je logično da ga u tome podrži HDZ iz Hrvatske. Zar se moglo očekivati nešto drugo?
Nije, ne samo iz ideoloških i političkih već i iz čisto praktičnih razloga – nova predsjednica je dobila plebiscitarnu podršku glasalih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Da bi u tome uspjela, bila joj je potrebna podrška HDZ-a BiH, koja se ogledala u mobilizaciji hrvatskog biračkog tijela u Bosni i Hercegovini. Ivo Josipović bi pobijedio da nije bilo te podrške bosanskohercegovačkih Hrvata.
Uprkos katastrofalnoj neoliberalnoj politici SDP-ove vlade u Hrvatskoj, kandidatkinja HDZ-a ne bi pobijedila bez podrške tog snažnog rezervoara HDZ-a iz Bosne i Hercegovine. Eto, koliko je njena kandidatura zaista prihvaćena i koliko je njena pobjeda zaista legitimna!
Kad je već ušla u predsjedničke dvore zahvaljujući podršci van Hrvatske, moraće se odužiti onima koji su joj to omogućili. Tako će dva vrlo snažna razloga uticati na to da nova predsjednica bude jedan od stubova ideje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini. Ona će time jačati pozicije HDZ-a u Bosni i Hercegovini, jačati HDZ u Hrvatskoj, koji ne može ponuditi bilo kakvu djelotvornu alternativu neoliberalnoj politici SDP-a osim nacionalističke retorike, te od institucije predsjednika Republike stvarati centar alternativne politike u samoj Hrvatskoj.
Ideja trećeg entiteta prisutna je već godinama i zalaganje nove predsjednice za tu ideju neće donijeti ništa novo, ali će ojačati postojeće antagonizme, a to nije malo. Štaviše, ti antagonizmi će više nego dosad dobiti regionalnu dimenziju, pošto će za ovu ideju lobirati šef države a ne više predstavnici jedne opozicione stranke. Time zalaganje za ideju trećeg entiteta dobija na intenzitetu.
Može se mirne duše reći i da to predstavlja miješanje u unutrašnje stvari susjedne države. Međutim, jednoj nacionalističkoj stranci upravo to i treba. Doduše, hrvatski HDZ će reći da to nije miješanje, iz dva razloga: prvo, zato što Hrvatska ima moralnu obavezu da brine o položaju svojih sunarodnika u susjednoj državi; drugo, zato što je Hrvatska garant Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Oba razloga su pogrešna. Prvo, hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima svoje predstavnike. To ne mogu biti političari iz Republike Hrvatske, već samo oni koji su birani i koji žive u Bosni i Hercegovini. Ti političari imaju određene mehanizme, mada oni nisu uvijek adekvatni, za zaštitu interesa hrvatskog naroda. Predsjednik Republike Hrvatske nije pozvan da se bavi tim pitanjima. Drugo, Hrvatska je garant provođenja a ne garant promjene Dejtonskog sporazuma. Ako će se Ustav Bosne i Hercegovine mijenjati, to neće biti rezultat lobiranja predsjednika Republike Hrvatske već dogovora Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Predsjednica Hrvatske može imati stav da je Hrvatska matica svih Hrvata, pa i onih iz Bosne i Hercegovine, ali to je samo njen ideološki i politički stav, čak bismo rekli intimni stav, koji ne smije uticati na odnose u regionu. U suprotnom, odnosi Bosne i Hercegovine i Hrvatske mogu biti narušeni, a nacionalistička homogenizacija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj pojačana. Jer, bosanskohercegovački Hrvati će tvrditi kako im se ne dopušta osnivanje trećeg entiteta iako za to imaju podršku zvanične Hrvatske.
Bošnjaci će tvrditi kako se Hrvatska miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, dok će Hrvati u Hrvatskoj tvrditi kako su njihova braća u Bosni i Hercegovini ugrožena, a njihove interese najbolje štiti HDZ. Za sve to vrijeme, vodiće se jalove rasprave o tome kako osnovati treći entitet, dok će političke elite u obje države i dalje nesmetano voditi neoliberalnu politiku. Insistiranje na ostvarivanju ideje trećeg entiteta treba da omogući snaženje hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini, a posredno i da ovo političko pitanje stavi u sam centar društvene i političke borbe, zanemarujući tako rješavanje važnih ekonomskih i socijalnih pitanja.
Nema sumnje da nova predsjednica Hrvatske, ali i hrvatska politička elita u cjelini, ima snažan adut u svojim rukama – „hrvatsko pitanje“ objektivno postoji u Bosni i Hercegovini, ali ono se ne ogleda u nepostojanju „hrvatskog entiteta“ već u nedovoljnim garancijama ravnopravnosti hrvatskog naroda sa druga dva naroda.
Ta ravnopravnost nije potpuna ni u Federaciji ni na nivou države, iako se ne može tvrditi da je neravnopravnost izrazita. Dublja analiza bi pokazala da, formalnopravno, hrvatska politička elita ima na raspolaganju različite mehanizme učešća u donošenju odluka (kao što je, na primjer, veto člana Predsjedništva, zaštita vitalnih nacionalnih interesa u Domu naroda, jednakobrojnost u sastavu Savjeta ministara i dr.), ali da korišćenje tih mehanizama u nekim slučajevima ne može dati očekivane rezultate (na primjer, zbog sastava i načina odlučivanja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, može se dogoditi da stupi na snagu zakon kojeg su hrvatski ministri i hrvatski delegati ocijenili štetnim po vitalne interese svog naroda).
Odsustvo dovoljno efikasnih mehanizama zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda i nepostojanje hrvatskog entiteta dva su činioca koja daju vjetar u leđa hrvatskoj političkoj eliti, koja se stalno prikazuje zaštitnikom hrvatskih nacionalnih interesa. Sve to prolazi, uprkos tome što je upravo pod vođstvom te iste političke elite velika većina hrvatskog naroda propala ekonomski i socijalno. Međutim, umjesto što insistiraju na ideji koja u ovom trenutku ne uživa podršku političkih elita sva tri naroda, a to je treći entitet, hrvatskoj političkoj eliti bi bilo bolje da predloži mehanizme koji bi garantovali punu ravnopravnost hrvatskih predstavnika u organima u kojima se donose odluke.
Takvih prijedloga nema, jer hrvatska politička elita radije insistira na svom maksimalnom zahtjevu – trećem entitetu. To se može smatrati politički neodgovornim, jer se ne predlaže ono što je umjereno, kompromisno i moguće, već ono što je maksimalno i nerealno. Predsjednica Hrvatske prihvata tu ideju, što joj može samo otežati održavanje stabilnih odnosa sa zvaničnim Sarajevom.
Na kraju, šta predsjednica Hrvatske uopšte može uraditi osim da izazove nacionalističke emocije? Ona može zagovarati ideju trećeg entiteta, i to ne samo u regionu nego i šire. Međutim, odluka o osnivanju trećeg entiteta može biti donesena samo u Bosni i Hercegovini.
Čak ni evropske sile ne bi donijele takvu odluku zbog lobiranja gospođe predsjednice, a po svemu sudeći, nisu spremne da je donesu pod bilo kakvim uslovima, jer bi to značilo nove i značajne političke potrese u Bosni i Hercegovini. Ne treba smetnuti s uma važnu činjenicu: Vladu Republike Hrvatske kontroliše SDP, što predsjednici dodatno sužava manevarski prostor, jer ona ne može voditi spoljnu politiku kojoj bi se protivili Vlada i saborska većina.
Dokle god HDZ ne osvoji vlast u Hrvatskoj, njeno lobiranje imaće uglavnom simbolički karakter. Simbolički za evropsku birokratiju, ali nimalo simbolički za naše usijane balkanske glave. A u tome je problem!
