Evo jedne priče. Jedne u nizu, a možda i tako posebne. Jedne kratke crtice izgubljene djevojčice koja se bacila u vatru da vidi dal' se može izvući, i znaš di je? Još se izvlači.
Znamo svi da zadnje vrijeme Hrvati masovno bježe u Irsku. Pod bježe mislim bježe jer im naša država ili pruža premalo, ili ne pruža uopće ili se možda razmišlja da je bolje svugdje drugdje prije nego doma. Ja iskreno, nemam osjećaj da sam pobjegla. Meni nije država pružila, al sam si pružila sama. Radila sam predivan posao, imala volje učiti, napredovati, micati se, rasti. Dapače, bila sam do 10.mjeseca 2014. godine u jednom od najboljih razdoblja života. Nije da je teško nadmašit ostale godine koje su završavale redom; gubitkom oca od teške bolesti, odustajanjem od fakulteta, traženjem uzaludnih poslova koji nigdje nisu vodili, borbe sa vlastitim emocijama, uglavnom svakavim životnim kaosima koji eto sada iza mene. I to ne baš u godinama kada za to imaš neke životne škole, već od jedne malene 17e, do eto 23e. I tako je došla slavna 2014, kada sam umjesto da čekam da me netko spasi od vlastitih problema, samo otkrivala što sve mogu napraviti za sebe, Bilo je divno, filtrirati ljude u životu, otvarati se izazovima, započeti sa novim poslom. Ogromna godina. Imati šeficu, učiteljicu i mentoricu, imati predivnu podršku obitelji i rodbine, shvatiti tko ti je u životu do kraja te koja je tvoja svrha i kako ljudi pored tebe mogu biti sretniji.
Radila sam kao turistički animator. Veliki, svestran posao, pun izazova i kreativne energije, tako je nekako i izgledao moj život. Ples, pjevanje, gluma, umjetnost. Radila sam sve kroz što sam mogla izraziti sve što sam htjela. A to je ogromna količina energije, ideja i zamisli. Uživala sam. I tako sam kroz okolnosti posla i okoline, dobila ponudu da si olakšam prvi korak u novoj zemlji u slučaju da se odlučim da je moja sljedeća stanica – Irska. Razmišljala sam ravno mjesec dana. Prvog dana listopada kupila sam kartu za direktan let. 31 dan kasnije prvi sam put letila avionom, u nepoznato sutra. Zašto sam napustila svoju safe zonu, zašto sam ostavila konačni mir i sreću u svojoj okolini koju sam toliko voljela? Ne znam. Nije bilo dovoljno. Takva sam osoba, ekstremna. Ili je najbolje ikad ili nije nikako. I htjela sam još, ali negdje drugdje. O Irskoj sam čula puno, ali realno nisam znala ništa previše. Imala sam jednog poznanika, obitelj koja me odlučila udomiti, nešto ušteđevine, i 14 dana da pronađem novi posao i smještaj. I sve to naravno, potpuno sama.
9 dana za posao, 13 dana za smještaj, doslovno, do zadnjeg trena nisam znala dal tu večer spavam ispod božićnih lampica na trgu ili u Leixlipu, gradiću sat vremena vožnje udaljenom od Dublina. Hvala Dunji. Riječanki koju sam upoznala u ovom gradu i počela graditi jedno divno prijateljstvo. Osobi koja se pobrinula za moju prvu rentanu sobu i krov nad glavom.
Posao je svoja priča. Printanje CV-a i od vrata do vrata. Kakvo pobjeđivanje strahova! :D I tako sam deveti dan lutanja postala sales assitent. Jesam li to ikada radila u životu? Ne. Ali sam odjednom, u Dublinu, pod vodstvom L&D kompanije koja pod sobom ima Vero Modu, Jack & Jones, Only i ostale brendove, upravo to i počela. Bila sam oduševljena. Genijalna okolina puna pozitivne energije, odlični mentori, predavanja o modi, dizajnu, prodaji. Nisam to tražila ali se izazov pojavio, i odlazak na posao ne predstavlja stres već zadovoljstvo.
Dublin me oduševljava kao grad. Od urbanog i napučenog centra u kojem svaki dan radim, do mirne luke Stephen’s Green parka, samo dvije minute dalje. Kazališta, muzeji, kina, ulični umjetnici, količina različitih ljudi i događanja. Sve to uz najsrdačniji i najljubazniji narod, Irci su prekrasni ljudi. Imam mali milijon svakodnevnih iskustava koja su me nasmijala ili rasplakala i kada bi izgovarala moju poznatu: Dakle. Moj život.
Jedva čekam proputovati ovu zemlju. U Ožujku je na rasporedu jedna od najvećih želja – Galway, i posjet Cliffs of Moher na zapadnoj obali, možda najveću atrakciji ove zemlje. I sve to u društvu najboljih prijatelja koji me planiraju posjetiti. Najbolje. Ikad.
Ali da nastavim….
Odjednom, mjesec dana kasnije dugogodišnja prijateljica odluči mi se pridružiti u ovoj avanturi. Hana pakira svoje Londonske kofere i mjenja adresu. Skupa iznajmljujemo stan u blizini centra , te ona kreće u istu potragu koju sam i ja imala dva mjeseca prije.
Teško je uopće pronaći riječi za opisati vrtlog emocija koje su se mjenjale iz dana u dan. Od potpunog očaja i straha do apsolutne ljubavi prema životu i zahvalnosti što mi se ovaj grad uopće događa. Strah je tu i nikada zapravo ne odlazi – svaki dan te čeka neki novi izazov i upoznavanje potpuno drugačije okoline. Činjenica da živiš kilometrima daleko od svojih najbližih. Trenutak kada shvatiš da ništa u životu nije bitno kao sigurnost da imaš i ne gubiš samoga sebe, i ljude koje voliš. Ali i osjećaj slobode. Da si ovdje, na potpuno drugoj strani svijeta. Da ti – baš ti, možeš što god poželiš u životu, i da za svaki problem postoji rješenje ako uvijek zadržiš malo humora, snalažljivosti i upornosti.
Želim ovim putem nekome dati poticaj.
Prestani se bojati i samo kreni. Život će te prisiliti kada napraviš taj prvi najteži korak, ali kada ga konačno napraviš, pobjediš samoga sebe, počneš se ostvarivati, pobjeđivati, shvaćati koliko voliš provoditi vrijeme sa samim sobom, tada znaš da se sve isplatilo. I znaš, da život puno uzima, ali da uvijek ali baš uvijek vraća po zaslugama. Samo vjeruj sebi i svojim mogućnostima, jer možda nikada nećeš biti svjestan koliko ih imaš. Sada sam potpuno sigurna u jednu stvar: jednoga dana ćemo žaliti samo za stvarima koje nismo napravili. Diši punim plućima.
Ne mogu vam opisati količinu ponosa na samu sebe. Količinu zahvalnosti svim ljudima koji su me na ovo potakli ili me na bilo koji način podržali. Moja obitelj, moji prijatelji, i svaki pojedinac koji je dobio moje hvala, za inspiraciju, za poticaj, za lijepu riječ i ponosni zagrljaj. Hvala Ingrid što si napravila uvod u ovu priču koju sigurno nastavljam u malo drugačijem izdanju u svojim blogerskim zapisima. :)
Svi ste dio ove priče. Priče koja je izvukla izgubljenu djevojčicu koja se tražila u svijetu odraslih, koja je dugo čekala da ju se spasi jer nije znala da može sama, koja nije znala kako da izrazi sve što ima u sebi. Nastavljam ovdje, sljedeću destinaciju ne znam, možda negdje dalje, možda natrag doma, jer volim svoj grad, i rado ću mu se vratiti kada za to dođe vrijeme. Do tada, sanjajte, vjerujte, ostvarujte.
Svi možete, svi ste sposobni, svi vrijedite.
Vaša Ana! Cheers!
Članak je u cijelosti prenesen s bloga Ingreedients for life
