<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jelena Lengold: Hičkok iz ordinacije

Klimam glavom. Pristajem na bilo šta, samo da lupi onaj pečat. Ali vidim da doktor i dalje nije srećan, jer kakav sam ja to pisac kad on za mene nikad nije čuo

24. januar 2015, 12:00

Odmah da se razumemo: nisam ja išla kod psihijatra što volim, ili što mi nešto fali, nego što me zakon na to naterao. Znam, znam, svi tako kažu, da im ništa ne fali. Ali treba to dobro proveriti. Time se očigledno rukovodio i moj psihijatar.

Svakih deset godina produžavam vozačku dozvolu, jer sam kratkovida. I tom prilikom moram da dobijem lekarsku potvrdu, a ona podrazumeva četiri pregleda, kod: očnog lekara, lekara opšte prakse, psihologa i neuropsihijatra. I sve bi to prošlo jednostavno da nije bilo ovog četvrtog, psihijatra raspoloženog za razgovor. Naš je dijalog, u skraćenoj verziji, tekao otprilike ovako:

– Čime se bavite?

– Ja sam pisac.

Dobri doktor me pogleda značajno. Otprilike kao da sam mu rekla da se bavim dresiranjem morskih zvezda.

– Pisac? Hm. A šta pišete?

– Pa svašta, priče, romane, pesme, kolumne...

– Hm – kaže on opet i gleda me začuđeno. – A o čemu pišete?

Pade mi na pamet da me je to poslednji put pitao carinik na aerodromu Hitrou u Londonu, koji mi je postavio slično pitanje, plus ko sam, šta sam i odakle mi ideja da idem u London. Ni jednom ni drugom ne bih baš umela u dve-tri reči da objasnim o čemu pišem.

– Pa – kažem ja – nije to baš jednostavno objasniti, pišem o svemu i svačemu.

A jasno mi je i samoj da to zvuči dosta neubedljivo. Na svu sreću, u tom trenutku oglasio se doktorov mobilni telefon. Ni manje ni više nego čuvenom muzikom iz još čuvenije scene iz filma „Psiho", iza koje je usledio prodorni vrisak plavuše u kadi. Malo je reći da je ovaj zvuk presekao vazduh u ordinaciji, ali, nisam ni trepnula. Kad idete da vas provere da l’ ste okej, a sa ciljem da dobijete svoju vozačku dozvolu na još deset godina, ne padate na takve provokacije. Da l’ ga zove mama, upitah se? Izgleda da nije bila mama.

– Kažite mi neke naslove svojih knjiga, možda sam čuo – vratio se doktor pažnjom meni.

– Pa recimo „Vašarski mađioničar”, „U tri kod Kandinskog”...

– Nisam čuo – kaže doktor.

Ja slegnem ramenima. Nisam ni očekivala da je čuo. Ali on se ne predaje:

– Kako ste rekli, „Vašarski mađioničar”? To mi baš hičkokovski zvuči! Nekako kao triler.

– Pa i meni hičkokovski zvuči vaše zvono na telefonu.

– Aha! Jeste primetili? Ja mislim da je Hičkok kazao sve! Obožavam Hičkoka!

Klimam glavom. Pristajem na bilo šta, samo da lupi onaj pečat. Ali vidim da doktor i dalje nije srećan, jer kakav sam ja to pisac kad on za mene nikad nije čuo. Kaže:

– Ali možda vi niste učinili dovoljno da nam se predstavite?

Da li on to pokušava da vidi koliko brzo mogu da se iznerviram, mislim se ja? Ali ga ipak smireno pitam:

– A kog od savremenih domaćih pisaca vi znate ili volite da čitate?

E tu je doktor bio malo zatečen.

– Paaaa, čitao sam nedavno onog sa onim zmajevima, ono u Avganistanu, odlična knjiga!

– Mislite Haled Hoseini? Jeste, dobar pisac.

Doktor klima glavom, napokon smo se složili oko nečega.

– Dobro – nastavljam ja kontranapad – ali Hoseini nije domaći pisac, je l’ znate nekog savremenog domaćeg pisca?

Mislio se neko vreme pa onda priznao:

– Ne znam.

– Jeste li čuli za Basaru? – izvlačim ja poslednji argument.

– Možda sam čuo – vrti on glavom neuverljivo.

Tu mi bi malo lakše. Ako ne zna ni Basaru, šta ću ja da se sekiram što ne zna mene.

– Ja sam nekad mnogo čitao – nastavlja doktor, sad se već pravdajući – i naročito sam voleo Šolohova, ali nema se više vremena za to.

Aha, mislim se, nema se vremena, znam tu priču. Daj pečat pa da se razilazimo. Dok ja oblačim jaknu, doktor, pomalo tužan što ga napuštam, užarenih očiju dodaje:

– A šta mislite o sceni u kadi?

– Znate – kažem mu ja – kad budem ovo nekome pričala, ljudi mi neće verovati.

– Zašto? – pita doktor, iskreno začuđen.

– Pa tako, neobično je, pitajte nekog kolegu.

Dok sam odlazila, doktor se, na vratima, dosetio:

– E, znam jednog domaćeg pisca! Ona, kako se zove, ona Bjelica!

– Eto vidite da znate! Svaka čast! Do viđenja doktore, vidimo se za deset godina.

Izvor Politika