<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Svetlana Slapšak: Čiji si ti mali?

Ovakvo fiktivno pitanje bi danas Aleksisu Ciprasu mogli da postave stubovi grčke političke scene, koji sa svojim klanovima na njoj vladaju decenijama (Papandreuovi, Karamanlidi, Samarasi, Micotakisi – „odžaci“ o kojima sam pisala u Peščaniku) sa pozadinom domaćih i stranih bogataša i korporacija; i sa druge strane, tako kao da zvuče reakcije sa strane EU – nadute, sumnjičave, prezirne.

27. januar 2015, 12:00

Umesto bar formalnih čestitki i potpore, koju su posle izbora socijalista imali i Francuska, i Italija, i Španija, i Portugal, Grci su fiksirani kao besprizorno evropsko siroče, i pokoja ćuška nije na odmet. EU, koja strpljivo podnosi skoro neverovatnu britansku drskost napadanja i pretnji Evropi čim zaškripi sa novčanim i seksualnim skandalima u Gornjem domu i na dvoru, prema Grcima nije u stanju da održi čak ni osnovnu diplomatsku učtivost. 

Islanđani su raščerupali svoje bankare i sami uništili pljačkaške banke, Irci se nisu sasvim pokorili merama, Škoti i Katalonci su zapretili EU ozbiljnije nego bilo ko dosada – no niko ne plaća račune kao Grci, o kojima uporno kruže laži i stereotipi – ne rade nego pozajmljuju, varaju, ne plaćaju poreze itd. Prvi čovek EU, koji je od Luksemburga izvesno načinio komotno poresko utočište, bolje nego Kajmani – i izvesno ne na ličnu štetu, pretio je Grcima još pre izbora. Evropa je okrenula svoje neodgovorno i maćehinsko lice, koje prema Grcima pokazuje od sticanja nezavisnosti daleke 1827, proizvodeći katastrofe, političke i ekonomske, i stvarajući štetnu i od stalnog potkupljivanja samouverenu lokalnu politiku. 

Mezimče velikih sila na Balkanu, stalno pothranjivano megalomanijom i superiornošću prema slovenskim i drugim balkanskim varvarima, pokušavalo je junački da se otme sebi i njima, nekoliko puta…

Jedan od pokušaja desio se novembra 1973, kada su se pobunili atinski studenti i svojim velikim žrtvama započeli dugo padanje hunte. Aleksis Cipras je rođen nekoliko dana posle konačnog i zvaničnog pada hunte, krajem jula 1974: njegovi roditelji su ostvarili stihove pevača i pesnika Dionisija Savopulosa, „ljubav radi za socijalizam“. Studentski par sa raznih udajenih grčkih krajeva, bez porodične potpore, to su bili mladi kakve je hunta stipendijama pozvala na univerzitete, kada je većina studenata i profesora prethodne generacije otišla da predaje i studira po celome svetu, posebno u Italiji. Za nekoliko godina učenja u Atini su ova, uglavnom seoska deca uradila jedino čemu su ih knjige mogle naučiti – svrgnula su vojnu diktaturu. 

Mali Aleksis je rođen u legendarno leto, kada je svaki dan u Atinu dolazilo na stotine slavnih i neslavnih zatvorenika sa ostrva-zatvora, emigranata iz celog sveta: svaki dolazak trajekta i svako sletanje aviona bilo je slavlje. Bila, videla.

Prvih sedam godina posle hunte proteklo je u užasima: nedovoljno istraživanje huntinih zločina, atentati na žrtve i protivnike hunte (ubistvo Panagulisa), afere, politička korupcija neviđenih razmera, haotična ekonomija, privreda u rukama nekolicine i američke vojne baze na svakom koraku… i uzgred, uništena država Kipar, kolateralna šteta u Kisindžerovom mešetarenju sa huntom da bi se na svaki način sprečio uspon levice u Grčkoj. 

Strašne godine, i istovremeno sjajne, sa izuzetnom intelektualnom i kulturnom produkcijom, i ogromnim ulaganjem u izgradnju uspešne socijalističke partije, PASOK-a. Kada je PASOK pobedio na izborima 1981, počelo je zlatno doba od jedva desetak godina: sve je buknulo i eksplodiralo, od obnove stare rebetske muzike do feminizma. Dok je u ostatku Evrope vladala potrošačka glupost i dok su sa obe strane Atlantika bespomoćno gledali kako manje-više sva dostignuća socijalne države gutaju čudovišta Tačerica i Regan, Grčka je bila zemlja evropskih snova, uključujući i jak antiamerikanizam. Tadašnja EZ je primila Grčku rano i bez posebnih zahteva 1983, jer su obe tada bile drugačije… Početkom 90′, PASOK je izgubio svežinu diskursa a povećao broj afera, i još se kobno prilepio uz srpsku ratnu politiku i Miloševića: Andreas Papandreu je mogao da se održi na vlasti jedino pošto je potegao samoubilačko oružje – nacionalizam. Aleksis Cipras se pojavio kao tinejdžer sa rokabili frizurom, u ulozi vođe pokreta učenika i studenata protiv mera ministarstva za prosvetu 1991 – i više nije sišao sa političke scene. 

Za relativno kratko vreme, politička i opšta društvena situacija u Grčkoj došla je do one faze kada je izglasavanje levo orijentisane stranke (koja crna ultra-levica iz CNN-ovske šize!) postalo jedina realna politička opcija za većinu. Raznolikost na levoj strani grčke politike čini čast istoriji napredne misli i pokreta. Što se desne strane tiče, tu uz koju tačku tirkiznog uglavnom prevladavaju crna i maslinasta boja… Desna preterivanja u Grčkoj su uvek obilno pomagali sa Zapada i iz „slobodnog sveta“. Bojati se da će se istih obrazaca držati i dalje.

Premda je Cipras iliti „seksi Aleksi“ već pravio gafove kod kuće (lepljenje na Žižeka) i napolju (lepljenje na Vulina), i premda je variranje njegovih teza osetno, i predvidljivo klizi prema konzervativnijim varijantama, on je jedina raspoloživa legitimna varijanta. Dajmo mu bar tromesečni period milosti, i nadajmo se da se niko neće usuditi da stvari rešava kako su se ranije u Grčkoj često rešavale – političkim ubistvom.

Peščanik.net