Kupek je ime kulturno umetničkog programa edukativnog karaktera koju vodi Dejan Kožul iz Beograda. U opisu emisije stoji da je Kupek emisija za jugofuturiste, za one koje nerviraju granice, za one kojima je zvuk gitare isti uvijek bio.
Ovo je emisija koja promoviše umjetnike kojima su male i smiješne novonastale državice, ali prije svega Kupek je emisija za sve one koji vide ili koji žele da vide dalje od sopstvene ulice. Na portalu BUKA objavljivali smo najave i linkove za više od 100 emisija u kojima je Kožul razgovarao sa mnogim gostima iz regije.
Približava se četiri godine rada Kupeka pa smo iskoristili priliku da sa Kožulom ragovaramo o samoj emisiji, medijima u regionu i drugim temama.
Dejane, ubrzo ćeš obilježiti četiri godine rada na emisiji „Kupek“ u kojem si ugostio mnoge ljude iz regiona, pričalo se o svačemu, naročito onom o čemu se ne može čuti u drugim medijima. Kad bi se sad osvrnuo, po čemu ćeš pamtiti ove četiri godine?
Prvo što mi pada na pamet su brojni problemi sa kojima smo se suočavali i sa kojima se još suočavamo. U te četiri godine selili smo se desetak puta, radili od kuća i teško je bilo uspostaviti bilo kakav kontinuitet. Nakon tri godine napustili smo i matičnu kuću, NOFM internet radio, nekad poznat i kao Novi Radio Beograd, a parčiće krovova nad glavom nalazili smo među prijateljima, poput Buke i na kraju smo se skućili na jednom splitskom internet radiju – www.klfm.org.
Problemi, posebno tehnički su postali sastavni dio KUPEK-a, ali daleko od toga da me te četiri godine asociraju samo na probleme. Da je do toga odavno bih digao ruke. Mogu reći da sam se zainatio da se izborim sa svim problemima ali to i nije bio neki problem jer non-stop imam osjećaj da ne činim dovoljno da svijet upoznam sa određenim ličnostima i njihovim djelima. U stvari, ja imam silnu potrebu da pričam sa njima i da to podijelim sa drugima. Valjda to vučem još iz e-novina gdje sam te svoje fantazije mogao ispoljavati neograničeno. Upravo svi ti gosti su me i održali. Nije bitno odakle su, koliko smo udaljeni jer radio omogućava premošćavanja putem skype veze ili već nečim sličnim i mogu reći da smo u te četiri godine definitivno premostili postojeće granice. Za nas one ne postoje. Postavljamo ih, međutim, kad je ukus u pitanju i tu ne pravimo nikakve kompromise.
Nakon dvije godine postojanja KUPEK-u su se pridružile dvije omladinke – Anja i Jelena, što mi je neizmjerno drago jer je riječ o sjajnim mladim osobama, u ranim dvadesetim godinama. Ako su one uživale uz KUPEK toliko da su prihvatile moj poziv i sad su dio ekipe, onda vjerujem da ima još sličnih slučajeva i da nekako pronalazimo put do onih koji misle kao mi. Što se tiče onih drugih koji se nakon svega busaju u nacionalna i nacionalistička prsa, slobodni su da nam se pridruže slušajući nas. U raspravu sa njima ne ulazimo jer se sa njima ne raspravlja.
Predstavljanje KUPEK-a
Šta je ono najvažnije što želiš da kroz Kupek preneseš slušaocima?
Moram priznati da nisam imao tako visoke ciljeve kad sam krenuo sa KUPEK avanturom. KUPEK sam prije svega shvatao kao neku vrstu sopstvenog iživljavanja, odnosno kao neku vrstu terapije. Ideja o KUPEK-u mi se vrzmala po glavi odavno, još od mojih novinarskih početaka na jednoj, sada već bivšoj, novosadskoj radio stanici. U međuvremenu sam se oprobao u svim mogućim novinarskim formama, ali radio mi je ostao kao prva ljubav. Kako sam bio u bliskim odnosima sa ljudima sa tadašnjeg NRBG-a, brzo smo se dogovorili. Odavno sam imao želju da sagradim neko carstvo u kom, posebno ove novonastale, granice neće biti nikakva smetnja. Kako državničkih ambicija nemam i kako porijeklom, ali i interesima živim i dalje u nekoj vrsti Jugoslavije, u definiciji KUPEK-a sam se poslužio riječima Ramba Amadeusa iz jednog intervjua koji sam radio sa njim. Kad sam ga pitao da li je jugonostalgičar, odgovorio je da je jugofuturista. Jednom rječju to je pojam koji najbolje opisuje ono što sam, prvo želio za sebe, a onda i za slušaoce. Jugofuturizam ne mora imati nikakve veze sa Jugoslavijom, ali ja ne mogu naći bolji pojam. Grozim se regije ili regiona, Zapadnog Balkana, juga jugoistoka Evrope... A kad sam već uveo tu definiciju potrebno je bilo samo pronaći ljude koji svojim djelovanjem kritiziraju trenutne odnose i stanja u društvu, ali možda još važnije, koji imaju afirmativan stav prema onome što svi ovi naši klerofašisti i šovinisti mrze. Bitni su nam ljudi koji grade mostove, svjesno ili nesvjesno jer da bi jedan sagradio možeš utrošiti čitav život, a da bi ga srušio dovoljna je sekunda. I još da dodam. Ljudi koje sam tražio i nalazio nisu ljudi iz tog prošlog života, nema tu prizvuka nostalgije. Ne, to su ljudi koji su zaslužili da im se pruži određena pažnja, mnogi od njih su bili djeca u vrijeme ratova, a o Jugoslaviji znaju samo iz knjiga i medija. Ante Perković je ideju KUPEK-a najbolje sažeo u svojoj knjizi „Sedma Republika“. To je ona Republika koja je opstala usprkos težnjama svih strana da pokidaju lance, bilo kulturne, jezičke, sportske itd. Siguran sam bio da ima ljudi koje će to zanimati, a i da nema, KUPEK sam počeo raditi zarad sopstvenog duhovnog zdravlja. Ako netko pronalazi da i njemu ili njoj isto tako pomaže, meni, odnosno nama je srce puno.
Postoji li emisija Kupek-a koja ti je najdraža, u kojoj si ugostio tebi dragog gosta ili pričao o nekoj temi koja te naročito interesuje?
Ovo je uvijek pitanje kao ono: koje dijete najviše voliš? Zaista je teško izdvojiti ijednog gosta jer su svi osobenjaci na svoj način i sjajno rade to što rade. Sad, možda bih izdvojio ipak jednog i to iz simptomatičnog razloga, a naravno i razgovor je bio sjajan. Još u vrijeme KUPEK-a na NRBG-u ugostio sam Lazara Stojanovića, režisera. Sa tim čovjekom se uvijek može pričati, ali rijetko kada smo se doticali tih njegovih disidentskih dana. Nekako kao da izbjegava o tome pričati, a taj period, kad je on snimao „Plastičnog Isusa“ smatram jednim od ključnih, ne samo u kulturi, već i u političkom smislu. Da, što bi rekao moj dragi prijatelj i jedan od gostiju, Đorđe Branković, odnosno Ah Ahilej: „Pokidao je“. Tko je slušao emisiju uživo, slušao je jer, na žalost nekim slučajem nije snimljena i ne postoji nigdje zavedena.
Koliko je teško danas baviti se medijima? Naročito novinarstvom koje se na zasniva na tabloidnim vijestima i crnim hronikama?
Izbor uvijek postoji ali, naravno, za poziciju se treba boriti. Nisam baš siguran da su novinari spremni za takvu vrstu rizika, ali ne samo novinari. Najjednostavnije je prepustiti se stihiji, ići linijom manjeg otpora i žaliti se poslije kako je stanje teško. Veliku, pa možda čak i ključnu ulogu i odgovornost za postojanje ovakvih medija danas imaju sami novinari. Sa takvim novinarima teško je očekivati drukčije urednike i vlasnike. Stanje u medijima teško da je ikad bilo gore, a teško i da će skoro biti bolje. Nadu ipak vidim baš u internetu i mogućnostima koje se pružaju. Ne treba nam više televizija, ne treba nam radio prijemnik, odlazak na kiosk po novine...Sve je tu. Jedini je problem kako od obilja informacija izdvojiti „prave“? Par klikova mišem i to može riješiti, a opet je i tu potrebno samo malo više vremena i čitav svijet je pred vama. Novinari starog kova izumiru. Sami su sebi pucali u glavu i sami su dio tih crnih kronika. Kad je već tako red je ukazati na greške koje smo napravili i zaštititi barem one kojima ostavljamo ovako tužan svijet.
Kako uopšte pratiti informacije, imajući u vidu da se sve veći broj medija okreće reality emisijama, tražeći skandale koje će privući veću publiku?
Mogu se oni slobodno okretati a na nama je da pokažemo da smo bića koja imaju barem malo slobodne volje i ugase svoje TV prijemnike. Kao što rekoh, internet je čudesan i on je prozor u svijet. Ipak, i tu treba pristupiti uz poveću dozu opreza.
Šta to govori, ne o smim medijima, nego o publici, odnosno potražnji takvih informacija?
Zašto su kod nas uvijek uspješne bile TV novele, odnosno sapunice koje su prvo gledale naše majke? Dokonost ubija život. Ljudi su odavno izgubili svoje živote, prvo u ratovima, onda u tranziciji...Interes za reality programe, skandale itd. dolazi isključivo iz nepostojanja interesa za sopstveni život, ali i život tvojih ukućana, tvoje porodice, prijatelja...
Sa snimanja emisije
Pitanje koje traži da bude postavljeno - koliko su slobodni mediji u regionu? Kako se nose sa pritiscima?
Potpuno je postalo bespredmetno pričati o slobodnim medijima u ovom surovom vremenu gdje se kroz svako slovo sagledava mogućnost profita. Sistem je toliko istrulio da je jedina šansa u potpunosti ga urušiti i graditi medije, pa i čitavo društvo, na savim drugim temeljima. Oaze slobode nalaze se na netu.
Iako su devedesete davno iza nas, države našeg regiona još se bore sa tranzicijskim tokovima, nasljeđem prošlosti, sjenkama rata. Kako to da smo uvijek spremi da gledamo u prošlost, da hodamo unazad, a budućnost nas ne zanima?
Nemam ja ništa protiv hodanja unazad, ali da to hodanje ima smisla i da se konačno sakupe svi leševe koje smo proizveli. Ovdje govorim u oba smisla – i figurativnom i bukvalnom. Baš zbog toga što to hodanje nije hodanje, već bauljanje onda se non-stop ukazuje rupa koja se popunjava nasljeđem prošlosti, sjenkama ratova itd. U tom smislu nema ni budućnosti. Ne možemo praviti korake sa figama u džepu jer će u nekom trenutku opet oni leševi iskočiti, a mi se nećemo znati nositi sa tim.
Planovi za narodnu sezonu Kupek-a?
Nastavljamo da se kotrljamo kako znamo i umijemo. Nadam se da ćemo konačno imati i neki budžet na raspolaganju i da ćemo sa KUPEK-om krenuti i na mini turneje po gradovima i gradićima ovog našeg „regiona“ u potrazi za talentiranom omladinom, dobrom muzikom i dobrim duhom.
Razgovarala Maja Isović
