Otkad je to bilo kakva izjava u BiH toliko puta pretresana, tumačena, analizirana, dopisivana, prekrajana? Kako to da se u državi u kojoj nikoga živog, pogotovo ne one odozgo, ništa ne obavezuju, ni Ustav, ni zakoni, konvencije, povelje, deklaracija i slične pisanije, ne tangiraju ih nikakvi programi, nacrti, smjernice i slične trice i kučine, a kamoli da ih boli uvo za zakletvama pred bogom i ljudima, na predizbornim tribinama i nad vjerskim knjigama, najednom ovoliko detaljiše, zagleda u sitna crijevca, zanovijeta, strahuje od posljedica jedne izjave?
I to adresirane kome? Istim onim zapadnim zvaničnicima pred kojima, bez mnogo natezanja, kleče, šene, ulizuju se, kukumavče, blefiraju, opanjkuju jedni druge. Šta je samo sve tokom posljednje dvije decenije ovdje izjavljivano, potpisivano, obećavano, proglašavano sudbonosnim, pitanjem života i smrti, do sada bismo već triput nestajali s ovog i onog svijeta, dunjaluka, identiteti bi nam se odavno ucrvali, a entiteti i država raspali, unitarizovali, sterilizovali!
Ali, otkad su šefovi diplomatija vodećih zapadnih zemalja, ničim izazvani, odlučili da BiH dadnu još jednu od sisajet posljednjih šansi da se bar pedalj približi Evropskoj uniji, lokalne nacionalne gazde proglasile su totalnu mobilizaciju i latili se strašnog posla (koji se u našoj političkoj i kulturnoj tradiciji preciznije naziva laprdanjem, šupljiranjem, ćerečenjem mentalnog zdravlja nacije). S obzirom da ih je pomenuta gesta evropskih zvaničnika zatekla nespremnije nego za lanjske poplave, domaći političari našli su se u čudu neviđenom.
Šta sad opet hoće ta Evropa? Koji joj je đavo? Da li je njena ispružena ruka neka nova prljava igra, pakleni plan ili puko sažaljenje, Trojanski konj ili slamka spasa? Čime smo mi to zaslužili da nam raspiruje nadu, sjeda na muku, provocira našu javnost koja je od svega odveć digla ruke? Zar se još nije pomirila sa tim da mi nismo za nju? Zar joj nije dosta njene muke? Zar Evropska unija nije u krizi, pred zatvaranjem šanka? Zar im nismo toliko puta već dovoljno jasno stavili do znanja da ih više ne možemo smisliti, da im ne vjerujemo ni kad darove nose, da je ovdje lakše podnijeti da mu opsujete ćaću i mater, nego spomenete evropske vrijednosti?
Prvo što im je palo na pamet bilo je da izjave sljedeće: „Znamo mi ko smo, šta smo i zašto smo ovdje! Nemojte da nas pitate zašto je u BiH lakše izgubiti glavu ako se zalažete za Evropu, nego kad se karikaturama rugate božanstvima svojih komšija! Ovdje će vas prije strpati u zatvor ako zajogunite oko prizivanja prava i ljudskih sloboda, nego ako pobijete koji zaselak ili ojadite kakav privredni gigant. Osim toga, ništa od onoga što ste nam ranije naturali nije dalo rezultate.
Ni mirovni sporazum, ni parlamentarna demokratija, ni medijski pluralizam, ni privatizacija, ni reforma zdravstva, ni bolonjski koncept. Pa, nismo mi kanta za evropski otpad! Da nije bilo onih donacija i kredita, znali bismo da sa vama traćimo vrijeme. To što smo jesenas horski pojali o evropskom putu BiH nismo mislili ozbiljno, kao ni sve ono ostalo. Naši biraču su to već i zaboravili, šta je sad vama za tim? Svoja vi posla!“ Oko ove izjave lako su se složili, ali niko nije imao petlju da je i potpiše, a kamoli okači na društvene mreže. Šta bi svijet pomislio? Da su konačno složni, hrabri i iskreni?
Članovi Predsjedništva BiH trebali su samo da okupe vođe najvećih partija i zajedno sroče izjavu kojom poručuju kako su vaistinu za Evropu (a za kaj ne bi bili) i da će im biti pravi merak sprovesti te reforme koje se toliko od njih očekuju. Za uzvrat, Evropa bi otpečatila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, što je ključni korak ka punopravnom članstvu u Uniji.
Samo? Da bi nas primili u svoje društvance, stranci traže da vlast ne može raditi baš sve što hoće, da maltretira novinare, iživljava se nad manjinama, ortači sa podzemljem, zadužuje bez pokrića, štampa pare i diplome, sprda se sa zakonima i slično. To onda znači da Evropa hoće da ih razvlasti, obespunomoći, namagarči. Ne dolazi u obzir! Zato su, da li zbog loših prevodilaca ili još lošijeg karaktera, bh. državnici (kako to otrcano zvuči) razumjeli da se od njih navodno očekuje da izdaju otadžbinu, domovinu, identitet, narod, pretke, potomke, braću. Pod plaštom demokratskih principa, Evropa hoće da ukine ili ojača entitete, demontira ili unitarizuje državu, Srbima servira genocid, Bošnjacima islamski terorizam, a Hrvatima neofašizam. Namjerili su da nam šahovnicu, polumjesec i krst časni ispreturaju i isprepletu. More, nije njima do Sejdića i Fincija, oni hoće da nismo to što jesmo. Hoće seljake da proglase za građane. Hoće biznismene da prepoznamo kao lopuže, intelektualce kao blefere. Sjeme da nam zatru. Nije njima do vladavine prava već ih žuljaju naše duge brade, trofrtaljke, dimije, šubare, opanci, krsne slave, crne košulje, baklje ivanjske... E, to je priča na koju se mnogi lože!? Ovo objašnjenje izgleda toliko debilo da nema šanse da nije tačno!
Što zbog straha da BiH u Evropi ne bi gledali ne samo sa sadašnjih pozicija, već uopšte sa slobode, što zbog vrlo limitiranog znanja da djeluju po univerzalnim pravilima i još manjeg osjećaja stida da bi se batalili rabote koja im donosi mukotrpan i neizvjestan posao kultivisanja i disciplinovanja naroda koje su, ne samo ojadili do bola, već i oslijepili za razlikovanje dobra od zla, istine od laži, političke vođe ne žele, ne smiju i ne umiju da bilo šta novo i drugačije urade sa ovom stravičnom lešinom koju i dalje nazivamo bh. društvom.
Teško je priznati bolest, još teže odrediti kvalitetnu i valjano doziranu terapiju, ali u ovoliko kulturno zapuštenoj, socijalno poniženoj, nacionalno zatrovanoj, medijski trivijalizovanoj i politički uprostačenoj sredini nikakve izjave, deklaracije i zakoni ne obećavaju mnogo. Sve dok jedni tvrde da je BiH nemoguća država i vještačka tvorevina, zbog koje smo takvi kakvi smo, a drugi se zaklinju da su entiteti i Dejtonski sporazum ta luđačka košulja koja nas razdvaja od normalnog svijeta. Niko ni da pokuša da zamijeni teze, zapita suprotno? Možda je Bosna i Hercegovina ovakva zato što smo takvi mi, njeni stanovnici, naše kolektivne svijesti, politički i kulturni identiteti, zadrigli i isključivi malograđanski nacionalizmi, naše vjerske polupismenosti, politički primitivizmi! A oni su kudikamo gori od naše traumatične prošlosti, od naše neizvjesne budućnosti, našeg složenog i nestabilnog državnog uređenja i međunacionalnih odnosa, oni su naš najveći usud i najopasniji neprijatelj. Da se toga možemo ratosiljati ne bi nam ni trebala Evropa.
Zapravo, odavno bismo bili njen dio. Ali, samo da razjasnimo, ne znači da Evropska unija i svaka njena članica pojedinačno ne pate od istih boljki, ni da ih mogu tako lako istrijebiti. Ipak, oni se bore zajedno. Evropa je uvijek dobijala bitke, jer njome nikada nije apsolutno zavladala nijedna ideologija, nijedno načelo, grupa ili klasa – i baš zato se stalno izbavljala i napredovala. I pobjediće ponovo, kao i toliko puta do sada. Preživjeće svoje nevolje i kontroverze. Ali mi nestajemo! Naš poraz nikako ne može biti častan, jer naša borba je ostala bez ikakvih ideala, od vremena kada smo počeli zaboravljati da su naše kulture, vjere, identiteti, uspomene i pobjede neraskidivi dio evropske baštine. Zato i jesmo pred izborom izjava ili odjava! Ali ne zato da se potpiše nešto zato što se, eto, mora, jer je nužda, kad nam nema druge, već zato što nam je konačno postalo jasno da Evropa nije smo luka spasa, odredište, cilj, još manje lutrija. Evropa je način suočavanja sa samima sobom, put, metod, stanovište.
Prethodni tekst od istog autora:
Đorđe Vuković: Šta će nam sada demokratija koji k....!
