Vijest da u proceduru izmjena i dopuna zakona u Narodnu skuštinu Republike Srpske u formi prjedloga zakona dolazi tekst izmjene i dopune Zakon o javnom redu i miru duboko je uzdrmala i još više podjelila već odavno politički polarizovano društvo Republike Srpske. Dok su protivnici regulacije internet sloboda bučno digli glas i reklo bi se, prvi put ustali organizovano protiv jedne od direktiva Vlade Republike Srpske, s druge strane društvena javnost koja je dala legitimitet Vladi na oktobarskim izborima neprestano traži opravdavajuće razloge kako bi pokazali ovu odluku Vlade kao legitimnu i u interesu Republike Srpske i građana Republike Srpske. Pitanje koje će se već brzo naći u poslaničkim klupama do krajnjih granica je ispolitizovano bez pokušaja da se racionalno objasni potreba odnosno nepotreba regulacije internet sloboda od strane institucija Republike Srpske. Cilj ovog teksta jeste objasniti kako građani percipiraju sopstvenu slobodu, način na koji tako percipiranu slobodu koriste u praksi i značaja slobodnog praksisa za njihove svakodnevne živote.
Ono oko čega se svi teoretičari slobode slažu jeste da je sloboda fundamentalna vrijednost. Teoretičari libertarijanizma, koji su na ideji slobode podigli čitav teorijski poduhvat, ističu da je njen značaj u tome što prethodi samoposjedovanju. Uslov da bi čovjek bio sposoban da koristi sve svoje kapacitete jeste da nije ograničen spoljnom prisilom. Ovaj argument se u teoriji naziva „sloboda od“ i njen najveći zagovornik je teoretičar libertarijanizma Fridrih Hajek. Ovakvo negativno shvatanje slobode veže se za pretjerani individualizam kome nema previše mjesta u savremenom društvu. S druge strane, grupa teoretičara koja smatra da samoposjedovanje prethodi slobodi zalažu se za koncept pozitivne slobode ili „slobode za“. Isajija Berlin je pisao o konceptu pozitivne slobode. Koncept „slobode za“ podrazumjeva posjedovanje moći i resursa kako bi pojedinac imao mogućnost ispuniti sopstveni potencijal. Samoposjedovanje prethodi slobodi. Ovakvo shvatanje slobode usvojila je i moderna pravna nauka. Pojedinac mora biti svjestan da njegovi potezi i odluke mogu izazvati određene posledice, i da uzročno-posledična veza između postupka i posledice određuje prostor slobode pojedinca. Upravo iz ovog razloga, tj. nedostatka odgovornosti, moderno krivično zakonodavstvo negira krivičnu odgovornost djeci i osobama sa psiho-fizičkim poteškoćama.
Sloboda izražavanja je jedna od temeljnih sloboda čovjeka, zagarantovana svim propisima koji se bave slobodama čovjeka i građanina. Ona se određuje kao primarna ljudska sloboda i u rangu je sa slobodom na tjelesni integritet, slobodom vjeroispovijesti i slobodom za samostalno donošenje odluka. Pitanje rangiranja sloboda čovjeka po značaju veoma je sporno pitanje. Određena sloboda koja promoviše interese svih ljudi trebala bi biti značajnija na ljestvici sloboda. Prilikom rangiranja značaja sloboda treba se voditi samo jednim jednostavnim pitanjem:
Koje slobode su značajne s obzirom na naše objašnjenje interesa ljudi? S obzirom da je čovjek društveno biće kome je priroda podarila slobodu govora kako bi kroz komunikaciju s drugim ljudima u kooperativnom poduhvatu zvanom društvo ostvario sopstvene interese koje zbog kratkoće sopstvenog života i ličnih nedostataka i nemogućnosti nije u stanju da samostalno ostvari, sasvim je primjerena i legitimna klasifikacija sloboda po kojoj je sloboda govora zauzela visoko mjesto pri rangiranju.
Čarls Tejlor ovakvu vrstu slobode koja promoviše interese svih ljudi naziva ciljnom slobodom. Ciljna sloboda se određuje kao ona sloboda koja je najvažnija najvećem broju ljudi imajući u vidu njihove interese i ciljeve. Primjer koji Čarls Tejlor navodi kada govori o modelu rangiranju sloboda jeste primjer percipiranja slobode u Londonu i u komunističkoj Albaniji.
Ako se posmatra količina zakona i propisa kojim država ograničava stanovnika Londona u sopstvenoj slobodi sa istom količinom zakona ii propisa koji postoje u komunističkoj Albaniji dalo bi se zaključiti da je prosječan stanovnik komunističke Albanije slobodniji u odnosu na stanovnika Londona. Stanovnik Londona ima pravo glasa, pravo ispovjedanja vjere kao i druge građanske i demokratske slobode koje stanovnici komunističke Albanije nemaju. S druge strane, Albanija kao siromašna i tehnloški nerazvijena država trećeg svijeta nema usvojenu saobraćajnu regulativu i Albanci uživaju apsolutnu slobodu u ponašanju u saobraćaju za razliku od stanovnika Londona koji su svakodnevno suočeni sa saobračajnim ograničenjima, semaforima, znakovima za organičenje brzine u saobraćaju itd. Kada bi se sve slobode nalazile u jednakom položaju zaključak koji bi se nametnuo bio bi da je stanovnik komunističke Albanije slobodniji od stanovnika Londona jer kvantitativno gledano broj individualnih ograničenja zbog semafora daleko je veći od individualnog ograničenja javnog ispoljavanja religije. Ljudi svakodnevno prolaze kroz semafore dok religijske obrede obavljaju ljudi većinom samo vikendom. Pitanje važnije slobode je ono koje rangira različite slobode u skalu sloboda. Za građane je od većeg interesa sloboda vjeroispovjesti i sloboda govora nego li sloboda postupanja u saobraćaju. Pomenute slobode su za nas važnije jer nam dozvoljavaju veću kontrolu nad središnjim projektima u nešem životu, pa nam tako daju veći stepen samoodređenja na način na koji to sloboda postupanja u saobraćaju nije u stanju.
Ciljne slobode nisu podložne regulaciji, one su civilizacijlka tekovina. Njihovu nezavisnost potvrđuju sve deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Pitanje krivične ili prekršajne odgovornosti za sopstvenu, iskazanu riječ davno je izbačeno iz svih krivičnih i prekršajnih zakonika moderne države. Verbalni delikt kao delikt protiv države više ne postoji u modernom zakonodavstvu. Sloboda govora i sloboda izražavanja stavova je jedna od pomenutih ciljnih sloboda koja promoviše interese svih ljudi na planeti. Sloboda govora i sloboda izražavanja nam daju kontolu nad središnjim projektima u našim životima. Komunikacija je resurs kojim mi stupamo u kontakt sa osobama drugog pola i produžavamo ljudsku vrstu; resurs kojim ugovaramo poslove koji nam donose materijalnu korist neophodnu da preživimo, pa evo izjasnniću se na kraju, resurs kojim vrednujemo dobru ili lošu vlast u državi i dijelimo sopstveno mišljenje drugima u cilju političke akcije. Sve to nam dozvoljava Deklaracija o pravima čovjeka i građanina.
Pitanje odgovornosti za posredne posledice pisane ili izgovorene riječi civilizacijski je odbačena problematika. Insistirajuću u prijedlogu Zakona o javnom redu i miru na odgovornosti za posredne posledice pisane i izgovorene riječi Vlada RS pokazuje svoj reaktivni karakter i to svakako nije dobar znak za stanje demokratije i poštovanja ljudskih prava u jednoj državi. Kada su nakon poslednjeg rata u Bosni i Hercegovini bošnjački intelektualci izašli u javnost sa zahtjevima da pravosuđe vrednuje različite romane i različite manifeste Srpske akademije nauka i umjetnosti kao uzrok određenih posledica rata javnost Republike Srpske i međunarodna javnost je apsolutno odbacila ovakve zahtjeve. Isti je slučaj i sa tekstom Islamske deklaracije koja je često bila argument srpske javnosti prema organima međunarodne pravde. Ciljna sloboda govora je „sloboda od“ i ona je uslov za sve druge „slobode za“, ona dolazi ex ante, neoboriva je i nije podložna verifikaciji.
Internet je postao medij kojim neprestavno komuniciramo sa drugim ljudima; putem kojeg društveno, kulturno pa i politički djelujemo. Internet je omogućio da svaki čovjek postane medij, bude izvor informacija i kanal informaciji do njenog korisnika. Internet komunikacija je samo nastavak praktikovanja naše slobode govora koju smo odredili kao ciljnu slobodu neograničenu regulativom. Blog, tvitovanje ili portal-komentarisanje dio je naše želje da sa svijetom ili makar sa malom zajednicom ljudi s kojom smo povezani tviter ili fejsbuk mrežom podjelimo naše ideje i pogled na svijet. Posledice usvajanja pomenutog zakona u Narodnoj skupštini RS bile bi prije svega stvaranje autocenzure kod javnosti Republike Srpske koja nezavisno razmišlja, u strahu od novčane kazne.
Sputavanje slobode misli ili slobode izražavanja kao kršenje ciljne slobode čovjeka, odrazilo bi se na gubljenje kontrole nad središnjim projektima koje svaki pojedinac ima u životu. Donošenje ovakvog zakona je degradirajuće po društvo ne samo u političkom pogledu već i u svakom drugom pogledu jer takva praksa ne dozvoljava razvijanje individualne ljudske jedinke u punom kapacitetu. Zbog toga smatram da je usvajanje jednog ovakvog zakona apsolutno degradirajuće po budućnost građana u Republici Srpskoj.
Neki dan šetajući Gospodskom ulicom naišao sam na štadove sa knjigama. Na svakom štandu nalazila se knjiga Adolfa Hitlera „Moja borba“. Ako prodavac ili sam izdavač nije odgovoran za prodaju a samim tim i promovisanje ideja koje su u smrt odvele milione evropskih građana valjda neću biti ni ja zbog ovoga teksta.
