<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nidžara Ahmetašević: Je li Sarajevo što je nekad bilo?

I da, mi koji smo rasli uz Keminu “Sarajevo ljubavi moja”, još uvijek sanjamo o Sarajevu, bilo gdje da krenemo, i čekamo u povratku sa “nekom čežnjom” svjetla grada, ali ne ovog današnjeg, nego nekog davnog, ljepšeg, boljeg...

30. januar 2015, 12:00

U srijedu se Sarajevo oprostilo od svog velikog pjesnika Kemala Montena. Monteno je napisao, nekada davno, vjerovatno jednu od najljepših pjesama posvećenih svom gradu “Sarajevo, ljubavi moja”. Nažalost, Sarajevo je već dugo grad kojeg je teško voljeti takvom ljubavlju o kojoj je pjevao Kemo. Danas je to ružan, prljav, zapušten, čak tužan i izgubljen grad. Grad Sarajevo, kao i bilo koji drugi, čine ljude koji u njemu žive, oni ga oblikuju, boje, čine ga lijepim ili ružnim. Slika Sarajlija danas je slika ljudi na korak do očaja, sudeći po gradu.

Gradonačelnici Sarajeva nekada su bili svima poznati i poštovani građani. Većina njih - više oni predratni, nego ovi poslije - trudili su se ostaviti nešto lijepo Sarajevu u svom mandatu. I ne samo to, nego su živjeli sa gradom i njegovim građanima, kao dobri susjedi. Ovim današnjim, ponekad se čini, kao da je jedini cilj da obezbijede nešto za sebe i sebi bliske ljude, a građani jedva da ih mogu sresti na javnim mjestima, popričati s njima o onom što ih boli. Sami, izgleda, ne vide u kakvo ruglo, teško za voljeti, se ovaj grad pretvorio.

Nažalost, njihovim - i mojim - sugrađanima kao da to ne smeta. Ili, nekako, kao da i smeta, ali “bolje šuti”, jer “ne valja se sa rogatim bosti”, “ne može se ništa ionako promijeniti”, itd.  Nije malo ni onih koji će reći, barem tiho, u sebi, “ko zna kada će mi valjati” ovaj ili onaj, pa bolje da šutim.

A nije da ne vidimo da nam grad liči na veliko parkiralište, da su nam parkovi zapušteni ili da nestaju, odnosno bivaju pretvoreni u benzinske pumpe, tržne centre, ružne zgradurine… Glavna ulica u Sarajevu prepuna je grozomornih prodavnica, uličnih štandova sa besmislicama, i kafanskih stolova koji sprječavaju normalno kretanje. Muzika trešti sa svih strana, nekada tako glasno da je to nepodnošljivo. Psi lutalice, čopori pasa, postali su potpuno normalna pojava na ulicama ovog grada.  Sa njima smo se saživjeli i znamo im običaje. Mada se, u suštini, samo nadamo da nas neće napasti, ili ako to urade, da ćemo se nekako uspjeti izvući.

Stanovnici bacaju smeće na ulici ili u rijeku kao da je to savršeno normalna stvar. Posebna priča je teror sa kojim živimo jer je stopa kriminala na ulicama Sarajevu zastrašujuća. Krađe, fizički napadi, paljevine automobila, razračuni bandi na ulicama… to sve je stalno oko nas.

Gradski saobraćaj je tek horor priča. Vozila koja bi bila van upotrebe samo da neko uradi pošten tehnički pregled, “obučena” su u užasne reklame zbog kojih se putnici osjećaju pomalo klaustrofobično, jer su reklame često preko prozora i potpuno zatvaraju pogled. Vozači su grubi i bezobrazni, a kontrolori izgledaju tako da ulijevaju strah putnicima kada uđu u grupama od po četiri, pet, nekada i više, dok jedva koji zna reći “dobar dan” i “molim”. “Hvala” valjda odavno nije ni u upotrebi. Poseban doživljaj je biti u autobusima takozvane komercijale (čudni izum ovdašnjih vlasti ili koga već, pa tako pored redovnih vozila imate ova koja su čišća i brža i skuplja, mada se kreću istom rutom, i koja se utrkuju sa drugim vozilima javnog prevoza. Vožnja ponekada postane kao neko suludo putovanje kroz besmisao. Uz sve to, vozila gradskog prevoza nerijetko su na meti huligana, te je i veoma rizično odlučiti se ući u njih.

Policija u ovom gradu je vidljiva, ali često i ne toliko korisna. U ophođenju sa građanima znaju biti bahati i prečesto neprofesionalni. Teško je ustvari shvatiti kako ovdje policija tumači svoj posao čuvanja reda i zaštite građana? I sami često učestvuju u onom što ovaj grad čini provincijom koju sve više stanovnika mrzi, ponašajući se bahato i šaljući poruku da su oni vlast i da je njihova moć neograničena.

Ponekada se čini kao da ljudi koji ovdje žive mrze jedni druge. Jer kako inače objasniti bacanje smeća kroz prozor, parkiranje na prilazima za invalide, ulazima u zgrade, na pločnicima namijenjenim isključivo za pješake, u ulicama kojima je zabranjeno kretanje motornih vozila… Ući u Narodno pozorište, ili samo prolazak preko pozorišnog trga, sve je rizičniji zbog automobila koji voze preko trga, ili onih koji se tu parkiraju i uništavaju ploče postavljene na trgu.

I mogla bih ovako redati ko zna koliko dugo sve mane ovog grada, ali malo je besmisleno, jer čini se da to onima koji ovdje žive jednostavno ne smeta. Ili ako smeta, odlučili su da šute iz ko zna kojeg razloga. Ipak, već godinu dana osuđuju “huligane” koji su uništavali javne institucije u Sarajevu tokom protesta, a sami svojim odnosom prema gradu dnevno nanose veću štetu nego što sto požara može nanijeti.

Naravno, postoje oaze, ali sve su manje i teže ih je održati, i u njih “navraća” sve manje ljudi. Jedni odlaze, ali većina odbija imati kontakt sa tim vanjskim svijetom, izuzev kada moraju.

I ne želim pasti u bezobraznu retoriku o tome kako su “oni koji su došli” (“došle” kako ih stanovnici Sarajeva vole zvati) krivi za sve ovo. Krive su jednako i rođene Sarajlije kojima je glavna krilatica u životu - “ne talasaj”. Krivi su jer su lako prepustili grad ovom hororu koji danas moramo da živimo. Jer sve loše stvari koje sam nabrojala da rade stanovnici Sarajeva, rade jednako oni čije se porodice generacijama rađaju i žive ovdje, kao i oni koji su jučer došli. Šta više, često se baš ovi drugi ponašaju sa više poštovanja i ljubavi prema gradu i njegovim građanima, nego oni čiji su preci rođeni ovdje. Mjesto rođenja “Sarajevo” ne znači da ste bolji ili gori od bilo koga, iako su se mnogi spremni besramno zaklinjati baš u tu besmislicu, često nalazeći u tome opravdanje i za svoje ponašanje.

I da, mi koji smo rasli uz Keminu “Sarajevo ljubavi moja”, još uvijek sanjamo o Sarajevu, bilo gdje da krenemo, i čekamo u povratku sa “nekom čežnjom” svjetla grada, ali ne ovog današnjeg, nego nekog davnog, ljepšeg, boljeg, urbanijeg, nekog u kojem smo imali dostojanstvo, u kojem smo čuvali svoj grad, mislili na sugrađane… Grad u kojem smo bili građani. U ovaj se sve teže vraćati. Onaj kojeg sanjamo je nestao puno prije nego ga je napustio njegov veliki pjesnik. Možemo li ga ponovo naći?