<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Žene kao nosioci nove političke budućnosti u BiH

U protekle dvije decenije u BiH, politički akteri su mahom isti ljudi, uglavnom muškarci. Mnogi od njih ostarili su baveći se politikom, a da za sobom nisu ostavili nikakve rezultate.

29. mart 2015, 12:00

Među njima se ne nazire niko ko bi bio nosilac promjena, što je potvrđeno i posljednjim izborima i dosadašnjim postizbornim periodom koji su vodeće političke stranke protraćile na borbu oko ministarskih fotelja, dok gorući problemi ostaju potpuno zanemareni. Nije li u takvoj situaciji logično usmjeriti svoju pažnju na žene, u potrazi za snagom koja bi pokrenula suštinske reforme u našem društvu?

Za sada ta “ženska pokretačka snaga” najuspješnije djeluje u okviru nevladinog sektora. Bez obzira što djeluju sa periferije, ženske nevladine organizacije dale su ogroman doprinos razvoju poslijeratnog bosanskohercegovačkog društva, naročito u oblasti zaštite ljudskih prava, pružanju pomoći žrtvama nasilja, političkom i ekonomskom osnaživanju žena i drugim. Uspjele su izlobirati i nekoliko značajnih zakonodavnih promjena, među kojima je i usvajanje Zakona o ravnopravnosti spolova i uvođenje obaveznih kvota za ravnopravnu zastupljenost žena u javnim institucijama, kao i na izbornim listama. Takođe,15 nevladinih organizacija je 2013. godine zajednički kreiralo Platformu ženskih prioriteta za ustavne promjene sa amandmanima na Ustav BiH iz rodne perspektive.

Nesumnjivo je da postdejtonskoj Bosni i Hercegovini ne nedostaje hrabrih, zanimljivih i uspješnih žena, žena koje, u borbi za bolje prilike, probijaju zadate okvire. Njih je, međutim, još uvijek nedovoljno u politici, na mjestu gdje se donose najvažnije odluke za naše društvo. Nedovoljna zastupljenosti žena u politici, međutim, nije samo posljedica rodne podjele rada gdje ženi pripada privatna sfera, u kojoj ona ne može da utiče na odluke bitne za cjelokupno društvo.  Čak i žene koje su aktivne u političkom životu i koje djeluju u okviru političkih stranaka nailaze na brojne prepreke koje im otežavaju bavljenje politikom i odlučivanje u javnom prostoru.

Najčešće je problem upravo u političkim strankama u kojima su angažovane, a koje nisu izvršile unutarstranačku demokratizaciju i koje u svom djelovanju ne uvažavaju pitanja rodne ravnopravnosti. Političke partije često uskraćuju ženama mogućnost da govore u ime stranke ili da je predstavljaju.Tu se prije svega misli na odsustvo žena na rukovodećim pozicijama u strankama, nepovoljniju poziciju žena u odnosu na muškarce tokom predizbornog i izbornog perioda, kao i manje prisustvo žena u medijima u predizbornom periodu. Budući da uspjeh kandidatkinja na izborima u velikoj mjeri zavisi od njihovog položaja unutar stranaka, njihovih pozicija na listama i adekvatne promocije tokom predizborne kampanje, upravo su stranke najviše odgovorne što žene nisu ravnopravno zastupljene niti u jednom novoformiranom organu vlasti, nako posljednjih izbora.

Na ovaj način, političke partije, koje bi trebalo da omoguće ženama učešće u politici, svojim patrijarhalnim unutrašnjim uređenjem, zapravo drže žene na marginama političkog života. Ima li onda mjesta razmišljanju o nekoj nadstranačkoj inicijativi/koaliciji političarki i političkih aktivistkinja koje bi djelovale emancipatorski u odnosu na uskostranačke interese i etnonacionalističke ideologije koje godinama blokiraju sve političke procese u našoj zemlji, ali i u odnosu na same stranke kao patrijarhalne strukture i nosioce ovakvih ideologija?

Primjeri ovakvog političkog organizovanja žena u BiH već postoje. Početkom 2013. godine, zastupnice u Zastupničkom domu Federacije BiH osnovale su Klub parlamentarki, koji djeluje kao neformalna grupa. Cilj im je zajedničko djelovanja po pitanju inicijativa koje mogu zagovarati unutar svojih političkih stranaka i na nivou vlasti na kojem se nalaze. Neka od pitanja za koja se zalažu jeste povećanje sankcija protiv počinitelja nasilja u porodici i ostalih krivičnih djela počinjenih protiv žena i djevojčica kao što je incest, silovanje maloljetnih osoba, akti koji kriminaliziraju porodiljski dodatak, promjena dobne granice za zakonsko shvatanje maloljetnika/ca i harmonizirajuće kompenzacije za porodiljsko odsustvo majki i očeva širom zemlje.

Iako je još rano govoriti o konkretnim rezultatima ove incijative, ovakav princip političkog organizovanja žena se čini kao dobar način da se zajednički interesi stave iznad stranačkih, što je samo po sebi uspjeh, obzirom da su najčešće stranački interesi nepremostiva prepreka u rješavanju problema u bilo kojoj oblasti.

Da li bi se na sličan način mogle oformiti ženske grupe i na drugim nivoima vlasti, a koje bi svojim djelovanjem pokrivale širok spektar ekonomskih, političkih, pravnih i socijalnih pitanja, pitanja evrointegracija i drugih?  Imaju li žene u BiH takav potencijal? Da li je to izvodljivo u našim društveno-političkim uslovima i kakve politike bi takva jedna koalicija trebala zastupati?

Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva, slaže se sa opšteprihvaćenim stavom da političko organizovanje žena nije na zadovoljavajućem nivou. Ona se, međutim, ne slaže da je to isključivo krivica muškaraca koji, kako se najčešće tvrdi, ženama ne daju dovoljno prostora.

“Slažem se da je političko organiziranje žena nedovoljno, ali se nikako ne slažem sa stavom da su za to odgovorni muškarci. Ukoliko bih prihvatila taj stav, time bih muškarcima dala primat, a nemaju ga. Žene su apsolutno ravnopravne s muškarcima i ne razumijem zašto bi muškarci bili ti koji određuju ko može, a ko ne može biti u politici. Nemamo mi šta čekati da nam muškarci daju priliku, same se moramo potruditi da stvorimo prilike i da ih zgrabimo.”

Marić ipak smatra da žene u BiH još uvijek nisu spremne da budu značajni nosioci i akteri političkih promjena, ali ne zato što nisu sposobne, već samo zato što im nedostaje motivacije i interesa.

“Nedovoljan politički aktivizam ne vidim kao problem, već kao svjesnu odluku većine žene da se ne petljaju u prljavi svijet politike. Smatram da je to velika greška. Svako od nas ima svoju ulogu i šteta je politiku u velikoj mjeri prepustiti muškarcima jer ostaje uskraćena za sve ono što žene imaju za ponuditi”, kaže Marić za Buku.

Objašnjavajući dalje uzroke ovakve situacije, Marić kaže da “smo mi te koje smo dozvolile da žene budu samo neizbježni ukras na izbornim listama i plakatima.”

“Čak i kad zauzmu određene pozicije, većina žena postane samo sjena svog „šefa“ i rijetko ćemo vidjeti da se suprotstave stranačkim odlukama. Međutim, ne možemo krenuti od vrha, već se prvo moramo izboriti u krugu svoje porodice. Teško da će žene kod kojih se u kući zna „ko je gazda“ u politici pokazati hrabrost i spremnost da se bore i suprotstavljaju drugim političarima i svojim stranačkim šefovima.”

Ona ističe da zbog toga promjena mora krenuti od žena, “od svake od nas pojedinačno i treba krenuti time što ćemo se za svoja prava izboriti u svojoj kući, pa tek onda možemo krenuti dalje”.

”Žene moraju biti više politički aktivne jer imaju nevjerovatan potencijal i šteta je ne iskoristiti ga za pozitivan utjecaj na političku situaciju u BiH. To najbolje vidimo na onih nekoliko pozitivnih primjera žena političara kojima za ulazak u politiku nisu bile potrebne „ženske kvote“. Te političarke nam pokazuju zbog čega su žene neophodan sastojak politike.”

Žene imaju moć, tvrdi ona, „ali je ta moć zahrđala uslijed dugog perioda nekorištenja". "Ispolirajmo žensku moć i budimo nosioci promjena u društvu”, poručuje Marić.


Danijela Majstorović, profesorica kulturoloških studija na Filološkom fakultetu u Banjaluci, smatra da su Bosni i Hercegovini potrebne političke stranke koje bi imale jasan „ženski“ dnevni red koji ide iznad sistema kvota u smislu reprezentacija, ali i smanjuje nejednaku raspodjelu dobara zadirući u bazu, jer su žene u našem društvu najsiromašnije i najopterećenije. Što se tiče politike koju bi takve stranke zastupale, ona kaže da je to "politika jednakosti za sve, bez obzira na klasu, etniju, rod”, ali i da je „za jednu jaku ljevicu, odnosno za jedan jak ljevičarski program, neophodna čvrsta veza između marksizma i feminizma. A feminizam mora biti za sve i dostupan svima, bez obzira na klasu ili primanja."

Ona dalje polemizira značenje „ženske“ organizacije. „Ženska  organizacija ne znači i feministička organizacija. Mi to najbolje znamo u BiH, gdje postoji proliferacija ženskih organizacija koje nisu feminističke, koje su čak prilično tradicionalne i nisu subverzivne na način na koji feministička politika subvertira postojeće odnose moći.“

Pozivajući se, između ostalog, i na analizu ženskog aktivizma u poslijeratnoj BiH koju je uradila Elissa Helms, a koja se bavi radom ženskih organizacija u Federaciji i RS, Majstorović kaže da su postojale veze sa feministkinjama u regionu, ali da je feminizam u BiH bio „feminizam na bosanski način“, dok danas vidimo promjene u tom smislu.

„Ženske organizacije su se prvenstveno bavile problemom silovanja, žrtvama, i na taj način su perpetuirale taj victimhood, koji je postao dominantan interpretativni okvir kroz koji se žene posmatraju. Potreban je prije svega otklon od te politike žrtve ka nekoj agentivnoj, efikasnijoj, aktivnijoj politici koja bi suštinski uzurpirala patrijarhalni obrazac i mislim da se to danas dešava prvenstveno kroz feministički angažman.”

U ovom trenutku je važno da postoje ženske stranke, smatra Majstorović, “ali ne samo u smislu imena, već programa, ali bez koalicija, i to lijevih kao što je npr. Združena ljevica u Sloveniji, nema korjenitih promjena”.

„To ne mogu više iznijeti stare stranke, SNSD i SDP. Potrebne su neke nove stranke, novi ljudi, koji bi formirali koalicije, združene frontove svih koji se bore za društvenu jednakost i pravdu“, kaže Majstorović za Buku.

Komentarišući masovnost lijevih stranaka drugdje u svijetu poput Syrize i Podemos-a, ona napominje da su to ljudi koji su okupljeni oko zajedničke bore protiv banaka, protiv mjera štednje, beskrajnog zaduživanja, deložacija, „protiv stvari koje je donio neoliberalni kapitalizam“.

Ona zaključuje da jedino od koalicija koje bi bile radikalno drugačije od ovih koje nam je postdejtonski režim ponudio možemo očekivati neke promjene. „Ukoliko se to ne desi, mislim da se ništa suštinski neće promijeniti. Vrijeme prolazi, a mi se sve više zaglibljujemo na ovoj evropskoj periferiji i nema puno prilika da se stvari pokrenu sa mrtve tačke.“  

U proteklih 20 godina, žene u BiH pokrenule su  mnoge društvene procese. Međutim, prostor za emancipaciju je veliki, i u smislu vladajućih politika i u smislu društvenih struktura koje ih provode. Mnogo je toga što treba mijenjati, ali da bi se pokrenule suštinske promjene, potrebno je djelovati sa mjesta odlučivanja, razbijajući strukture koje i svojim patrijarhalnim unutrašnjim uređenjem, kao i etnonacionalističkim politikama koje zastupaju, onemogućavaju bilo kakav društveni napredak, a takve su, zasigurno, političke partije u BiH.

Piše: Milica Plavšić

Ovaj tekst je napisan u sklopu programa “Promocija žena u politici”, koji podržava britanska fondacija “Westminster Foundation for Democracy”.