<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Đorđe Vuković: Das ist Drekavac!

Vidio sam drekavca! Zapravo, više njih, ali, kako se osim mene i sina niko drugi nije zatekao i prenerazio, u stvari, niko nije ni obazirao na njih, a bilo nas je mnogo više...

16. februar 2015, 12:00

Vidio sam drekavca! Zapravo, više njih, ali, kako se osim mene i sina niko drugi nije zatekao i prenerazio, u stvari, niko nije ni obazirao na njih, a bilo nas je mnogo više nego što Vojin Mitrović ima mrlja u biografiji, nisam siguran da ovo što ću opisati nije plod moje mašte, uobrazilja, bunilo, ružan san. S obzirom da osim sedmogodišnjeg klinca drugih svjedoka nemam, a ne bih njega da izlažem kaznama koje propisuje novi zakon, napisaću ovaj komentar kako inače izbjegavam – u prvom licu jednine.


Prije nekoliko dana poklekao sam pred sinovljevim upornim molbama da ga odvedem na neku košarkašku utakmicu. Rado bih mu to priuštio i mnogo ranije, ali šta da radim kada u Banjoj Luci takvog nečega odavno nema? O tome da je nekada u ovom gradu postojao „Borac“ svjedoče još samo grafiti koje napušeni klinci žvrljaju po fasadama, sablasna dvorana „Borik“ živne tek ako gostuje kakva sablasno raspjevana starleta ili se uoči izbora upriliči još sablasniji partijski zbor, pa se gomila drekavaca razmaše zastavama i floskulama. No, kakve to veze ima sa sportom? Opet, oronula i zapuštena dvorana „Obilićevo“ toliko nalikuje na Kosovo polje neposredno nakon što je istoimeni junak potegao sablju, da mi nije padalo na kraj pameti da traumiram dijete po banjalučkim sportskim stratištima. Ali, dječija sreća zahtijeva svaku žrtvu, pa sam prekršio vlastiti princip i stari zavjet da ne idem na košarkaške utakmice u okolinu Laktaša, gdje su poslije rata napravljene dvije nove dvorane, od kojih druga spada među najveće i najmodernije na prostoru bivše države. Tu su se nekada utakmice igrale na valjskom terenu, među kukuruzima, a svlačionicu je glumio poljski klozet. Dešavalo se da tokom utakmice, kada bi kadeti banjalučkog kluba „Vremeplov“ igrali sa vršnjacima iz „Potkozarja“, kako se ranije zvala „Igokea“, lopta pobjegne sa terena i otkotrlja se pod kravu, koja je bezbrižno preživala posmatrajući utakmicu, a niko se iz gostujuće ekipe ne usudi se otići po nju, što je izazivalo euforična raspoloženja mještana. U međuvremenu se, eto, sve promijenilo, pa danas „Igokea“ igra protiv regionalnih košarkaških velikana, a gradski mangupi hvataju zjale, opijaju se i duvaju po školskim igralištima, skupljaju komplekse i zaklinju se u „Borac“ samo onda kada treba nekoga premlatiti ili izbosti noževima. Njihov grad sve je manje krava zgodna za mužu, a sve više prijestonica kravljeg i ostalih ludila.

Elem, sjednem sa klincem u auto i pravac laktaška dvorana. Poslije kraćeg lutanja po sokacima opasanim kućetinama koje neodoljivo liče jedna na drugu, u svakom dvorištu po stari traktor i dvaput kršteni mercedes, na ogradi par uginulih bijelih lavova, a po travnjaku razigrani gipsani patuljci, nabasali smo na dvoranu. Mašala! Nakon što smo kupili karte i procijenili da do početka utakmice imamo vremena za po sok, pokušali smo ući u kafanu koja se nalazi u okviru dvorane. I to baš u trenutku kada je stigao autobus sa gostujućim igračima, koji su pomislili isto što i nas dvojica. Ali, kafana je već bila puna. U njoj prizor koji se dugo pamti. Čim otvorite vrata zapljusne vas zadah piva i rakije, trešti folk muzika koju nadglasava dreka likova za visećim stolovima i šankom, dok iz oblaka dima sijevaju kajle i kožnjaci. Odustajemo! Nastavak opisivanja ionako bi značio podizanje optužnice za odvratnu snobovštinu i autošovinizam. OK. To je slika mog naroda, ista ona zbog koje su ljutim na druge kada je počnu zloupotrebljavati. Uostalom, zar nije slično i na svim drugim mjestima?!

Nekako smo dočekali utakmicu. Zauzeli smo sjedišta tik ispod obruča, pa je klinac mogao da uživa. No, prvo je morao da posvjedoči lokalnom ritualu, kada predsjednik, takođe u kožnjaku, stane na parket, pa šutne koju trojku, a onda uslijedi podbacivanje za loptu. Taj fenomen mi je bio poznat od ranije, pa sam malom pokušao da objasnim o čemu se radi. Ovo je njegova dvorana, njegov klub, njegova igra. On je glavni baja, naš prvak. Zato tako treba! Nema tu ništa strašno. I tata je onomad igrao protiv njega, na nekim revijalnim utakmicama. Ali tada predsjednik nije mogao ovako lako da šutira. Rekao bih mu da se i sada nadmećemo na neki drugi način, ali da je on mnogo jači u toj igri čija pravila tata ne poznaje, a nema ni odgovarajući klub. No, mani to sada! Gledali bismo košarku, ali pažnju odvlače opet neki tipovi u kožnjacima koji bez prestanka galame iznad naših glava, psuju, dobacuju sudijama, vrijeđaju protivničke, ali podjednako i igrače svog kluba, sve na oduševljenje nekoliko djevojaka, takođe u kožnjacima, koje su došle s njima. Oni znaju za šta žive! I za koga da glasaju! Tko je moj klinac više gledao u tribine, nego na parket. Okreni glavu naprijed, pokusaćemo batine! Zar ne vidiš da nikome drugom ne smeta!? Mi smo ovdje uljezi, banjalučki džiberi koji su tu prvi put, iritirajući publiku svojom zblanutošću i suludom ambicijom da uživaju u košarci. Gledaj dok možeš, za koju godinu i ovdje će prestati da se dolazi, a u „Boriku“ i „Obilićevu“ se ništa neće promijeniti! Sve ćeš to isto čuti na javnom servisu, pročitaćeš u novinama, ponoviće ti teta iz produženog boravka, komšija kojem smeta dječija graja pod prozorom. Brutalno verbalno nasilje, rafalna vriska, raspojasani prostakluk, trijumf neukusa, bal sirovina. Navikavaj se, ovo će ti trebati da se lakše nosiš sa vršnjacima, a jednom dana i sa srednjim i visokim obrazovanjem, zdravstvom, pravosuđem, saobraćajnom kulturom, građevinarstvom, parlamentarnim životom... Naravno, pobjednik se unaprijed zna, ali igra ne smije da stane! Mi smo ovo izabrali, za ovo smo se krvavo borili i ne namjeravamo tek tako da odustanemo! Mi se ovoga igramo svakodnevno, ovo nam i drugi nude, u ovome svi zajednički uživamo, ovo je garant našeg opstanka, vitalni nacionalni interes, ovo se najbolje plaća!


Da. Čini mi se da sam vidio drekavca! Ali ne ono dlakavo stvorenje iz južnoslovenske mitologije čije se lice lako može izguglati, kakvo su skicirali predački strahovi i mašta, a koje simbolizuje mlado biće čije su djetinjstvo uništili, pa od tada kreštavo plače i vučje zavija, tražeći mir i osvetu. Ne vjerujem da je na takvo predsjednik i mislio. On je kao drekavce prepoznao one moje kolege i prijatelji koji su digli glas protiv nasilja nad slobodom mišljenja, izlažući svoju kožu uvredama i progonu. Od takvih drekavaca se vlast prenerazila. Ali, ja sam vidio neku drugu vrstu. I sve mi se čini da ih je sve više i više. Više nego što smo spremni da priznamo. Više nego što se režim pribojava. Sreo sam ih u onoj raskošnoj laktaškoj dvorani, ali ih viđam i u tv dnevnicima, u anonimnim komentarima po portalima, u negativnim revizorskim izvještajima, u prežderavanju „bijelim hljebom“, prilikom javne rasprave o novom zakonu, u rezultatima još neobjavljenog popisa stanovništva, u odbrani kulturnih i vjerskih identiteta, na evropskom putu, u političkoj apstinenciji, u odsustvu petlje da se uspravimo kako se više nikada ne bi cvililo i zavijalo zbog uništenih djetinjstava, da jedina i najljepša poruka djetetu ne bude: Idi i ne okreći se, sine!