U sedam ujutro u subotu, sredinom listopada, teretna luka sicilijanskog grada Augusta bila je mirna i prazna, izuzevši hrpicu ljudi na jednom doku. Razapeti šatori Liječnika bez granica i Crvenog križa, civilna zaštita raspakirava kutije s obućom i palete s vodom, policajci razgovaraju naslonjeni na džipove. Sve je spremno. U 7:50 uplovljava sivi, mornarički brod Comandante Borsini. Na podu krme zbijeno sjede ljudi, puno ih. Kroz rupe rešetkaste ograde vire iz daljine prema nama, ne čuju se. Među njima hodaju šestorica, sedmorica u bijelim odijelima kakva se nose za zaštitu od zaraznih bolesti.
Comandante Borsini pristaje, lica ljudi postaju bliža. Većinom su to
muškarci između 20. i 40. godine. Neki se osmjehuju, neki dižu palac na
pozdrav, većina ih šuti i ozbiljno gledaju prema obali. Čeka se. I onda
izlaze. Prvo žene i djeca. Djeca od jedne, dvije, tri godine. Bebe u
naručjima majki. Trudne žene. Prvo što će dobiti bit će plastične cipele
nalik crocsicama. Civilna zaštita ih navlači na noge djece i daju im
čokoladice. Onda počinju izlaziti i muškarci. Ukupno 497 ljudi tog je
jutra s Comandantea Borsinija prvi put stupilo na tlo Europe.
Od srijede su plutali libijskim dijelom Sredozemnog mora. Krenuli su
iz Libije prema Italiji dvama različitim krijumčarskim brodovima,
jednim s više, drugim s manje putnika. Poslali su poziv upomoć i onda ih
je pokupila mornarica. Comandante Borsini jedan je od pet talijanskih
mornaričkih brodova koji su godinu dana bili upregnuti u humanitarnu
operaciju spašavanja na moru nazvanu Mare Nostrum. Operacija je
pokrenuta nakon dvije velike pogibije imigranata pored Lampeduse u
listopadu 2013. godine u kojima je život izgubilo preko 600 ljudi.
Kasnije se otkrilo da se u jednoj od te dvije tragedije 260 ljudi
utopilo zato što su talijanske i malteške vlasti satima prebacivale
područje odgovornosti za unesrećeni brod, sve dok nije bilo prekasno.
Poslije toga je cijela EU, uključujući i Papu, zaključila da se takve
tragedije ne smiju ponavljati pa su Talijani pokrenuli Mare Nostrum u
sklopu koje su talijanski brodovi patrolirali Sredozemnim morem prema
Africi. Od listopada 2013. do listopada 2014. u Italiju je ilegalno ušlo
148 962 ljudi samo morskim putem, govori nam mornarički službenik za
odnose s medijima dok liječnici pregledavaju imigrante.
U luci je uz nas tek dvoje, troje talijanskih novinara. Za
prisustvovanje dolasku brodova s imigrantima treba se tražiti dozvola.
Brodovi dovode ljude na Siciliju, poneki idu i u Kalabriju. Lampedusa je
u tih godinu dana bila uglavnom prazna, jer od kada je Mare Nostrum u
pogonu imigranti više nisu dolazili sami do Italije. Prije nego što bi
se uspjeli približiti, spazili bi ih mornarički brodovi i prevezli do
talijanske obale. Mare Nostrum je spasio mnoge živote, ali je Sredozemno
more još uvijek najveća grobnica migranata na svijetu. Samo su od
početka 2014. do listopada 2014., unatoč Mare Nostrumu, poginule 3072
osobe pokušavajući takozvanom srednjom mediteranskom rutom doći do
europskog teritorija, prema procjenama Međunarodne organizacije za
migracije (IOM). Ta užasna brojka predstavlja dvije trećine svih smrti
na svijetu u 2014. povezanih s migracijama.
Srednja mediteranska ruta je za migrante najpogubnija, neusporedivo
opasnija od pokušaja prelaska meksičko-američke granice ili Sahare.
UNHCR izvještava da je već 2013. godine preko 50 milijuna ljudi u
svijetu bilo raseljeno, što je najviše od Drugog svjetskog rata. Iako EU
stalno vrišti zbog velikog broja imigranata, daleko najviše ih je u
zemljama u razvoju. Za izbjeglice iz Azije ili Afrike zapravo nema
legalnog ulaska u Europsku uniju. Da bi zatražili zaštitu u EU, prvo
moraju riskirati život nagurani u trošne brodove, natrpani u kamionima
bez zraka ili pokušati s lažnim dokumentima sjesti u avion. No ni visoke
službene brojke onih koji na tom putu umru nisu konačne. Pogibaju u
zabačenim dijelovima svijeta odakle ne stižu podaci o njihovoj smrti ili
more proguta brod i cjelokupnu posadu, ne ostavljajući nikakva traga.
Neki stručnjaci za migracije procjenjuju da na svako mrtvo tijelo koje
se pronađe, idu još dva koja nikada nisu evidentirana. Izvještaj
Međunarodne organizacije za migracije navodi da je preko 22 000 ljudi
umrlo između 2000. i 2014. godine pokušavajući se domoći Europe. 22
tisuće ljudi. Bez da pomnožimo s tri za one koji su bezimeno nestali.
497 muškaraca, žena i djece s Comandantea Borsinija u koloni ide prema
velikom bijelom šatoru u dnu luke. Rijetko tko nosi prtljagu. Svaki
centimetar na brodu je krijumčarima previše vrijedan da bi im dozvolili
da nose išta osim onog što imaju na sebi. Pregledani su, nitko nije
ozbiljnije ozlijeđen ili bolestan. Kapetan kaže da ni kod jednog
imigranata koji je morem došao u Italiju nije utvrđena zarazna bolest.
No svejedno su mediji skloni plašiti ebolom. Razgovaramo s ljudima dok
koračamo lukom. Njih 404 je bilo na starom, drvenom brodu od dvadesetak
metara. Platili su 1500 eura po osobi da prijeđu Sredozemno more.
Prethodno su putovali po mjesec, dva da bi došli do Libije. Polovina ih
je izbjegla iz Sirije, ostali su iz afričkih zemalja. Pet sati nakon što
su krenuli iz Libije ostali su bez goriva. Pozvali su pomoć i čekali da
dođe mornarica.
Od kada se pročulo za Mare Nostrum krijumčari u sve lošijim uvjetima
šalju ljude preko mora. Jedan od načina rada krijumčara je da ukrcaju
ljude na veliki brod i onda ih na moru prekrcavaju u manje, trošne
brodove. I puste ih same, bez ikakva znanja o plovidbi ili smjeru.
Računaju da će ih talijanska mornarica spasiti. U rujnu 2014. je 500
ljudi koji su krenuli iz Egipta izgubilo život nakon što su kod Malte
odbili preći u manje, nesigurne brodove.
Krijumčari su pucali u njih i potopili ih. Jedan od argumenata
zemalja EU da ne participiraju u visokim troškovima operacije Mare
Nostrum upravo je bio taj da se time indirektno potiče ilegalna
imigracija i krijumčarenje ljudima. Italija je mjesečno na Mare Nostrum
trošila devet milijuna eura i s pravom upozoravala da imigracija nije
talijanski problem, već europski. No svejedno, sami su bili u tome. I
onda je u listopadu 2014. talijanska ministrica obrane Roberta Pinotti
objavila da je s Mare Nostrumom gotovo. Spasilačku operaciju od 1.
studenog zamijenila je operacija Triton koju vodi Frontex, agencija
Europske unije za sigurnost vanjske granice. Tritonu je prvenstveni cilj
nadzirati granicu, a ne spašavati ljude. Aktivisti za ljudska prava,
među njima i Amnesty International, odmah su upozorili da obustava Mare
Nostruma može imati katastrofalne posljedice jer će se ljudi i dalje
upuštati u opasno putovanje, samo neće biti nikoga da ih spasi. Trinton
košta 2.9 milijuna eura mjesečno, tri puta manje od Mare Nostruma.
Ovih 497 ljudi, koje je Mare Nostrum doveo do Sicilije, ulazi u
šator, razmještaju se po poljskim krevetima. Mladi Sirijac kaže da će
dalje, u Rim, k stricu. Žena s dvojicom sinova želi u Norvešku, tamo joj
je kći. No ne znaju što ih točno sada čeka. Najvjerojatnije će tu, u
luci, u otvorenom šatoru ostati koji dan dok ih ne rasporede po raznim
centrima. Vjerojatno će im uzeti i otiske prstiju što će im onemogućiti
da u nekoj drugoj EU zemlji zatraže azil jer prema Dublinskom sporazumu
azil mogu tražiti samo u zemlji u koju su prvu ušli, odnosno tamo gdje
su ih registrirali. U Italiji bi im rješenje o azilu trebalo biti gotovo
u roku od šest mjeseci, ali to se zna protegnuti i na dvije godine.
Nije svejedno gdje će to vrijeme provesti. U nekim centrima za azilante
su jako loši uvjeti, kažu mi talijanski novinari. Sredinom listopada su
aktivističkim kanalima stizale vijesti da izbjeglice u centru u
Kalabriji tuku kako bi ih prisili da daju otiske prstiju. Na nekim je
mjestima ipak bolje. Ako budu imali sreće, neki od njih će ići u Riace.
Na ulazu u malo naselje u kalabrijskim brdima stoji tabla: Riace -
paese dell' accoglienza. Mjesto dobrodošlice. Taj se slogan ponavlja na
još nekoliko mjesta u Riaceu, zajedno s grafitima protiv jake
kalabrijske mafije 'Ndranghete i muralima-podsjetnicima na one koje je
mafija smaknula. I da ništa ne znate o Riaceu, jasno bi vam bilo da
niste došli u uobičajeno kalabrijsko selo. Riace je takav kakav jest – a
ponosi se time da je multikulturalno, antimafijaško i ekološko mjesto –
prvenstveno zbog svog gradonačelnika. Domenico Lucano je u trećem
gradonačelničkom mandatu kao nezavisni političar, ljevičar koji nije
našao stranku koja bi mu odgovarala. Počeci onog što je stvorio od
Riacea sežu u 1998. godinu, na pješčanu kalabrijsku obalu. Tu se, te
godine, iskrcalo dvjestotinjak Kurda koji su brodom pobjegli od sukoba u
Turskoj. S organizacijom Città Futura, koju je Lucano osnovao, pomogao
je da se Kurdi smjeste u napuštene kuće, umjesto da ih pošalju negdje
drugdje na brigu. Kada je kasnije postao gradonačelnik Riacea, osmislio
je program prihvata izbjeglica i tražitelja azila. Umjesto u prihvatne
centre, dolaze u Riace i smještaju ih u unajmljene kuće koje su
Kalabrezi davno napustili emigriravši. U zadnja dva desetljeća 19.
stoljeća i prvom desetljeću 20. stoljeća talijanski jug se ispraznio. U
tom je periodu 14 milijuna ljudi otišlo iz Italije tražeći bolji život. I
još uvijek, više Talijana emigrira nego što u Italiju dolazi
imigranata.
"Najsiromašniji među siromašnima spasit će Riace i zauzvrat će Riace spasiti njih", Domenico Lucano voli reći. I nije u krivu.
Otkako je prije deset godina postao gradonačelnik, zahvaljujući
izbjeglicama lokalna se škola nije zatvorila, obnovile su se napuštene
kuće, otvorili su se dućani, zaposlili su se ljudi koji rade s
izbjeglicama, pokrenuli su se razni programi u sklopu kojih došljaci uče
talijanski, tradicionalne zanate, recikliraju smeće… Danas Riace ima
1726 stanovnika, od čega broj izbjeglica varira između 250 i 300. Jedan
od njih je Somalijac Osman. Sreli smo ga na središnjem trgu, pored
velikog drvenog portala s naslikanom tamnoputom djecom i tamnoputom
trudnom ženom u tradicionalnoj afričkoj odjeći. Osman čeka dijete da mu
dođe iz škole. Tu je tri godine. Obično izbjeglice budu u Riaceu dok im
se ne riješi zahtjev za azil, što traje u prosjeku oko godinu dana. U
sklopu Sustava za zaštitu tražitelja azila i izbjeglica (SPRAR), koji
financira Nacionalni fond za politike azila u sklopu Ministarstva
unutarnjih poslova, lokalna uprava u suradnji s udrugama civilnog
društva može se javiti na javni natječaj za prihvat i integraciju
izbjeglica. U okviru cijelog SPRAR-a je do 2014. godine bilo mjesta za
3000 izbjeglica, a sada se povećalo na 20 000, no i dalje je to premalo i
većina ih završi u raznim prihvatilištima. Manja mjesta primaju desetak
izbjeglica, veliki gradovi i po par tisuća, no Riace je iznimka. Dok im
se ne riješi status, izbjeglice dobivaju besplatan smještaj i mjesečni
džeparac, a i lokalna uprava dobije 35 eura po danu za svaku osobu o
kojoj brinu. U to ulaze troškovi za pružanje pravne pomoći, učenja
jezika, zapošljavanja ljudi, medicinske skrbi, troškova školovanja
djece. Tako izbjeglice zapravo donose posao i novce lokalnoj zajednici.
No kako SPRAR često kasni s isplatom novaca za život izbjeglicama, tako
je Lucano smislio "lažni" novac koji vrijedi samo u Riaceu. Papirnate
novčanice s likovima Ghandija, Martina Luthera Kinga i natpisima
"Sloboda, jednakost, bratstvo" i "Ne rasizmu" kruže selom i nitko se ne
buni. Kada dođu državni novci, trgovci odu u upravu i zamijene Ghandija
za europsku kulturnu baštinu na novčanicama eura.
Uvodeći lažni novac, gradonačelnik je izbjegao zaduživanje i kamate
na što bi bio prisiljen s obzirom na to da novci kasne mjesecima, a ima i
do 300 duša na skrbi. Nakon što dobiju pozitivno ili negativno rješenje
zahtjeva za azil, ljudi obično odu. No neki, kao Osman, i ostanu u
Riaceu. "Kada smo supruga, naše petero djece i ja odlučili otići, rekli
smo da ćemo, ako preživimo more, ostati u zemlji u koju dođemo. Ne
planiram nikud iz Riacea do kraja života, dobro mi je ovdje", kaže. I
supružnici iz Afganistana su našli dom u Riaceu. Tu su šest godina,
otvorili su dućan s afganistanskim rukotvorinama i kupili su kuću. Pred
njihovim dućanom se za popodnevne sijeste igraju djeca različitih rasa,
ali uglas viču na kalabrijskom dijalektu. U napuštenim selima među ovim
brdima neuobičajeno je uopće vidjeti djecu, a kamoli azijsku ili
afričku.
Kasno popodne idemo do gradonačelnikovog ureda. Prolazimo pored
restorana gdje su još vidljive rupe od metka. 'Ndrangheta je 2009.
pucala na gradonačelnika koji je tu jeo. Nije bio ozlijeđen. Službeno mu
je ured u velikoj kamenoj kući gradske vijećnice, no gradonačelnik
obitava u nimalo glamuroznom prostoru udruge Città Futura. Naznačeno je
radno vrijeme: Uvijek. Vrata su otvorena.
Na zidu ureda je politička karta svijeta, poster Che Guevare,
fotografije Riacea, išarani crveni stol na sredini. Na Lucanu, onižem
čovjeku u srednjim pedesetim godinama, vidi se umor. Svejedno pristaje
na razgovor i vraća se u vrijeme kada je sve počelo, s dolaskom Kurda.
"Tada, krajem devedesetih, turizam se počeo ovdje razvijati i
kalabrijska obala se krenula uništavati, a ja sam htio da se, umjesto
bogaćenja nekolicine, obnove nekadašnje vrijednosti Riacea, dok je još
bio poljoprivredno mjesto. Tada je vladala solidarnost i zajedništvo,
jer drugačije ne bismo mogli preživjeti u ovom siromašnom kraju. Ta se
moja želja ostvaruje kroz uzajamnu pomoć koju mi dajemo izbjeglicama, a
oni nama. Zbog njih nam manje lokalnih ljudi odlazi iz Riacea, jer sada
mogu i ovdje naći posao", objašnjava. Takav oblik smještanja izbjeglica u
zajednicu je i bitno jeftiniji nego održavanje prihvatilišta. Lucano
nastavlja: "Mi iz Zapadnih zemalja smo kolonizirali druge i
iskorištavali ih. Vodili smo ratove i još ih vodimo. Sada ljudi dolaze
ovamo, dobrim dijelom i zbog toga što smo im stvorili probleme u
njihovim zemljama. Moramo preuzeti odgovornost i pomoći im." U ured
ulazi dvoje ljudi. Mlada žena se žali da ne može nazvati u Gambiju i
pitati kako joj je bolesno dijete. Bonovi za mobitele se kupuju pravim
novcem, koji još nije došao. Gradonačelnik joj objašnjava da se mora
strpjeti i onda odustaje, pruža joj svoj mobitel. Ona telefonira, ulazi
još ljudi, svi mu se obraćaju, traže nešto, nastaje kakofonija i
nemoguće je više probiti se kroz sve te glasove.
Navečer u glavnom kafiću-slastičarnici Meeting point razgovaramo s
vlasnikom Alessiom Fulcom (38). On je zadovoljan, pokazuje nam punu kasu
Gandhija i M. L. Kinga, posao ide dobro. Kada je bio mlađi za poslom je
otišao u Torino, radio je u tvornici. Vratio se i 2001. otvorio kafić.
Zatvarao je u 18 sati jer nije bilo gostiju, ali mu je Lucano rekao da
ustraje i da će ljudi doći. I počeli su dolaziti. Sada ljeti bude
otvoren i do četiri, pet ujutro. "Nikada nema problema, tuča ili svađa.
Zahvaljujući izbjeglicama mjesto je živnulo, djeca imaju društvo u
školi, bude i posla. A što se tiče rasizma, ako ga i ima, nije to ništa
novo. Mene su na sjeveru Italije zvali 'terroni', što bi značilo
'seljak'. Tako pogrdno nazivaju južne Talijane. Sada su nam došli
'negri'", smije se.
Srećemo trojicu mladih studenata iz Nigerije, došli su prije dva
mjeseca i još čekaju prvi intervju za azil. Pokazuju nam fotografiju
broda kojim su doplovili iz Libije. Stara ribarica načičkana ljudima.
Žale se da nemaju posla i da je u njihovoj tradiciji da rade, inače ih
smatraju lijenčinama, a to je jako loše. U to prolazi gradonačelnik i
jedan Nigerijac kaže: "Evo našeg šefa. On je dobar šef." Ali njima je
svejedno dosadno u Riaceu. U Kalabriji je još ljeto i promislim da bi se
mogli spustiti na prazne pješčane plaže i kratiti dane kupanjem. More
je divno. Ali njima to more nije isto što i meni. "Naše more".
Reportaža je orginalno bila objavljena u Magazinu Jutarnjeg lista.
Objavljujemo uz dozvolu autorke
